Čuvaj se, sine, urokljivih očiju, čuvaj se da ti ne ukradu dušu…

„Boli me duša… Duša putuje u raj… Molim se za njezinu dušu…“, sve su to rečenice kojima se priznaju najkrhkiji osjećaji tuge, dobrote, ljubavi. Ali, gdje je uopće smještena duša? Je li u lijepim pričama? Sudeći po raspravama koje se vode ovih dana, mogli bismo zaključiti da jest, i da nam je svima jako stalo do duša naše djece.

Prije devetnaest godina, zajedno s kolegom Milovanom Tatarinom, profesorom  Filozofskog fakulteta u Osijeku, sastavila sam čitanku za 8.r. osnovne škole. Naslovili smo je „Početnica za odrasle“. U njoj su se našli tekstovi suvremenih domaćih i stranih pisaca (Irene Vrkljan, Gorana Tribusona, Miljenka Jergovića, Luka Paljetka, Delimira Rešickog, Božice Jelušić, Veselka Tenžere, Ivana Slamniga, Miljenka Smoje, Tita Bilopavlovića, Josifa Brodskog, M.E. Kerr, Josteina Gaardera…).

Živući autori, specijalno za „našu“ čitanku napisali su, uz tekst koji smo mi odabrali, popratnu bilješku u kojoj se obraćaju baš toj djeci. Najčešće su je ispisali rukom. Čitanka se svidjela struci, ali nakon dvije godine ipak je „skinuta“. Danas, ponukana raspravama o lektiri i čitanju, listam jedini primjerak koji imam.  I oživljavam vrijeme rada na njoj. Bilo nam je jako stalo da učenicima pokažemo kako i književnost može biti zanimljiva, kako u njezinu oblikovanju mogu sudjelovati i oni sami. Upravo zbog toga, u „Početnicu“ smo uvrstili i tekst učenice 8. razreda, njihove vršnjakinje.

U čitanci nalazim i pisma. Pisala su ih djeca koja su iz nje učili osnovne književno-teorijske  termine i biografije pisaca.

Znam kako je tim učenicima oteto nešto što je samo njima pripadalo. Rečenice pisaca napisane, ponavljam, baš za njih!  Da bih ublažila tjeskobu, pročitala sam ponovno priču „Ptice na noktima“ Irfana Horozovića. Priča je objavljena prvi put u knjizi „Oblak čija lica prepoznajemo“ (1997.)

Kad je bio sasvim malen, dječak je slušao baku koja ga je savjetovala: „Čuvaj se, sine, urokljivih očiju, čuvaj se da ti ne ukradu dušu“.

I povjerovao je da se duša skriva u očima.

Međutim, na pitanje „Kako onaj čija je duša, može dušu svoju vidjeti?“, nije mogao odgovoriti. Samo je zapisao: „Oči su prozori duše. To znači da ja svoju dušu nikako ne mogu vidjeti. Pokušao sam nekoliko puta u ogledalu. Ali, kad gledaš u ogledalo, duša zna da je ti hoćeš vidjeti i odmah se sakrije. Možda je stidljiva? A možda je to i nemoguće? To da se vidi vlastita duša.“

A dragi i mudri Irfan, svojom je rukom, djeci  – samo za tu čitanku – pribilježio:

„Drage oči koje ovo gledate, svijet oko nas je sav u slovima i zato vas ja možda vidim dok vi prepoznajete prizore u slovima koja sam napisao za vas… Irfan Horozović!“