Category / Šminkeraj

Ovih dana, u nekoliko se medija, spominjalo moje pojavljivanje na „društvenim mrežama“ i uređivanje bloga. Često se i sama propitujem o razlozima vlastita okretanja novim prostorima. Što mi je pokazalo jednogodišnje uređivanje vlastite stranice na fb i dvomjesečni rad na blogu? Jednostavno, pokazali su mi da je granica između visoke i niske, lake i teške, zabavne i ozbiljne književnosti vrlo krhka. I da se razgovori o književnim „amaterima“ i književnim…

Na zgradi s adresom Dolac 8, baš iznad Zagorkina stana, stoji natpis Prodaje se – povoljno. Mladi agent gleda me s nevjericom dok mu govorim kako znam, ali mu ne želim otkriti, kojim bi reklamnim tekstom mogao privući potencijalne kupce. Ljubomorno zadržavam za sebe rečenice poput S prozora svoga stana uvjerite se kako kumice s placa još uvijek svoju djecu dozivaju imenima Zagorkinih junaka.  Utišavam pred njim svoju brigu potaknutu…

Moj djed Fabijan nije odlazio na nedjeljne mise. Meni je njegovo ostajanje u kući predstavljalo čvrst dokaz ispravne političke orijentacije. Dok su ukućani – sjedeći na crkvenim drvenim stolicama – pratili riječi propovijedi, djed je zavaljen u svoju kućnu fotelju, slušao vijesti što su šumovito pristizale iz aparata “Triglav”. Poslije ručka uvjeravao je baku u genijalnu koncepciju nesvrstanoga svijeta i nije pokazivao razumijevanja za njezine komentare vezane uz dolazak mladoga…

Velike teme, poput  ženskog odrastanja, sazrijevanja i starenja,  mogu se opisati uz pomoć kave. Kada se djevojčica, s praznom šalicom u ruci, približavala stolu za kojim kavu piju odrasle osobe, a priča koja čin prati nije primjerena ušima djeteta, djetetu se upućuje rečenica: Ti ne smiješ piti kavu, narast će ti rep. U toj zabrani i zastrašivanju ne leži briga za djetetovo zdravlje, nego strah da će se kazivanje, njegovim…

Smirena slika. U izlogu fakultetske knjižare složeni tek objavljeni naslovi. Lijepim, pretpostavljam ženskim rukopisom, crvenim flomasterom na žućkastom papiru ispisano je „novo“. Na putu prema studentskom kafiću u kojem ispijam prvu jutarnju kavu, redovito zastanem uz prodavaonicu knjiga. Nakratko. Pogledom potražim svježe pristigle stanare počasnog mjesta. Činim to površno. U povratku, čuvajući dragocjen okus u ustima, probuđena i koncentrirana, tlaka dovedenog u normalu, zaustavljam korak na istome mjestu. Poslije kave…

Odrasla sam u provinciji, a provincija je čitala Zagorku. Kao i mnogi drugi – u vrijeme literarnog sazrijevanja u osamdesetim godinama prošloga stoljeća – zatajivala sam je; pred kolegama koji su voljeli Maleša i Ganzu, pred profesorima koji su tek otkrivali dekonstrukciju i s polica hrastovog regala sklanjali Bibliju, da bi na ispražnjeno mjesto stavili omiljene francuske teoretičare. Njezino ime tiho sam počela izgovarati nakon što joj je, 1982., književnik i…

“Ponekad ima nešto u vama, velika sreća ili tuga, radost ili patnja ili što drugo. I to vas tišti i tišti i muči i stalno mislite na to. I onda odjednom, prije nego što ste toga svjesni, odbacili ste onu sreću ili tugu ili što drugo u svijet. I tek začuđeni pogledi, koji vas ne shvaćaju, i čudni podsmijesi otrijezne vas i vi se kajete i u duši vam je…

U životu svakog čovjeka mogu se izdvojiti “jake” godine njegove biografije. Koje će to godine biti, ovisi o tome tko je zadužen za inventarni popis; sam taj pojedinac, ili netko tko je o njegovu životu svjedočio “sa strane”. Ako ikada još budem pisala svoj životopis, morat ću u njega unijeti 2018., godinu u kojoj sam otišla u prijevremenu mirovinu. U njemu, znam, neće biti mjesta za objašnjavanje razloga vlastite odluke,…

Prije petnaest godina razgovarala sam s Irenom Vrkljan. Razgovor je objavljen u Ireninoj knjizi “Naše ljubavi, naše bolesti” (2004.). Čak i onda kada postavljaš pitanje spisateljici pred kojom smanjuješ svoje tijelo, i kad ti je glas treptav i nesiguran, ne možeš pobjeći pred tim da – ispred upitnika – upišeš svoju fotografiju. Pitanje, vezano uz Ireninu prvu proznu knjigu “Svila, škare” (1984.), knjigu koja mi je u godinama prve zrelosti…