Da smo se ranije sreli

Kod pučke se pjesme najčešće već od trenutka nastanka znade je li predviđena za ženski ili za muški glas. A to je važno manje iz glazbenih razloga, a više zato da bi se mogao na primjeren način organizirati sadržaj. Jer, ako je glas muški, onda u pjesmi progovara muškarac i onda on mora govoriti u skladu sa svojom društvenom ulogom; isto je tako i ako se radi o ženi. Nešto su rjeđe – barem odoka govoreći – one pjesme u kojima je svejedno tko u tekstu govori, pa su primjerene i muškom i ženskom subjektu i ima ih u različitim izvedbama. Među takve pjesme pripada i ova koja nas ovdje zanima: najpoznatija je ona u verziji Ane Štefok, ali postoje i njezine muške varijante. Njezin tekst glasi.

Da smo se ranije sreli,
bilo bi drukčije sve:
proljetnu ljubav smo htjeli
kad je već padao snijeg.

Ljubljah te jako i strasno
i sreću mogo bih nać.
Teško je reći prekasno,
bolan je osmijeh kroz plač.

S tobom sam sreću ja sreo,
al nema radosti te.
Da smo se ranije sreli,
bilo bi drukčije sve.

Kao što se vidi, slušatelj će lako pristat pristati i na mušku i na žensku perspektivu, jer može zamisliti da zbog kasne ljubavi tuguje bilo žena, bilo muškarac. A time kao da mu je donekle uskraćen oslonac i za datiranje pjesme i za njezino društveno situiranje: odnos dvoje ljudi tu je očišćen od svih vanjskih natruha, pa se ne naziru čak ni neke prepreke koje njihovoj ljubavi stoje na putu. Osim, naravno, činjenice da su se prekasno sreli, a ta poteškoća proizlazi iz njih i njihova odnosa, a ne iz onoga što ih okružuje.

            Ali, kad to jednom razumijemo, onda nam se odjednom otkriva i po čemu je ova pjesma originalna, pa čak i iznimna: ona govori o ljubavi u zrelim godinama. Nije mi poznat ni jedan drugi tekst u kojemu bi se o toj temi na taj način govorilo, jer kad se usmena ili pučka pjesma late zaljubljenih staraca (a to su u njihovu svijetu svi nakon četrdesete) onda to biva na humorističan način, a onaj tko u pjesmi govori nikad nisu protagonisti ljubavne priče, nego netko tko ih gleda sa strane i pri tome im se ruga. Ovdje je pak drugačije: jedno od dvoje ljudi – obraćajući se onome drugome – razmišlja o njihovoj zajedničkoj situaciji, kako bi zaključilo da ta situacija nema dobru perspektivu. 

            Pri tome je zanimljivo kako se ta situacija u pjesmu uvodi, a potom opisuje. Jer, nakon prva dva stiha, gdje se konstatira kako bi sve bilo drugačije da su se njih dvoje prije susreli, još uvijek možemo vjerovati da je riječ o dvoje mladih ljudi, kojima se po dobi pristoji da budu zaljubljeni, ali ih okolnosti u tome priječe. Ali, kad se kaže kako su njih dvoje htjeli proljetnu ljubav u času kad je već padao snijeg, onda je jasno – ako ne odmah, onda uz nešto odgađanja – kako je problem u tome što su oni već prošli dob u kojoj je normalno – pa i poželjno biti zaljubljen. Jer, svakome je poznata i bliska metafora u kojoj se ljudski život uspoređuje s sa smjenom godišnjih doba, gdje je onda mladost proljeće, a starost, dakako, zima. Pa čak i ako ima nekoga tko ne vjeruje da se radi o dobi dvoje zaljubljenika, ipak ostaje činjenica da je za njih na neki način kasno: proljeće je prošlo, prilika je propuštena, a snijeg ne obećava njihovoj vezi ništa dobro.

            Jednu je stvar tu dobro zapaziti: ono što ljubavi stoji na putu nisu nekakve društvene okolnosti (činjenica, na primjer, da je jedno od njih – ili oboje – već u braku), nego isključivo slučajnost da se nisu susreli u trenutku koji bi pogodovao njihovoj ljubavi, nego u času kad je već kasno. A upravo to da je kasno teško je priznati i na to pristati. Zašto je pak kasno? I na to pitanje pjesma prilično odlučno odgovara: ne zato što bi postojale neke stvarne prepreke, nego zato što je prepreka samo to zakašnjenje. Ljubav se može realizirati – pa se, u nekom smislu, već i realizirala, jer se kaže da je sreća postignuta – ali ipak nema izgleda da preživi. Još više, tvrdi se tu kako ljubavi možda ima, ali nema radosti, pri čemu se, vjerujem, misli na životnu radost; a bez životne radosti – koja prije svega podrazumijeva pogled u budućnost – ne može biti ni ljubavi, barem dugoročno. Zato se i kaže da je gorak osmijeh kroz plač: osmijeh se tu pojavljuje zbog ljubavi, a plač zbog činjenice da ta ljubav nema izgleda.

            To je i razlog što se cijela priča vraća na kraju opet svojim prvim riječima. Radi se jednostavno o zatvorenom krugu, izlaza nema. Taj zaključak, koliko god da nije izrečen, sasvim nesumnjivo slijedi iz teksta pjesme. A to je pak moguće zbog toga što je cijela stvar namijenjena sredini koja posjeduju stanovitu društvenu i literarnu zrelost.

            Zašto se, naime, takav sadržaj ne može pojaviti u usmenoj pjesmi i u seoskoj sredini? Jednostavno zato što je ljudski život – sa svim svojim razdobljima – ondje mnogo strože i konzervativnije kodificiran, pa bi se u njemu ljubav zrelih ljudi doživjela kao anomalija, a ne kao nešto što može postati predmetom pjesme. Da bi bila moguća priča koja se pripovijeda u ovoj pjesmi, mora se pojedinačni ljudski život shvaćati kao individualna pustolovina, u kojoj ne se onda može dogoditi i da se zrela osoba zaljubi te da u svjetlu te ljubavi promotri cijeli svoj dotadašnji život. A što je još važnije, ta situacija može donijeti i spoznaju, koja će vrijediti ne samo za svoje sudionike, nego i za druge ljude.

            U čemu se ta spoznaja sastoji? Nije ona osobito nova i originalna, ali je zato potkrijepljena uvjerljivim primjerom. Mogla bi se ona svesti na one riječi koje znamo još iz Biblije, a glase Svemu ima vrijeme. Vrijeme ljubavi očito je za dvoje zaljubljenika već prošlo i oni znaju da je njihova ljubav osuđena na propast. Ali, to ih ne priječi da se toj ljubavi predaju, pa i da je učine samim središtem svojega života: ona im pokazuje kakav je taj život mogao biti da se sve dogodilo drugačije. Ukratko, imamo tu jake emocije koje vode protagoniste, ali i mudrost koja ih upozorava što ih čeka. Pri tome je zanimljivo to što mudrosti ne bi moglo biti da nije bilo predavanja emocijama.

            A najbolja je u svemu tome činjenica da tvrdnje i implikacije teksta ne djeluju ni teško ni visokoparno, pa će ih mnogi slušatelj lako usvojiti, a da toga neće biti ni svjestan. To je možda najveća mudrost ovoga teksta.

(Pavao Pavličić, iz rukopisa „Pohvala pučkoj pjesmi“)