Brzi kolač od kave

Ne kupujem kuharice. Ne čitam čak ni recepte ispisane ispod fotografija neobičnih jela spravljenih prstima slavnih osoba. Preplavljuje me samo čuđenje nad skladom uredničkih koncepcija tjednika namijenjenih ženama. I u vrijeme dok govorimo nedovršenim rečenicama, radimo stotinu poslova u isto vrijeme i većinu obroka pojedemo s nogu, trudim se vjerovati u iskrenost kojom šarenilo stranica slavi kulturu prehrane. U svojoj sam sumnji nepopravljiva, na isti način na koji sam u svojoj ispovijednosti dodirljiva. I uopće ne osjećam nelagodu dok priznajem koliko mi je, još uvijek, od tvrdnje: Al’ se danas puno kuha, neusporedivo draži stih: Al’ se nekad dobro jelo. Možda i zbog toga što kantautor Đorđe u nabrajanju slastica iz nekadašnjeg doba spominje i rezance s makom, omiljenu hranu mog djetinjstva. I izgovara to lijeno, razvlačeći slogove kao da se i sam pretvorio u domaće tijesto pa se onako zaparen sporo izvlači iz bakine porculanske zdjele. Unatoč svemu, prijatelji mi priznaju da kuham dobro. Kad im kažem da to činim iz glave, ne vjeruju. Ipak, ne skrivam svoju ljubav prema bilježnicama u koje su moje tetke, strine, majke mojih prijateljica upisivale recepte. Uživam listati ih, opipavati, nagađati o razlozima nenadane pojave sitnijih slova u rukopisu koji glomaznošću vokala sugerira karakternu odlučnost, volim naići na riječi poput šaum i granadirmaš, i na osobno ime koje stavljeno u zagradu otkriva idejnog začetnika.

Bilježnica s receptima gospođe J. ležala je u trećoj ladici kredenca, uspavana među lanenim stolnjacima. Kao da je skrivena. Na sivoj naslovnici smiješila se plavokosa djevojka. Zasigurno je bilježnica kupljena u Italiji, na jednom od njezinih čestih putovanja u zemlju u kojoj je tražila grob nestaloga brata, pomislila sam. I meni je slične tekice slala očeva sestra koja se krajem četrdesetih godina prošloga stoljeća udala za Talijana i odselila u Trst. Jedino sam se po šarenim bilježnicama, u godinama u kojima su se u našoj zemlji mogle nabaviti samo one s narančastim koricama, razlikovala od svojih školskih kolegica. Jer, odrastati u industrijskom naselju značilo je imati frizuru nalik ostalima, nositi jednake patike i prišivati identične heklane kragnice na ovratnike crnih glotanih kuta.

Na prvoj stranici bio je ispisan recept datiran 17. srpnja 1962. Naziv Juliška kolač proširio se imenom u zagradi, imenom Luja. Moja sklonost da u svemu vidim priču i opipam povezne niti ponovno se našla na zahvalnom terenu. Pred sobom sam imala još jedan dokaz kako sam upravo ja dobar izbor za pregled ostavštine pokojne gospođe J. Prvi kolač je varijanta moga, a ne kojega drugog imena, i to baš ona kojom me oslovljavao muškarac čijim sam očima uzaludno darovala najdirljivije stranice svojih proza. Žene razumnije od mene odmahnule bi na ovu moju ludost rukom i zaključile: Ne umišljaj. Taj se kolač najčešće pravio u kraju u kojem je J. rođena. Orasi rastu u svakoj avliji, eto ti mudrosti. A Luja? Njezina je rodica. Dala joj recept i to je to. Čiča-miča gotova je priča. Šlus!

            Listala sam dalje. Krasopisna slova prekidali su recepti prepisani iz ženskih revija. Stranice su se razlikovale po svojoj, jednostavno rečeno, čistoći. Juliškin, bez ijedne mrlje, bez ikakvih tragova žumanjaka i kakaa, mogao je posvjedočiti, pod uvjetom da je brbljav i samouvjeren, o činjenici da baš nikada nije ponuđen nečijim nepcima. Na provjeru, na ugodu, na sjećanje i uljepšavanje života. A za razliku od njega, Kolač od kave, recept preuzet iz Praktične žene i ispisan na posljednjoj stranici bilježnice, kupao se u dokaznim masnoćama i flekicama. Uz osnovni sadržaj, gospođa J. dopisala je: najbrži kolač. Ispod tog podnaslova stajala je i rukopisna posveta: Za mog P. Sastojci i opis postupka bili su škrtiji nego u ostalim bilješkama. Kao da je recept smišljen baš za određenu osobu, za onu koja se odavno ne usuđuje postavljati potpitanja i tražiti objašnjenja. Od četiri jaja napravio bi se prvo biskvit. Poslije toga nastavilo bi se: u fil s 5 jaja, 5 kašika šećera, 1 kašikom brašna, 10 deka čokolade, 15 deka putra i 1/2 deca crne kave. Tijesto bi se razrezalo na pola i nafilovalo. Na kraju bi se sve ukrasilo šlagom. Tiskanim slovima, istim onim kakvima je ispisana i posveta, bilo je naznačeno: Od 200 ml kajmaka, ali može i više. P. plao voli šlag, a kava nek je jaka i gusta (najvoli od minasice koju sama ispržim).

            Tragove ostavljene na receptu prvo sam prihvatila kao svjedočenje učestalosti pripremanja kolača od kave. Potom je moja mašta pobjegla iz limenog kalupa i potrčala ususret priči. Priznajem, po stazama koje sam joj osigurala svojim rođenjem. Uskoro je sustigla muškarca koji je u stan gospođe J. dolazio nakratko, u stankama između dva poslovna sastanka, samo na nekoliko minuta, da kolege ne posumnjaju, a supruga ne zapita. Moja je mašta brzo pokrenula mikser i još brže popržila, samljela i ukuhala kavu. Vješto je raspirivala slatki i ugodni miris dugim hladnim stubištem. Ona je razapela i paučinastu mrežu kojom je omaglila cijeli četvrti kat sedmerokatnice, samo da bi tijelu jednog P. pridružila nečiju tuđu sjenu. Leđa manje pogrbljenih i dlanova puno više suhih od usta onih koji, bez porote, sude biografijama tuđih kćeri. Žene razumnije od mene i na ovo bi odmahnule rukom i zaključile: Ma, ni govora. J. je samo jako voljela slatko. Recept je jednostavan. Često je pravila taj kolač jer je bila šparna. Čiča-miča gotova je priča. I šlus!

A ja bih se srčući sjećanje na minasicu uprženu u bakinu šišu trudila pokrenuti raspravu na temu posljednjeg recepta. Govorila bih o onome što druge nije zanimalo. O jednoj posveti i jednom dodatku jednom običnom receptu.

Gospođa J. nesumnjivo je voljela gospodina P. ljubavlju na koju ona nije imala pravo. I gospodin P. je zasigurno volio nju, ali njegov je strah imao prevelika usta. Proždrljivo bi progutao i posljednju česticu ljubavi prema gospođi J. Nije se umirivao ni kolačem koji je J. pekla. Samo za njega.

Gospođa J. je godinama maštala da će joj njezin P. jednom pokloniti cijelo poslijepodne, od početka do kraja. Pit ćemo kavu i jesti kolače, obećavala je sebi u njegovo ime. Poslijepodneva nisu stizala. Mjesecima, cijelo jedno desetljeće. I tako je gospođa J. pronašla rješenje: da sačuva vlastiti ponos i ne nametne krivnju. Brzi kolač od kave, ionako je,tješila se, i kava i kolač. Istodobno. Ona je u pripremu ugradila jednako vremena kao da će njezin P. ostati i na kavi i na kolačima.

Možda bi me i ovaj put – kao i „u slučaju“ Juliška kolača – žene daleko razumnije od mene prihvatile ozbiljnije da su znale da će gospođa J., izmučena čežnjom, uskoro umrijeti. Iznenada, u tišini, bez svjedoka i s tugom koju nije željela ostaviti u naslijeđe. Kad je nekoliko mjeseci poslije njezine smrti gospodin P. primao priznanje za uvedene inovacije u prostoru marketinga i menadžmenta svoje vlastite firme, u zahvalnoj riječi – gledajući svoju zakonitu ponosno u oči – zadovoljno je, pred cijelim skupom, otkrio kako će nagrađenim projektom uskoro krenuti u kampanju pod reklamnim sloganom Dva u jedan. Nek se zna. I šlus!