Category / Šminkeraj

Danas, dok gledam Varjinu fotografiju – tiskanu na pretposljednjoj stranici kataloga najvećeg europskoga sajma knjiga – jasno mi je da nikada prije i nikada poslije nisam susrela osobu koja je u svemu vidjela povezanost, koja je na čudesan način pamtila datume, koja je bez imalo nelagode  zastajala pred pročeljima gradskih nastambi i zamišljala lica stanara skrivenih iza zidova. Pokušavam popiti kavu na isti način na koji ju je ona redovito…

Na zagrebačkoj tržnici Dolac stoji na vidljivom mjestu jedna skulptura. Prikazuje ona ženu s košarom na glavi: to je spomenik kumicama, koje su nekada iz bliže i dalje okolice donosile u grad poljoprivredne proizvode. Zašto kažem nekada? Zato što mi se čini da taj spomenik nije podignut u čast prodavačicama koje nas danas opskrbljuju sirom i vrhnjem, jajima i mrkvom, nego onima koje su na Dolac dolazile onda kad je…

Nove stolice, u čekaonicama na Odjelu za dermatologiju Vinogradske bolnice u Zagrebu, napravljene su od prozirne plastike. Udobnije su od onih na kojima sam sjedila prošle godine. U njima se nakratko možeš i opustiti. Pod uvjetom da si barem na koju sekundu uspio zaboraviti na dijagnozu. Možeš čak i pomisliti da si u svojoj dnevnoj sobi. I da si posve siguran. Jer, dijagnozama ispisanima na latinskom tvoji bližnji neće otvoriti…

Prošlo ljeto, u uvodniku jednih naših dnevnih novina, a povodom smrti Olivera Dragojevića, obavljan je naslov „Olivera u čitanke“. Autor teksta, zasigurno nije mislio na udžbenik iz glazbene kulture, gdje bi velikom Oliveru bilo mjesto, nego na riječi koje su za njega uglazbljene.  A iza tih stihova stali su i Tomislav Zuppa, i Zdenko Runjić i Jakša Fiamengo… Kao djevojčica često sam pjevala pjesmicu „Moja mala djevojčica“, poznatiju kao „Tata…

Šarmantni profesor s moga fakulteta voli ponavljati kako smo nas dvoje istoga dana promovirani u zvanje doktora znanosti. Ne znam jesam li ga, kada mi je to rekao prvi puta, povrijedila svojim ravnodušnim doista, doista u kojem nije bilo gotovo ništa od intonacije kakvu bi trebala sadržavati riječ kojom se iskazuje nevjerica.  Ono nekoliko promila, koliko bi ih mogao zabilježiti najprecizniji detektor sluha, ticalo se moje spoznaje da je netko…

Prije trideset godina, Franja Petrinović, urednik „Polja“,novosadskog časopisa za književnost, i kulturu i društvena pitanja, pozvao me da za tematski broj o smijehu napišem prilog vezan uz temu smijeha u suvremenoj hrvatskoj prozi. Sjećam se da sam napravila neku tipologiju, uvrstila Zoricu Radaković, Borivoja Radakovića, Dragana Ogurlića i Edija Jurkovića, Miru Gavrana i Dubravku Ugrešić. Autorski  primjerak časopisa poslali su mi na osječku adresu. Dvije godine poslije tematem „Polja“ nestao…

Gotovo na svakom književnom susretu pitaju me može li se živjeti od pisanja. Umjesto jasnog odgovora s jednim „da“, ili jednim „ne“, redovito krećem u pojašnjene. Kažem tako da za knjigu, u najboljem slučaju, dobijem honorar od 10 posto bruto. I ako knjiga u prodaji stoji 100 kuna, a objavljena je u nakladi od 1000 primjeraka, moj autorski honorar iznosi oko 8ooo kn. A od jedne knjige godišnje, teško se može…

Često mi se događalo da na predavanjima „kliznem“ iz stručnih u majčinske rečenice. Činila sam to najčešće onda kad je tema bila vezana uz magiju nečijeg pripovijedanja. Znala sam studentima reći da ne ogovaraju nekoga s kim nisu popili kavu i koga nisu pogledali u oči. Savjetovala sam im da ne iznose žestoke sudove o piscima čije knjige nisu pročitali. Jer, u vremenima površnosti svi se usuđujemo o svemu razgovarati,…

Mlada polaznica ljetne škole hrvatskog jezika i književnosti, čiji su djed i baka prije pola stoljeća napustili istočnu ravnicu i iselili se “tamo gore”, u zemlju u kojoj će moći uspravno hodati – jer novi susjedi ništa neće znati o detaljima iz biografija njihovih predaka – svake je večeri, nakon seminarskih analiza književnih štiva, pozivala svoje kolege u obližnji kafić. Obavezno je za sebe naručivala čašu “rujnog vinca”. Umorni konobar,…

„Pred oltarom, zavukavši desnu ruku pod potkošulju, ponovno sam dodirnula kvržicu. Nije bilo pogreške. Nalazila se na onom dijelu tijela u čiju me ljepotu, baš one splitske noći, u godini koja će prvo kalendarsko godišnje doba uvesti u nacionalnu povijest – i o čijim će posljedicama poslije punih četvrt stoljeća u Lundu govoriti i oporbeni hrvatski političar – uvjeravao Petar, diveći se ponajviše nježnosti mojih bradavica. Baš u trenutku kad…