Buđenje

Sjedim u svojoj zelenoj fotelji. Ničim je ne pokrivam; ni kariranom dekicom, ni bež plahtom, ni tkanom krparom. Osoblje doma nije me, kroz svih ovih deset godina, uspjelo nagovoriti na njezino temeljito čišćenje. Posljednjih mjeseci na vratima moje sobe zna osvanuti zgodan tridesetogodišnjak čičkave crne kose, uvučen u plavi radni kombinezon. On odlučno pokuca i isti čas, ne čekajući dopuštenje za ulazak, grabi kvaku.

Nikada ne pozdravlja. Samo zakoračuje preko praga i jednim korakom skače do mog prijestolja. Dok mu se džep s natpisom Očisti me, ozdravi me, opasno približava rukohvatu, ja redovito dreknem: Tko ti je dopustio? Ne diraj to, da se nisi usudio!  Čičkavi me pogleda ispod oka, podsmjehne se reakcijama starog čudovišta, pa se u sekundi,  na peti, poput baletnog prvaka nacionalnog kazališta, okrene i uskoči u sigurnost sivog hodnika.

            Odolijevam svim upitima, svim začuđenim pogledima sestara, nevjericama ravnateljice, otvorenim ustima prijateljica iz preparandije, svim bivšim učenicima i susjedu koji se strpljivo nada da će se u domu naći i jedna soba za njega. Nepogrešivo čitam sve njihove misli: Vidi kako dotjerana, uvijek svježe frizure i manikiranih noktiju, odjevena kao da još s imenikom paradira po učionici i na prosvjetnim vijećima… vidi, bez trunke prašine na komodi…osjetiš li, sve miriše po lavandi… kao da je svaki dan Božić… a fotelja…sramota za dom…kako može.

Dobro znam broj, površinu i porijeklo svake flekice. Ukupno su ih dvadeset i dvije. Sedam ih ima promjer oko dva centimetra, desetak ih je manjih, oko centimetar, tri su velike, razlijevaju se, a dvije su gotovo površine dječjeg dlana. Nalaze se na mjestu na koje uredne građanke stavljaju heklane miljejiće. Moj je daleko ljepši od njihovih. Rašireni dječji prstići skladaju kompoziciju života. Mustra zasjenjuje i konavosku. Njihova se autorica, moja draga Andrina, u izradi koristila kremšnitama, sirnicama, sokovima od malina, slatkim sirupima plivajućih baklava. Dosljedno, jedanaest godina, koliko je živjela u mom domu. Najkreativnija je bila na Božić. Tada bismo slavile njezin rođendan. Prvi put kad je njoj bilo devet.

                                                                       *

Tri dana prije navršene devete godine, Andrina je po povratku iz škole, naišla na zaključana vrata stana. Čekala je od podne dokasna. Zvonila, lupala, vikala. Mama se nije odazivala. Oko  ponoći je došla k meni. Uplašila sam se vidjevši je uplakanu. Nikada do tada,  a bila sam njezinom učiteljicom od prvoga dana, nisam primijetila suze u djevojčičinim očima. Pod odmorima se grleno smijala, oponašala glasove ptica, pjevala s radošću kakva se rijetko čuje. Oca nikada  nije upoznala. Andrina i njezina majka živjele su u skromnoj općinskoj garsonijeri. Mlada žena za kojom su se okretali direktor drvnog pogona, prometnik  na željezničkoj stanici, tajnik škole i voditelj limene glazbe, maštala je o boljem svijetu. Kćerku je rano osamostalila, prenijela na nju teret svojih majčinskih dužnosti, a na pitanja o obitelji i rodbini nije željela odgovarati. I, jednog je prosinačkog dana zaključala vrata i ponijela ključ. Zasigurno je vjerovala da će njezina Andrina pokucati na vrata svoje drage učiteljice o kojoj je neprestano pričala bajke i koju je noću sanjala obraćajući joj se magičnom riječju mama.

Prvi naš zajednički Božić i Andrinin deveti rođendan proslavile smo doista čudesno. Malenoj sam odjenula haljinu anđela. Sjela je u zelenu fotelju, izgovarala je vlastiti tekst o djevojčici koja je za Božić dobila veliki dar. Nije ga imenovala. U završnoj je rečenici nazdravila i sebi i tom dobitku. Od uzbuđenja je prolila sok od malina. I po kostimu, i po fotelji. Pogledala me uplašeno. Nisam skočila obrisati fleku. Ništa nisam  rekla. Samo sam je pogladila po svilenkastoj kosi i šapnula: Ne brini se, Andrina. Fleku nikada nisam očistila. Ni prvu, ni sljedećih dvadeset i jednu. Željela sam joj dokazati kako me mrlje ne smetaju, kako joj ništa ne zamjeram, kako je ovako urešena sjedalica ne samo ljepša nego i puno, puno vrednija.

             – To će biti naše mjesto za rođendanske i Božićne predstave, rekla sam joj. Obećanje sam i održala.

Moram priznati da sam se radovala rješenju Centra za socijalnu skrb. Došlo je već sljedećeg proljeća. U njemu je pisalo da je majka završila negdje u Kanadi, da se putem konzulata odrekla svih svojih roditeljskih prava i dužnosti te da Andrina do svoje punoljetnosti ostaje pod mojim krovom.

Andrinini dramski tekstovi, pripremani za naš zajednički Božić, postajali su godinama sve zreliji, a fleke ozbiljnije, šire, veće, dublje, masnije. Broj gledatelja se povećavao. Na uprizorenje su stizali njezini prijatelji iz škole, moje kolegice s posla. Fotelja je upijala sve naše emocije. Predstavljala je  točku s koje će Andrina krenuti prema životu. Majka joj se nije javljala. Oni koji su dolazili s dalekog kontinenata i koji su je poznavali, prepričavali su njezinu neviđenu sreću. Spominjali su avione, vile, automobile i novu djecu. Andrina je mirno slušala. Zaštićena ugodnim zelenilom fotelje. Govornike nije prekidala; ni riječju, ni grimasom. 

*

Nikada mi nije priznala što joj je majka napisala u čestitci za dvadeseti rođendan. Znam samo da je to, u svih jedanaest godina,  bila prva koju je primila. I znam  što je Andrina nakon toga pisala meni. I, ne mogu reći koja me spoznaja više boli. Neće moći doći, na fakultetu su velike obveze, žao joj je zbog toga što ću biti sama, neka sjednem taj put ja na fotelju, ona se, kao,  neće ljutiti… Pismo je bilo nepovezano, osjećaj krivnje izvirivao je iza svakog slova. O ponoći sam prekrila fotelju šarenim stolnjakom načičkanim borovim grančicama, kuglicama i svjećicama. Da oni koji mi dođu čestitati Božić ne pročitaju moju tugu. I ne opipaju moju samoću.

Andrina me prestala posjećivati. Još se neko vrijeme javljala telefonom, a onda je i s tim prekinula. U posljednjem razgovoru obavijestila sam je o svojoj odluci da se preselim u dom za starije i nemoćne. Nije se čak pojavila ni na dan mog odlaska. Unatoč tome što je znala da sam izmučena teško podnošljivim  bolovima u zglobovima i da ću od svih stvari ponijeti samo našu prljavu zelenu fotelju. Da, rekla sam joj prljavu; da joj se osvetim, da joj održim lekciju o izdaji, i da joj poručim kako joj ipak, premda ništa ne razumijem, želim oprostiti.

Priznajem, nisam bila u stanju prihvatiti Andrinine odlaske majci, njezinu pohvalu majčina života, luksuz u koji se i sama utapala posljednjih godina. Osjetila sam da još negdje postoji moja djevojčica koja namjerno ostavlja mrlje na fotelji. Prolijeva sokove, pljucka komadiće baklava i gleda me ravno u oči. Izrađuje naš zajednički kalendar. Samo njen i moj. Njega sam morala ponijeti sa sobom; na vlastitu sramotu i po svaku cijenu. Nadala sam se da će je one flekice, ako već ne ja, dovući do  mojih novih vrata. Bila sam sigurna da će me, usprkos svemu,  posjetiti. Ako ne na svoj rođendan, onda jednom, nekog običnog dana, u pauzi između dva predavanja, dva poljupca ili dva odlazaka kozmetičaru. Nada mi je blažila bolove i kratila sjenu.

Tko ti je dopustio. Ne diraj to, da se nisi usudio!, sve to moje mušičavo graktanje na čičkavog bila je obrana moje Andrine, a ne zamrljane, trošne, odvratne fotelje. O svojoj miljenici saznavala sam iz novina, sa naslovnica ženskih časopisa. Priču o djevojčici koja je odrasla bez majke, mlade, dobre, neiskusne, nudila je naivnim čitateljicama. Mene nije spominjala. Nisu je ni pitali. Hvalila se činjenicom da je rođena na Božić i mudro pravdala vjeru u odabranost takvih bića. Govorila je mojim rečenicama. Citatima su nedostajale bilješke o stvarnom autoru.

*

Na Badnji dan čičkavi je ponovno pokucao. Gledao je zaprepašteno moju mirnoću. Zazvonio je telefon. Prije nego što sam slušalicu primaknula uhu, izgovorila sam: Zlato, ti si. – Kako znaš, kako znaš da sam ja? Nisam još ništa rekla. – Mogu li doći, ovdje sam dolje. Kombinezon je već podigao fotelju i uputio se prema hodniku. Potrčala sam za njim. Koljena su me izdavala. Spotaknula sam se. – Ne diraj to, vraćaj to odakle si uzeo, urlala sam.

Poslušao me. Okrenuo se, ušao u sobu i zelenu odložio na njezino mjesto.

            – Lude li babe, rekao je dovoljno glasno.  Šepala sam iza njega. Sjela sam na prijestolje.

–Olalla, sjediš u mojoj fotelji, a tko je mene išta pitao?, rekla je Andrina sa smiješkom.   Sličila je na onu devetogodišnju djevojčicu pred čijom je licem jedna prava majka  zaključala vrata zajedničkog im stana.

            Prišla mi je, podigla me iz fotelje i snažno privukla k sebi.

            – Oprosti, oprosti, oprosti…ponavljala je.

            Poslije nekoliko minuta sjela je na svoje mjesto. Pozvala me da poslušam novi tekst. Sve je podsjećalo na ono nekad.  Samo je priča bila manje radosna. Ispovjedila  mi je kako je prije nekoliko dana nazvala majku. Namjeravala ju je iznenaditi svojim dolaskom za Božić. Nekoliko joj je minuta govorila o svojim planovima, o redu letenja, o darovima koje je za nju pripremila, a onda joj je ona u jednom trenutku oduzela riječ upitom: Izvinite, ali ja ne znam s kim razgovaram.

            – Možda je bolesna? -, izgovorila sam i kao utjehu i kao komentar.

            – Ne, nije bolesna. Ne uklapam se u njezine Božiće – pojasnila mi je.

            – Ali se uklapaš u naše. Oslonila sam dlan na njezinu glavu. Kosa joj je i dalje bila svilenkasta kao u djeteta. – Jesi li žedna?, upitala sam je. – Imam sok od malina, nastavila sam.       – Znaš da jesam, odgovorila je. I dodala: Dobro ga zasladi, da ostane jedna dobra fleka. Koja je ono po redu, dvadeset i treća? – Dvadeset treća, potvrdila sam.

Nismo čule kucanje na vratima. Vidjele smo samo zaprepaštene oči usredotočene na kapi koje napuštaju Andrininu čašu i nestaju na površini zelene fotelje.

            – Faljen Isus, ravnateljice! Čestitam vam Badnji večer i Adama i Evu, izgovorila sam ponosno.

Umjesto I vi živi i zdravi bili, ravnateljica je procijedila Pa, uflekat ćete tu divnu suknju. Zatim

se okrenula i izišla. Krenula je hodnikom doma. Na njemu se jednačio mrak.

(iz knjige priča „Rođena na Božić“)