Category / Bilješka o piscu

Hodala sam šorom i buljila kroz otvorene prozore slavonskih kuća. Polumrak. Zastala sam uz jednu. Naslonila sam glavu na klupicu trokrilnog prozora. Srednjeg,  od ukupno tri. U sobi je sjedila moja teta s nekom, meni nepoznatom, ženom. Okrenula se prema meni, pozvala me rukom da uđem. Soba je bila prostrana. U njoj su bile dvije velike vitrine, orahove, vitrine kakve je mojoj teti, tamo pedesetih godina, izradio majstor Varga. I…

Sjedim u svojoj zelenoj fotelji. Ničim je ne pokrivam; ni kariranom dekicom, ni bež plahtom, ni tkanom krparom. Osoblje doma nije me, kroz svih ovih deset godina, uspjelo nagovoriti na njezino temeljito čišćenje. Posljednjih mjeseci na vratima moje sobe zna osvanuti zgodan tridesetogodišnjak čičkave crne kose, uvučen u plavi radni kombinezon. On odlučno pokuca i isti čas, ne čekajući dopuštenje za ulazak, grabi kvaku. Nikada ne pozdravlja. Samo zakoračuje preko…

Mandica Martinović,  jedinorođena cestarova kći, ona o čijim su se očima rojile priče uz koje se u zimskim večerima ugodnije zaspivalo a u prohladnim jutrima lakše osvanjivalo, dobro je razumjela kakvu joj je pokoru odredio fra Marko nakon što mu je u ispovjedaonici, dan uoči Badnjaka godine 1953., onako potiho, priznala da svaki put na svetoj misi počini veliki grijeh. Ne zna se što li je fra Marko, čuvši to,…

Za Veroniku Ž. govorili su da je nježno lijepa. I dodavali: „Kao da nikada nije rođena među nama.“  – Jednom ćeš o meni morati napisati priču – rekla mi je prije punih deset godina. Bila je to posljednja rečenica koju mi je Veronika uputila  nakon što smo pred zračnom lukom izašle iz taksija. Nije mi dopustila da je otpratim u zgradu. Nije se čak ni okrenula, nije mahnula, nije poslala…

Na mom radnom stolu, u stanu na zagrebačkoj Trešnjevci, stoji metalna  tabakera. Poklopac joj je neravan, a ugravirane šare godinama postaju sve nejasnije. Nisam je mogla sačuvati od tamnjenja, sitne hrđe i vremena, ali je čuvam od zaborava.  Prisvojila sam je prije pet desetljeća i proglasila svojom. Ona je već tada bila u visokim godinama. Njezina tadašnja vlasnica, baba Jela, prijateljica moje bake, dobila ju je od svoje svekrve, u…

Uvijek sam osjećala veliku nelagodu kad bi me netko pitao volim li više sestričnu iz Trsta, ili onu iz Borova, je li mi draži stariji ili mlađi stric. „Ajd, sad kaži…“, započinjali bi. Plašila sam se jer sam znala da je to samo nevažan uvod i da će nakon toga uslijediti pitanje volim li više mamu ili tetu. A odgovoriti na to nije se moglo jednom krnjom rečenicom. Trebalo je…

Pisci vole riječ „dokolica“. I svoju ljubav prema njoj prenose, snagom zaraze, na svoje čitatelje. Prvima je potrebna da bi uopće bili u stanju ponuditi rečenice, a drugima da bi od tih istih primljenih rečenica, u mirnoći i staloženosti, satkali svoju priču. Kakva će se priča izroditi, ovisi o rezultatima naše borbe u bitci zvanoj pravo na dokolicu.  Samo u pričama žena može biti ljupka a da je zbog toga…

Osobna iskaznicaime: Osiđelicaime roditelja: Ivo Vojnovićprebivalište: Geranium Priča je moja dosadna. Anatomija jednog srca ružne stare cure. Znam da mislite tako. I zbog toga se ne ljutim kad čujem da mlade djevojke moj život komentiraju upravo riječju dosada. Čitaju me usput. Dođe mi da im kriknem: «Ne vjerujte životima koje vam nude u žurnalima. Baršunaste ruže ne rastu na škrtoj zemlji.“ Život često nije nažalost nego dosada, a osobito život…

Luka i ja rođeni smo iste godine. I odrasli smo u istom gradiću; on s jedne a ja s druge strane željezničke pruge. Livade s obje strane bile su posve nalik jedna na drugu, ili je to bila samo jedna livada pravedno raspodijeljena između njih i nas. Mi s ove igrali smo nogomet, a oni s one graničara, mi s ove išli smo u jutarnju, a oni s one u…

Odnedavno najbolju kavu pijem u kuhinji svoga brata. Nisam sigurna pijem li nju ili samo sjećanje na neku njoj okusom vrlo sličnu. Možda pijem Jeleninu? Ipak, Jelenina je bila oporija, a bratova je mekša, lako se slijeva grlom. Supruga moga brata pije nesicu. Moj brat, njegova kći Anđela i ja pijemo ukuhanu. Brat jaču i gorču, a nas dvije tanju i slađu. Tanju i slađu ćeifim dok pišem priču (umjesto…