Brod od papira

Jedna od najpoznatijih pjesama Arthura Rimbauda zove se Pijani brod. Prilično je duga, pa ima i nekakvu fabulu: u njoj se pripovijeda o brodu koji je odlutao izvan uobičajenih plovnih putova, pa je njegova posada doživjela svakakve opasnosti i neočekivana otkrića. Obično se tvrdi da se u tome tekstu na simboličan način govori o pustolovini i potrazi za novim svjetovima. No, postoji i drugo tumačenje, koje kaže da je tu zapravo riječ o lađici od papira što plovi po potočiću koji je zaostao nakon pranja ulica, te o dječjoj mašti koja omogućuje da se u toj jednostavnoj slici vidi mnogo više.

Meni je to drugo tumačenje izrazito bliže. Čovjek ne doživljava lirsku pjesmu na temelju znanja, nego na temelju neposrednog iskustva. A u mome iskustvu nema nikakvih jedrenjaka ni oceanskih oluja, ali zato papirnatih brodova ima u izobilju.          Izrađivali smo ih najčešće od novinskoga papira, ali bio je dobar i svaki drugi, samo ako bismo ga se domogli. List nije morao biti osobito velik, ali je morao biti koliko-toliko pravilan. Jer, brod se izrađivao tako što se papir na određeni način presavijao – horizontalno, vertikalno i dijagonalno – a onda bi, u završnoj fazi, trebalo potegnuti za njegove krajeve i pred nama bi se ukazao brodić. Imao bi fine zašiljene pramce na oba kraja, imao bi u sredini nešto kao jedro i imao bi prtljažni prostor u koji ste čak mogli utovariti kakvu lakšu stvarčicu, pa je pustiti da zajedno s brodom plovi niz rijeku. Doista, ti su se brodići dugo zadržavali na površini prije nego što bi se promočili i potonuli.

            Današnja djeca više ne znaju vještinu izrade tih brodića. Ne znaju načiniti ni avion, što je možda još i zabavnije od broda. Avion se također izrađivao presavijanjem papira, pa bi naprijed dobio kao neku malu kabinu, sa strane široka krila (koja su se mogla dodatno oblikovati), a otraga bi se papir malo zaderao i presavio, tako da to bude kao neka kočnica i da avion bolje leti. I doista, avioni su letjeli po školskim učionicama nakon svakoga dosadnog sata na kojem se nije moglo raditi ništa drugo nego samo trgati listove iz bilježnice i presavijati papir.

            A bilo je tada i majstora koji su na tom polju izvodili prava čuda: načinili bi, recimo, malu harmoniku, koja je imala i one pregibe i mijeh, a sa strane bi joj docrtali još tipke i gumbe te bi razvlačili taj instrument i uz njega pjevali rugalicu nekome od onih koji su im se našli u blizini.

            Ali, moram kazati da ta izrada predmeta od papira nije bila samo dječja zabava i nije se svodila isključivo na igru. Zapravo, čini mi se da smo mi najprije od odraslih vidjeli da nešto slično rade. Još više, možda su nas oni izravno i poučili kako ćemo načiniti neki koristan predmet od papira.

            A takvi predmeti uistinu su postojali. Kad je, recimo, čovjek išao na kakav izlet, a nije savladao vještinu pijenja vode iz šake ili iz boce, onda je od papira mogao načiniti čašu. Papir je trebalo na određeni način oblikovati, a on bi se onda pretvorio u posudicu zapremine od otprilike jednoga decilitra, s nešto debljim stranicama i s finim otvorom iz kojega se moglo piti. Te smo čaše često izrađivali i u školi, da ne bismo morali piti iz zajedničkoga lončića i tako dobiti žvale.

            Odrasli su koristili papir i za druge svrhe, recimo, za izradu kapa. Kape su se najčešće pravile od starih novina, jer je otvor morao biti velik, da tintara u njega stane. U nekoliko poteza, majstor bi od novinske stranice načinio kapu, stavio je na glavu, a potom bi se popeo na ljestve. Te su kape, naime, najčešće koristili ličioci, osobito onda kad bi farbali stropove, da im boja ne bi kapala po kosi. A zgodno je bilo to što se kapa nakon radnog dana bacala, a sutradan se izrađivala nova.

            Ali, te kape nisu bile samo praktične, nego su i izgledale zanimljivo: imale su oblik trokuta s otvorom na osnovici, pa kad bi se kapa stavila na glavu, dobila bi tri šiljka, to jest jedan naprijed, jedan otraga i jedan na vrhu. A to je nas podsjećalo na razne kape koje smo viđali u filmovima i stripovima, osobito na gusarske i generalske. A najviše nas je veselilo to što je kapa mogla promijeniti izgled: kad bismo je okrenuli tako da joj šiljci budu sa strane, bili bismo spremni glumiti Napoleona.

            Uopće, činilo se tada da sve te vještine s papirom otvaraju neograničene mogućnosti, pa nije čudo što su postojali i zahvati za koje je trebao alat i koji su kao rezultat davali i sasvim zgodne upotrebne predmete od papira.

            Spomenut ću samo izradu ornamentalnih podložaka. Četvrtasti papir trebalo je presaviti nekoliko puta po dijagonali, a onda mu zaobliti donji rub i odrezati vrh. Potom je valjalo uzduž njegove dulje stranice škarama urezivati male šupljine, po mogućnosti vijugavih rubova. Kad biste na kraju razastrli papir, pred sobom biste ugledali okrugli tabletić posve nalik na one heklane, s nevjerojatno zabavnim rupicama. Ali, zapravo ni to nije bilo isključivo zabava, jer u to je doba dekorativni papir bio silno skup – koliko ga je uopće bilo – pa smo se za ukrašavanje polica u špajzi i u kuhinji morali pobrinuti sami. Zato bismo nabavili nešto bijeloga papira (a u najvećoj oskudici bio je dobar i novinski), pa bismo od njega načinili čipkaste podloške na koje bismo poslagali staklenke sa zimnicom.

            Ukratko, papir je tada u našem životu igrao mnogo važniju ulogu nego što je igra danas, pa smo se njime mnogo i bavili i često ga koristili. Zato je meni čudno što smo tako lako napustili i zaboravili sve one vještine koje smo u vezi s njim bili razvili. Zato bismo barem neke od tih vještina trebali obnoviti, a ja predlažem da to bude umijeće pravljenja papirnatih brodova. Oni, naime, u sebi imaju nešto simbolično.

            Treba znati da se literarno stvaranje stoljećima uspoređivalo s plovidbom, a književno djelo bilo je u toj metafori brod. Može se, dakle, reći da su takva djela kao Marulićeva Judita – gdje se ta slika također javlja – zapravo brodovi od papira. A to je utjeha svima nama koji mrčimo papir nastojeći nešto dobro napisati: ako nam ne uspije metaforički brod kao što je uspio Maruliću, možemo od stranica svoje knjige napraviti pravu lađicu od papira i tako bar donekle smanjiti štetu. 

(Pavao Pavličić, iz rukopisa „Ropotarnica“)