Avan

Današnja djeca više se ne igraju kauboja i Indijanaca. Obuzeta su svemirskim letovima i superherojima, pa u njihovoj kulturi vestern ne znači ništa. A u moje vrijeme bilo je sasvim drugo: čitali smo knjige o Divljem zapadu i gledali smo filmove, znali smo imena svih glumaca i svih revolveraša što su ih ti glumci glumili, pravili smo lukove i strijele, a običnu sjekiricu u našoj šupi zvali smo tomahavk. Smatrali smo sebe stručnjacima za praćenje tragova, za opasnosti koje vrebaju u preriji i za razlike među raznim tipovima revolvera. Tako smo onda znali i kakvi su običaji Indijanaca i veliku smo pažnju pridavali stvarima kao što su dimni signali ili lule mira. A najzanimljiviji su nam bili bubnjevi, pa smo rano uvidjeli da postoji golema razlika između onih bubnjeva kojima se poziva u rat i onih kojima se najavljuje svečanost.

Osobito je ovo posljednje meni bilo zanimljivo: u tom bubnjanju što je zvalo na indijanski ples ja sam osjećao nešto blisko i domaće, nešto s čime, takoreći, živim otkako znam za sebe. A u isto vrijeme, nisam mogao razabrati o čemu se radi, što to mene i moje iskustvo povezuje s tim egzotičnim crvenokošcima. Onda sam se jednoga dana sjetio: postao sam svjestan da i u mojoj kući i u mojoj ulici bubnjevi također najavljuju svaku svečanost. A bio je i krajnji čas da to zapazim, jer oni su upravo u to vrijeme počeli nestajati iz moje okoline.

            Ti bubnjevi, dakako, nisu bili pravi bubnjevi, nego su to bili avani, ali je njihovo lupanje svejedno bilo i važno i znakovito, baš kao i oni indijanski signali. Možda vi i ne znate što je avan, stupa ili mužar (a nisam siguran da ne postoji još koji termin), pa ću vam zato ukratko objasniti. Avan je bio sprava uz pomoć koje su se sitnile stvari što su inače bile zrnate ili su dolazile u grumenju ili u kojem sličnom obliku. Sastojao se od posude i od tučka kojim se gnječilo i udaralo ono što je u posudi bilo. Posuda je obično imala oblik lonca, s malo izvinutim rubovima, dok je tučak na oba kraja imao proširene dijelove, uz pomoć kojih se tucalo ono što se željelo u avanu obraditi.

            Mužara je bilo više vrsta: manjih i većih, drvenih, metalnih i kamenih, a postojali su čak i osobiti mužari od stakla i bili su maleni i osjetljivi, a njima su se služili ljekarnici. No, neke od tih vrsta bile su sasvim rijetke, dok je jedna bila česta i svakodnevna. To je bio kućni avan: bio je velik otprilike kao lonac od dvije litre (ponekad nešto veći ili manji), i bio je načinjen od mjedi. Bio je izrazito žut i blistav, te ga je trebalo povremeno svjetlati mekom krpom i osobitom tekućinom zvanom sidol, kojom su se čistile i kvake na vratima. Već iz ovoga je jasno da je avan imao i dekorativnu funkciju, a ne samo praktičnu: doista, stajao je on na vidljivom mjestu u kredencu ili na njemu, skupa s onim četvrtastim limenkama što su bile poslagane po veličini i na kojima je pisalo SOL, Šećer, Kava, PAPAR i slično. Mužar se smatrao osobitim znakom dobroga ukusa i težnje prema estetskim vrijednostima u kućanstvu.

            I, tako stižemo do onoga glavnog: avan je dolazio u upotrebu onda kad bi se spremao kakav blagdan, te su se pripravljala neka malo bolja jela, a što je osobito važno, pekli su se i kolači. Tada se avan skidao s kredenca, da stalno bude pri ruci. Treba, naime, znati da u ono doba niste mogli kupiti gotov slador u prahu (da ne kažem štaubšećer), da je cimet dolazio u obliku štapića, te da je i mnoge druge sastojke za kolač trebalo usitniti. I ne samo za kolač, nego i za glavno jelo: zato se u avanu tukao i papar, i sušena paprika i kojekakvo drugo povrće i začini, pa čak i stari kruh od kojega su se pravile mrvice ili prezle. Spomenut ću još samo da je tada bilo i takvih fajnšmekera koji nisu htjeli čuti ni za kakvu drugu kavu, nego su pili samo onu koja je usitnjena u mužaru.

            Ali, nisu sad toliko važne te razlike u ukusu, mnogo je važnije to što je avan imao i neku društvenu funkciju. Bili smo, naime, siromašni, pa nismo često imali priliku da u avanu sitnimo kavu, papar, cimet ili šećer. Zato je onda avan postupno zadobio signalnu funkciju: kad bi se čulo da on lupa, bilo je jasno da se nešto veliko sprema. Kad bi se približio kakav blagdan, onda se čulo kako na sve strane tutnje avani, i ta je lupa imala u sebi nešto svečano: mužari kao da su međusobno razgovarali, kao da su jedan drugome pripovijedali što se u kojoj kući zbiva, i tako se ta tutnjava iz cijele ulice pomalo stapala u pravu predblagdansku glazbu.

            Ipak, možda je još zanimljivije bilo onda kad bi se čuo samo jedan mužar kako lupa. Jer, to bi značilo da ona obitelj u kojoj se on čuje slavi neki blagdan koji je samo njezin: ili netko stupa u brak, ili se rodilo dijete, ili je nekome kakav okrugli rođendan, ili je netko unaprijeđen na poslu. A uza sve to, lupa avana imala je još i ideološku dimenziju, kao što ju je imalo manje-više sve s čime smo tada dolazili u dodir. Jer, dobro se znalo u kojim se kućama čuje avan pred Božić, a u kojima baš u to vrijeme vlada upravo napadna tišina. U tim drugim kućama začuli bi se avani dva-tri dana nakon Božića, kad bi se približila Nova godina i kad je avan poručivao da se samo ona ondje slavi, a drugo da se ne priznaje. Isto je tako bilo i s Uskrsom i Prvim majem, a manje-više i sa svim drugim praznicima.

            Ukratko, lupa avana nije nipošto bila samo lupa, niti je imala samo praktičnu stranu, nego je u sebi sadržavala i mnogo više. Taj je zvuk, da kažem patetično, pripovijedao o tome kako se živi, što se misli, u što se vjeruje. Pa sam zato ja, kad sam jednom postao svjestan te pojave, počeo pomišljati kako se u njoj skriva nekakva zakonitost. Jer, avani nikad ne lupaju ravnomjerno, nego čas brže, a čas sporije, uz sinkope i prekide, baš kao i indijanski bubnjevi koji prenose poruke. Zato mi je palo na um da je i kod nas slično: udarci tučaka u avanima mogli bi se tumačiti kao točkice i crtice Morseove abecede, pa je zato možda tom abecedom rečeno i štošta bitno o našem tadašnjem životu. Možda su ispisani i cijeli romani, bolji od onih koje čitamo u knjigama.

            Da sam se potrudio razumjeti i zabilježiti te poruke, možda bih i ja danas bio mnogo bolji pisac.

(Pavao Pavličić, iz rukopisa „Ropotarnica“)