Category / Rečenice s potpisom

„Moj otac želio je biti sasvim jasan. Nije mi propovijedao, nije mi naređivao, nije mi čak ni savjetovao – činilo se da samo misli na glas. Ali želio je zapravo da iz njegova iskustva izvučem pouku za onaj trenutak kada takav povijesni stres pogodi i mene.“ Rečenice su to iz romana „Muškarac u žutom kaputu“ Ludwiga Bauera. Podvlačim ih kao da su moje vlastite. I kao da govore i o…

Uz 100. broj književnog lista „Vijenca“, gospođa Jelena Hekman razgovarala je s Nedjeljkom Fabrijem (intervju je objavljen pod naslovom „Sretni kritički nesporazum“). Na pitanje zašto u „Jadranskoj duologiji“, iako je riječ o obiteljskoj kronici, nema ni spomena o članovima njegove obitelji, autor odgovara rečenicama koje su itekako važne za promatranje njegova odnosa prema povijesti:  Ima, ima. Gotovo svi nesretnici u tom dvosveščanom djelu stvarnoga su podrijetla, što je i razumljivo…

U proljeće sedamdeset i treće, tetak je kupio automobil. Bio je to prvi  „Stojadin“ u našem mjestu. Nakon nekoliko dana, „svježi“ vozač, njegova supruga (moja teta J.) i ja krenuli smo u Bosnu . U Turiću smo ukrcali moga oca i nastavili put Koprivne, sela u kojem je ćaća rođen i u kojem je polazio prva četiri razreda. Vrata škole bila su otvorena. – Nisu ništa promijenili, rekao je ćaća.…

„Čitajući knjige nećeš usavršiti vještinu življenja. Život je neobuhvatno protjecanje: opire se svakom određenju. Čitajući knjige nećeš doprijeti do istine. Sve što je napisano, izmišljeno je – stvarnost se ne pokorava riječima. Čitajući knjige nećeš postati ni sretniji  ni bolji – ali knjige moraš čitati da bi sve to shvatio“. Rečenice su to iz romana „Klara“ Mire Gavrana, točnije lirski zapis na početku 6. poglavlja. Naime, svako poglavlje i započinje…

U današnjoj šetnji Trešnjevkom dolazimo i do Čakovečke ulice. Pokazujem Magdaleni zgradu u kojoj su nekada živjeli Ivan Raos, Antun Šoljan, Ivan Slamnig, Zvonimir Golob, Miroslav Vaupotić,  Milivoj Slaviček. I dok govorim njoj, vidim stanare koji otključavaju ulazna vrata i zasigurno ne znaju da su prije šest desetljeća –  baš tu gdje oni sada stanuju – svoje prve pjesme, znanstvene članke, prozne tekstove pisali oni bez kojih bi svaka povijest…

Gospođa u pazinskoj knjižnici upitala me kako je došlo do naslova moje prve proze. Iz njezina osvrta lako je bilo prepoznati da joj se  knjiga svidjela, ali da joj smeta naslov „Zašto sam vam lagala“. Ona je tekst primila kao istinit i glagol joj je, jednostavno, kvario dojam. Ispovjedila sam joj razloge. Rečenice imaju svoju logiku, ali ja jasno mogu odvojiti što je zbilja a što fikcija. Život se ne…

„Samo da ide po redu“, govorila je moja baka. Bila sam premlada da bih razumjela njezine riječi. A kad je ona na vječni počinak ispratila svog najmlađeg sina, postalo mi je sve jasno. Red je poremećen. Nakon takvog preskakanja, majke više život ne nazivaju životom. I osjećaju se krivima za svaki svoj dan poslije toga. Bakine rečenice sjetim se uvijek kad se vraćam Andrićevim i Mlakićevim tekstovima. A vraćam im…

„Kad prvi put dođete u neki grad, nikako ne smijete pogriješiti u izboru kavane, jer ako pogriješite to vas mentalno razotkriva, obilježi vas kao provincijalca koji se nikad neće snaći, niti će više duhom isploviti iz te pogrešne kavane, čak će ga to tako obilježiti da će uvijek ostati na pogrešnoj strani, bilo političkoj, bilo estetskoj.“, zapisao je  u svojoj posljednjoj knjizi, naslovljenoj „Vrijeme koje se udaljava“ (2013.), Mirko Kovač.…

August Šenoa klasik je naše književnosti. To nikada nitko nije doveo u pitanje. Rečenice pisca klasika svevremenske su.  Sigurna sam da bi se Veliki August odrekao te titule samo kad bi se njegove ocjene mogle danas opisati kao prošle, kao nama nepoznate, kao one koje ne razumijemo. Ali, nažalost nije tako. Dobro za književnost, a loše za nas same. Posegnemo li za dnevničkim zapisima što ih je August Šenoa pisao…