Daj, ne srči tu kavu

Prvi pravi darovi stizali su mi u paketima iz Trsta. Slala mi ih je, redovito za rođendan, očeva sestra. Kad su me u školi poučavali o svim manjkavostima zapadnoga kapitalističkog svijeta, pitala sam se što ima loše u šarenim ukrasnim papirima, koli u limenkama i žvakaćim gumama što podaruju svjež dah. Ne sjećam se više je li me porculanski dječji servis za kavu razveselio za peti ili možda moj šesti rođendan. Pamtim samo lice poštara Marka koji mi ga je donio i predao uz stručak prvih zumbula ubranih negdje usput, u tko zna čijoj rundeli. Bilo je to vrijeme u kojem su i poštari, i susjedi, i pekari pamtili rođendane djece iz kvarta, za razliku od današnjeg u kojem očevi nerijetko, u raznorazne podsjetnike, upisuju dan, mjesec i godinu rođenja svojih bioloških sinova. Prenose odgovornost na ajfone, mobitele, ajpede, tajnice, pa čak i ljubavnice. I oni svi na zadani dan, u rano jutro, zazvuče, zazvrndaju, zabruje, zazveče, sve dok jedan otac, zaokupljen pretvorbama, izborima i legalizacijama, ne shvati o čemu se zapravo radi. Potom krene prema dječjoj sobi, s lisnicom u džepu, uvjeren kako je novčanica ono jedino što nasljedniku treba. Dijete odglumi iznenađenost, odigra rolu probuđenog razmaženog balavca i zataji da je i prije samog čestitara shvatilo razlog nervoznih jutarnjih poziva.

Narast će ti rep, govorile su mi žene koje su u našu kuću dolazile na prvu jutarnju kavu. Prinosila sam im svoju talijansku šalicu s tanjurićem i molila nekoliko kapi prave kave. Jedna od njih bi se smilovala i ispunila mi želju. Tako sam naučila što, bez ikakvog okolišanja, znači davati na kapaljku. Bilo je prerano za dodatne poduke iz stilskih figura. Tek puno kasnije razumjet ću da se i ljubav može primati, ali i davati u mjernoj jedinici zvanoj kapaljka. I da rezultat ovisi o činjenici u čijoj se ruci nalazi gumeni vrh cjevčice. Tamnu boju turske kave razblaživali su mi domaćim mlijekom. Nisam se bunila. Bilo je najvažnije sjediti u društvu odraslih žena. Pamtila sam najnovije mjesne vijesti, znala sam tko je izostao s nedjeljne mise, a tko slomio potpeticu na plesu, tko je iz tvornice namještaja kriomice iznio kožnu fotelju, a tko anonimno nazvao zaručnicu dunavskog kapetana.

Kad bi mi postalo dosadno, odlazila sam u kupaonicu. Jedanput sam skidala hlače, drugi put zavlačila ruku pod suknju ili haljinicu. Provjeravala sam je li rep doista počeo rasti. Nerijetko mi se činilo da napipavam kvržicu na posljednjem kralješku. Plašila sam se da ću se, preko noći, pretvoriti u neku životinju. Pred spavanje sam razmišljala o najboljoj mogućoj varijanti. Djevojčica s repom nije dolazila u obzir. Vidjela sam se u tijelu mačke. Vjerojatno zbog toga što sve moje padove – po dvorištima i trotoarima – nitko nije shvaćao ozbiljno. Za sve sam bila ona mala s devet života.

Ko mačka je, govorila je Frau Eržika, odmahivala glavom i dozivala svoje prave mačke. Bojala sam ih se. Posebno njihovih zelenih očiju.

Da, bit ću mačka, ako već moram biti neka životinja. Možda će se i mene netko frkati, s tom sam odlukom klizila u san.

Mačka nisam postala ni u doslovnom, ali ni u prenesenom značenju. U život sam ponijela samo vjeru da stvarno imam više života. Jer, svaku svoju ljubav shvaćala sam konačnom, do kraja života, a kad bi ona nakon opasnog plamena naglo dogorjela, ponovno sam počela vjerovati u nečiji osmijeh do kraja života. I tako iznova, kao da nikada nisam učila latinski, i kao da su pred mojim ušima tajili da je povijest učiteljica života.

Negdje na pragu prve zrelosti, sa svojim muškarcem do kraja života uselila sam u naš zajednički stan, raskošan, onakav o kakvom maštaju sretnici, baš za do kraja života. Svemu je bilo pravo vrijeme. I biblijski propovjednik bi se složio s mojom ocjenom. Dovoljno sam tema već pokrenula i svladala da bih pouzdano naslućivala što je život, a bila sam još uvijek i poprilično naivna i poprilično nepovrijeđena. Glasno bih ismijala svaku ideju o pokretanju nevladine udruge koja će potpomognuta zajedničkim akcijama državnih ministarstava – kulture, socijalne skrbi, školstva i zdravstva – izdati naredbu o izbacivanju završnih rečenica iz svih, ikad napisanih bajki. I živjeli su sretno do kraja života. Danas bih se stavila na njezino čelo i iznova pročitala Odiseju, samo da provjerim je li se Kalipso pokajala za svoj plač.

Kad sam jednoga jutra primijetila da moj muškarac do kraja života za otpale vlasi moje kose, kojoj se donedavno divio, kaže: Posvuda te tvoje dlake, za daljnje ispijanje zajedničke jutarnje kave bilo je već prekasno. Nisam si mogla oprostiti što sam, u vlastitom slučaju, bila jezično neosjetljiva. A svojim sam prijateljicama znala nepogrešivo osvijetliti svaki problem. Čim bi one, primjerice, započele oponašati nepodnošljive zvukove koji dolaze iz čaša koje ustima prinose njihovi zakoniti muževi, zaustavila bih ih i izgovorila dijagnozu. Nisu mi ni morale reći kako ih živciraju i dok vodu piju.

I tako sam, bez repa, ali s izdržljivošću kućne ljubimice koja ima devet života, prečesto zaključivala svoj život i započinjala novi, tvrdoglavo vjerujući da će tek doći onaj pravi do kraja života. Latinske izreke nisam ponavljala. A i zašto bih? U njima ionako nema ni jedne koja bi posebnim deklinacijama upozorila kako se uči jedino iz vlastitih pogrešaka.

Beskrajnu vjeru u onoga sada zaozbiljskog do kraja života prekinula je u danima raskošnog behara, a u atmosferi idiličnog popodnevnog odmora usporedivog samo s mladenačkom vjerom u beskraj, jedna jedina muška rečenica: Daj, ne srči tu kavu. Posrkala sam je: u inat, prkosno. Vrelu i gustu. Iz šalica nalik onim tršćanskim, dječjim. Na ulicu sam izišla s tragovima soca oko usana. Puhalo je olujno jugo. Nisam se vratila po zaboravljeni rođendanski dar. Hod mi je otežavalo pitanje: Postoji li jezik u kojem se rečenica: Posvuda te tvoje dlake, može prevesti na: Daj, ne srči tu kavu, i ako postoji, što o tome kaže prevoditelj čija žena možda ima kratku kosu, ne pije kavu i nikada nije čula za poštara Marka.