Ćaća

Danas bi moj otac navršio osamdeset i pet godina. On, drugi sin Fabijana i Kate, nije bio tako uredan i marljiv kao što je bio njegov dvije godine stariji brat. Iljkan se smijao kad mi je govorio kako su roditelji Marijana više voljeli nego njega. Smijao se jer je znao da ne govori istinu. I da se smiješi unaprijed zbog onoga što će u priči tek uslijediti. Marijan je samo bio, što bi psiholozi rekli, lako odgojiv dječak. Za razliku od mog ćaće.

Uz neku od kava, pred neko od sarajevskih svitanja, pričao mi je kako je jedne zime, u godinama drugoga rata, njihova majka nabavila dječji kaput i cipele. Nije znao kako se tih dragocjenosti domogla. I kaput i cipele dala je, naravno, Marijanu. Iljkan je ostao u konopljanim gaćama i košulji, bos na utabanom snijegu. Braća su se igrala u avliji kad je počeo padati novi. Mokar, gust, onaj koji se lijepi po odjeći i kosi. Majka Kata istrčala je iz kuće i zagalamila na Marijana: „Sine Marijane, zakopčaj se, prehladit ćeš se.“ Na Iljkana nije galamila. On ionako nije imao što zakopčati. „Nikad je, vidiš, o tome nisam pitao, nisam tražio objašnjenje“, rekao mi je tada. Smijeh je postajao tiši. Ne znam je li mi htio reći baš to što je rekao, ili je namjeravao iznuditi neka moja pitanja vezana uz naš odnos, odnos oca i kćeri koju je viđao rijetko. Bojao se izgovoriti rečenicu: „Pitaj sad, nenadano dođe dan kad više nemamo koga pitati. Odlasci su uvijek neplanirani“.

Vjerovala sam kako imam vremena i kako će mi ćaća povjeriti još puno obiteljskih tajni. Vjerovala sam – jer se nikada ne žali – da je dobroga zdravlja. Zbog toga mu svoju knjigu „I na početku i na kraju bijaše kava“ nisam poslala odmah. Ima vremena. Tjedan, mjesec, dva. Nakon promocije ću, pravdala sam samu sebe. Pred sobom.. A promocija je, u organizaciji Hrvata Bosanske Posavine i udruge „Prsten“ organizirana u Gradskoj kavani, na Trgu bana Jelačića, 17. rujna 2014. Na taj isti dan, dvadeset i tri godine prije granatiran mi je stan u osječkom naselju Sjenjak, taj isti dan počeli smo se još jače bojati jer je pao Sarvaš i prilaz gradu s istočne strane bio je otvoren, pomislila sam u trenutku kad mi je gospođa Marina rekla da bi taj datum promocije bio najbolji. Ali, kako ja dobro pamtim datume i događaje, uz svaki bi se dan u svakom mjesecu mogao naći jedan, lijep ili ružan, ionako je svejedno. Oba su vrijedna još nenapisane priče. 

U jutarnjim satima, na sam dan promocije, sjetila sam se još nečega. Na taj dan preminula je Evgenija Gojmerac, lijepa i krhka djevojka iz zagrebačke Jurjevske ulice, polaznica Konzervatorija, violinistica. Preminula je 1915., od leukemije, u dvadeset i prvoj godini života. 

Dvorana je bila krcata. Predstavljanje „Kave“ započeo je, u tišini, predivan glas mlade žene. Stihovi Alekse Šantića, pjesma koja je proslavila veliku Jadranku Stojaković. Gledala sam u publiku, poznata lica nisam prepoznavala. Osjetila sam da žene u mojim očima, dok slušamo pjesmu, žele vidjeti ime muškarca na kojeg mislim i „kojeg nema“. A u isto vrijeme možda su i one same Šantićevo „Što te nema“ upućivale nekom svom, današnje djevojke bi rekle liku, o kojem su morale šutjeti. I mene je bilo strah kako će te žene zaključiti da ja ne mislim ni na koga, kako osjećam silnu prazninu i tišinu u duši. Samo mi je u jednom trenutku, misao – po drugi put toga dana – odlutala prema nesretnoj Evgeniji. Nakon što je promocija završila, i nakon što sam potpisala desetke knjiga, prišao mi je suprug moje nećakinje i pozvao me da s njim krenem u kut dvorane. Po njegovoj zbunjenosti zaključila sam da mi želi reći nešto što nikako ne bi htio. „Javili su da je djed Ilija umro“. Mog oca zvao je djedom. Svjedoci kažu da sam kriknula. Prijatelji su me stali tješili. Rekli su mi da sam oca ispratila baš onako kako bi i on sam zaželio, uz bosansku kavu koju su te večeri kuhale žene iz „Prstena“, gradačačku šljivu koju su donijeli njihovi muževi i uz pjesmu koju je pjevala krasna mlada žena Bosanka. Na izvodu iz knjige umrlih, što ga je moja sestra Mirjana sljedećeg dana podigla u Sarajevu, stoje upisani sati i minute. Vrijeme Iljkanova odlaska poklopilo se s vremenom početka promocije, s trenucima u kojima se Gradskom kavanom razlijevao mio glas… 

Ćaće više nije bilo da mu ispričam kako sam se u jutru promocije sjetila nježne violinistice. On bi razumio. Jer, upravo me Iljkan nagovorio na čitanje Andrića. Za neki od rođendana, mislim da je bio trinaesti, poslao mi je komplet od šest knjiga nakladničke kuće „Svjetlost“ iz Sarajeva. Među njima bio je i roman „Na Drini ćuprija“. Iljkan je cijeli svoj život prodavao cipele, ali je znao da Krleža baš nije ljubio nobelovca Ivu. Znao je i da su tadašnji zagrebački gimnazijalci s čuđenjem dočekali vijest o nagradi i da je Ivo bio dugo i nesretno zaljubljen u ženu koju će na kraju, nakon smrti njezina muža, i oženiti. Tko mu je to rekao, gdje je sve to Bata pročitao, ne znam. Ne znam i je li se stvarno na svečanom ručku, 10. prosinca 1961. našla i pita od bijelih malina koja se gospođi Milici, Ivinoj supruzi, jako svidjela. Mislila sam da imam vremena i da ću provjeriti Iljkanove navode. Slušajući ga, nisam bila sigurna gdje završava stvarna priča o Andriću, a gdje započinje očeva fantazija. Otac mi nikada nije spomenuo Evgeniju. Radovala sam se što imam priliku otkriti mu nešto što on o svom najdražem piscu ne zna. Zaboravila sam pri tome onu opomenu o vremenu. Evgenija je bila zaljubljena u Andrića. Pisala mu je pisma na razne adrese, u Maribor, u Šibenik, u Ovčarevo. Evgeniju i Ivu upoznao je – za vrijeme Andrićeva boravka u Zagrebu – Evgenijin rođak Ljubo Wiesner. Nakon njezine smrti Ivina pisma upućena njoj pronađena su zavezana ružičastom trakom. Nježnom, ženskom. Njezina njemu, nisu. Vjerojatno zbog toga što muškarac kojem su pisma poslana, nije mislio da su vrijedna čuvanja. Posljednje Evgenijino pismo Andriću nije pisala ona. U njezino ime učinila je to njezina starija sestra. Obavijestila ga je Evgenijinoj teškoj bolesti. Iz odgovora što ga je poslao iz Ovčareva, zaključujemo kako Ivo nije vjerovao u ono što mu je pisano. Ili samo nije želio povjerovati. Za razliku od svih prethodnih, posljednje, koje Evgeniju nije zateklo živom, završio je s: „Voli te i pozdravlja…“ Za razliku od Andrića kojemu je, slutim, Evgenija, bila samo draga, jedan drugi veliki pisac, kojeg moj otac nije dovoljno volio, ali ga je poštovao, u svoj je dnevnik, na dan smrti Eugenije Gojmerac, zapisao: „Umrla je Evgenija Gojmerac, a ljudi prolaze Jurjevskom kao da se nije dogodilo da je umrla Evgenija Gojmerac“. Bio je to pisac koji će Predragu Matvejeviću priznati da su ga za Evgeniju vezali neki mladenački uzdisaji, pisac čiji će glavni lik iz romana „Zastave“ (Kamilo) teško primiti smrt mlade violinistice Genje Tommaseo. E, to bi moj ćaća razumio. Razumio bi da su pritajeni i otvoreni nesporazumi koji su dvojicu najvećih, Andrića i Krležu, pratili kroz cijeli život – nudeći teme profesorima, doktorantima, biografima – započeli u trenutku kad je ona voljela Njega, a nju je volio On. Krleža je za Evgenijom, za razliku od Andrića, uzdisao. I ta činjenica mom Iliji ne bi bila nevažna. Konačni odlasci su, opominjao me Ilija, uvijek neplanirani. Upamtila sam. Ali, dođe mi sad da zapjevam „Što te nema?“, i da mu kažem zašto si tako šutljiv na svoj rođendan, i što te, ćaća, stvarno nema jer samo mi ti, ti koji si volio žene i književnost, znaš odgovoriti na važno pitanje: Može li jedan muškarac drugome zamjeriti ljubav? Može li se to poslije pretvoriti u razliku poetika o kojima će desetljećima učiti mlade studentice po našim i stranim sveučilištima. I ti ne samo da bi znao odgovoriti. Ti bi se usudio. Nakon što bi, otpivši gutljaj šljive, rekao kako stvari stvarno stoje, pomilovao bi me po glavi na kojoj je tvoja kosa i upitao: „Jesi l’ ti ono ošla u ranu penziju, e neka si vala, pa sad smiješ priče pustit u svoje srce. Znam ja kak je kad voliš, a ne smiješ.“ Kazao bi i zapjevušio: „Kad mi sanak pokoj dade/ i duša se miru sprema/ iz srca se glasak krade/što te nema, što te nema/a-a-a-, što te nema.“