Boca za mlijeko

Prošlih poklada dogodila mi se neobična stvar. Prilegao sam popodne i prilično čvrsto zaspao, a nakon nekog vremena probudio me neki nepoznat zvuk, nekakvo cinkanje i zveketanje kojemu nisam znao ni uzrok ni podrijetlo.

Ali, osjetio sam da me taj zvuk veseli, pa sam zaželio prići prozoru i vidjeti o čemu se radi. I vidio sam: bila su to maskirana djeca što su prolazila zvoneći zvončićima. Bio sam malo razočaran i shvatio sam da sam ja, u polusnu, očekivao nešto sasvim drugo. I, sjetio sam se: bio sam pomislio da ispred mojega prozora prolazi mljekarski kamion i da to zvekeću boce na njemu.

            A tih kamiona već odavno nema, pa sam morao zaključiti da sam se ja u snu nekako bio prenio u djetinjstvo i u one trenutke kad smo se nastojali naći uz cestu kad bi kamion prolazio. Polazio je, zapravo, dvaput dnevno, pa je u jednom smjeru dovozio pune boce, a u drugom odvozio prazne. Na kamionu su bile žičane gajbe, a u njima boce, bezbroj boca, a kako se kamion tresao (ni ceste tada nisu bile baš neke), tako su one staklenke na njemu zveketale, o gajbe i jedne o druge, i to je bilo silno veselo. Bilo je nečega lijepog u spoznaji da opskrba funkcionira, da mlijeko stiže i da se netko za sve to brine. A onaj kamion i boce na njemu bile su nam dokaz napretka i blagostanja, jer još donedavno mlijeko su nam nosile mljekarice.

            Vozili su tada, zapravo, dvije vrste boca. Jedno su bile boce za mlijeko, od jedne litre, a drugo su bile manje bočice – od dva ili tri decilitra – u kojima je stizao jogurt. I jedne i druge imale su razmjerno široka grla, a preko tih grla bila je osobita aluminijska folija koja je garantirala za higijenu. Po mlijeko smo odlazili u obližnju pekaru, gdje su gajbe bile složene sa strane, a onda smo ga nosili kući, prelijevali u lonac i stavljali na vatru, pa je bila velika mudrost uočiti pravi trenutak, da se mlijeko skuha, a da ne iskipi. Ali, bilo je i takvih junačina koji su naginjali ravno iz boce, tvrdeći kako je to mnogo zdravije.

            A bili smo tada uvjereni da se mlijeko i jogurt i ne mogu transportirati nikako drugačije nego u boci. Jer, nikakve druge ambalaže nije ni bilo, pa su u bocama stizale do nas i sve druge tekućine koje su se prodavale na malo. Današnjem čitatelju bit će možda i razumljivo što se u bocama prodavalo vino i pivo, ali već će teže razumjeti da je tako bilo i s mnogim drugim potrepštinama. Ulje, recimo, i ocat, držali su se isključivo u staklenkama, pa ili biste kupili zatvorenu tvorničku bocu, ili biste došli u dućan sa svojom, a prodavač bi vam onda natočio ono što trebate. Mineralna voda prodavala se u bocama, a isto tako i sokovi, koliko ih je uopće bilo. Kad smo išli na vašar, onda smo tražili da nam kupe kraher ili šabeso, a to je slatkasto piće također bilo u staklenoj boci zatvorenoj porculanskim čepom s gumenim dihtungom i žičanim patentom. Zapravo, najbolje će biti da skratim priču, i to uz pomoć jednoga efektnog primjera: čak se i laštilo za parkete – koje se zvalo još i poliš – prodavalo u staklenoj boci.

            Ali, ta množina staklenki nipošto ne znači da su one bile jeftine; obratno, bile su neka vrsta dragocjenosti i mi smo na njih jako pazili. Jer, boce su nam trebale i u kućanstvu, pa smo spremali svaku staklenku koja bi nam došla do ruku na posebno mjesto na tavanu. Odande smo ih skidali ljeti, kad bi se ukuhavao paradajz: tada bi se sok rastakao u boce raznih oblika i veličina, a zatim bi se njihova grla zatvarala uz pomoć osušenoga goveđeg crijeva (svojevrsne tadašnje folije) koju je trebalo osobito preparirati. Što da vam kažem, možda bi u podjelu povijesnih razdoblja trebalo uz željezno i brončano uvesti još i stakleno doba.

            A ono je trajalo takoreći do jučer. Zapravo istom su se osamdesetih godina staklene boce počele povlačiti pred plastičnima, pa iz toga vremena datira prva plastična ambalaža za mineralnu vodu i za voćne sokove. Zapravo, ako želimo biti precizni, moramo ustanoviti da je proces ponegdje počeo već i prije, još u šezdesetim godinama. A počeo je opet od mlijeka, jer ono je uvijek bilo strateška namirnica, pa su se sve inovacije (od pasterizacije, pa da miješanja sa čokoladom) uvijek na njemu prvom vidjele. Sredinom šezdesetih pojavio se, naime, tetrapak.

            Tada su valjda razvili onu tehnologiju uz pomoć koje se karton može s jedne strane prevući aluminijskom folijom (koja se, međutim, tada nije pojavila u širokoj uporabi, nego je još neko vrijeme ostala svojinom industrije), pa su od tako preparirane ljepenke stali izrađivati posude za mlijeko i za jogurt. Imale su i jedne i druge oblik trostrane piramide, zapremina im je bila pola litre, odnosno dva decilitra, a prenosile su se u osobitim kutijama u kojima su te piramide bile na prikladan način složene. To se nama činilo kao silan korak prema budućnosti.

            A u tome smo donekle imali i pravo. Jer, kad se jednom pojavio, tetrapak se stao nezaustavljivo širiti: najprije je promijenio oblik, pa dobio oblik kvadra, a onda mu se razgranala i primjena: počeli su ga rabiti za sokove – veće i manje – a bilo je čak i proizvođača koji su u tetrapaku prodavali vino. U isto vrijeme napredovala je i tehnologija izrade plastičnih boca, pa je sad u takvim bocama dolazilo sve: ne samo mineralna voda, nego isto tako i ulje i ocat, a o laštilu za parkete da se i ne govori. Ukratko, stakleno doba pomalo je išlo svome kraju da bi prepustilo mjesto razdoblju plastike.

            A ipak, ja se često pitam što se dogodilo sa svim onim bocama – za mlijeko, za jogurt i za ostale tekućine – kad su jednom izašle iz upotrebe. Za što su ih iskoristili, ako su već odlučili štedjeti na staklu? Slutim da ih nisu sačuvali u nekadašnjem obliku, nego da su ih pretopili u novo staklo. A što su od njega napravili? Ne vidim drugu mogućnost nego da je sve to završilo u Humu na Sutli, gdje se izrađuje laboratorijska staklarija. Ne znam je li slučajno, ali je činjenica: baš nekako kad su nestale staklenke, i mi smo počeli postajati sve bolesniji, pa zato i medicinskog stakla treba sve više. A da nismo sasvim zdravi, pokazuje i to što u snu čujemo zvuk mljekarskog kamiona kojega već desetljećima nema.

(Pavao Pavličić „Ropotarnica“, Matica hrvatska, Zagreb 2018.)