VEZANJE TENISICA S JEDNOM NEPOZNANICOM

ZLOGLASNA ZAMJENICA, ILI: UVOD

Kada govorite o sebi, izbjegavajte rečenicu započeti zamjenicom  ja: Ja mislim, japutujem, ja sanjam, ja učim…

Tom je jezičnom preporukom voditeljica našeg debatnog kluba otvorila prvi sat. Bilo je to na početku mog sedmog razreda. Žena se uopće nije predstavila. Stala je pred nas kao da je, ovoga, kapetan rukometne reprezentacije. I krenula u napad na jadnu zamjenicu. Možda zbog toga da ne mora reći Ja se zovem. Ili je jednostavno mislila da svi znamo njezino ime. Iskreno, ovoga, i znali smo. Voditeljica je inače učiteljica u nižim razredima naše škole. S napadima na ja nastavila je kroz cijelu školsku godinu. Nijedan sat debatnih vježbi nije mogao proći bez spominjanja prvog lica jednine i glagola u prezentu.

– Zamjenica ja, uz prezent u prvom licu jednine, sama se po sebi podrazumijeva – bila je baš uporna. Boli glava. Da nije učiteljica, rekao bih da je žena pravi tupež.

 – Znači, kad kažeš učim,  onda je jasno da to radiš ti – pojašnjavala je. Kao da smo maloumni. – Ja učim, ja učim, ja učim … nepotrebno je, djeco, uz glagol govoriti i ja, razumijete –  ponovila bi najmanje deset puta.

I pri tome se desnom rukom lupkala u grudni koš.

Plašili smo se da će njezina ogrlica napravljena od velikih, ovoga, drvenih šarenih kugli  naglo rasuti i izazvati potres u školi. Ipak je zgrada podignuta prije sto i pedeset godina. Škola je u devetnaestom stoljeću bila ljetnikovac nekog grofa. Učili smo o njemu na početku sedmog razreda, ali sam već sve pozaboravljao. Ipak je to, ovoga, bilo prije devet mjeseci. Glavno je da iz povijesti imam petku.

 Moj najbolji prijatelj kaže da je u izradu voditeljičina nakita sigurno utrošeno, ovoga, cijelo deblo pedesetogodišnjeg hrasta lužnjaka. Zna još reći i da bi njezina ogrlica mogla obraniti srednjovjekovni grad od neprijatelja. On je potpredsjednik ekološke sekcije naše gradske četvrti. Predsjednik ima osamdeset i šest godina, a moj prijatelj, kao i ja, četrnaest.  U slobodno vrijeme proučava staro oružje. Specijalno kuži topove. Boli glava. Ja ne proučavam ništa jer ja nemam slobodnog vremena. Mogao sam to reći i bez ja. Ne proučavam, ovoga, ništa jer nemam slobodnog vremena.

Od svih glagola našeg bogatog jezika voditeljica najčešće suvišno ja pokazuje na  primjeru glagola učiti. I nitko joj se ne usudi reći da joj tu, ovoga, sva logika, kako moja baka voli reći, pada u vodu. Učiti u jednini. Boli glava. Kad kažeš Ja učim to znači da učimo mama i ja ili tata i ja, pa čak i mama i tata i ja. U našem učenju nema jednine. Pogotovo pred pisanje testova, i vikendima kada se rješavaju tjedni zaostaci. Čim nešto ne znam, isti čas zacvilim: Mama. Jačina poziva u tijesnoj je vezi s maminom udaljenošću od moje radne sobe. Mama dotrči, baci pogled na knjigu  ili bilježnicu i onda  zaurla: Dođi ovamo, užas, mi smo to radili na jednostavniji način, nevjerojatno! Tko piše te udžbenike? Da pri tome govori svom mužu, a mom tati, ne treba ni govoriti. Čovjek se stvori brzinom munje. U svemu se složi s njom. Ako su njih dvoje zbog nečeg, ovoga, i posvađani, sastavljači školskog programa pomire ih u djeliću sekunde.

Neki glagoli jednostavno ne podnose jedninu. Možda je glagol učiti u prvom licu jednine normalna pojava, ovoga, u nekim zemljama EU. Kod nas fakat nije. Oni koji kažu da sve uče sami, jednostavno ne govore istinu. Najradije bih rekao da lažu. Debatkinja, kako zovemo voditeljicu debatnog kluba, govori dosta komplicirano. Naravno, onda kad ne ponavlja ono o čemu sam već i sam toliko govorio. Zna sklopiti rečenicu u kojoj je najmanje pet nepoznatih riječi. Boli glava. U tome me podsjeća na moju mamu. I ona, moram priznati, previše tupi s pitanjima iz kojeg mrtvog  jezika vuče korijen, ovoga, neka suvremena riječ. Ponaša se kao da su riječi, ovoga, stvarno živa bića pa imaju svoje rođake koji još pamte Staru Grčku i Rimsko carstvo. Plašim se i reći da mi se prijateljica s debate zove Ira jer će me upitati  A što je na latinskom Ira, ne volim spomenuti ni asistenticu Andreju iz naše škole, jer će me po stoti put upozoriti da Andreja na grčkom znači, ovoga, hrabrost. Znam da tom nije baš fer prema mami koja u svojim ozbiljnim godinama mora ponavljati vrste zavisnih rečenica, čitati lektiru i odgonetavati stilske figure. I to samo zbog toga da bih iz hrvatskog navukao četvorku. Ali, stvarno me opterećuje tim latinskim i grčkim jezičnim precima. Nisam kriv.

Neka su se djeca i ispisala s debate. Ne, neka. Krivo sam rekao. Ispisalo se njih sedamdeset i pet posto. Potpuno razumljivo. Zašto bi netko dva puta tjedno slušao kako ne zna oblikovati misao i kako ne zna lijepo složiti rečenicu. Od upisanih dvadeset na kraju ih je ostalo petero. Gudbaj rekla je čak i Tinka koju – ruku na srce – ne volim previše. Ipak, priznajem da je, što se tiče hrvatskog i pisanja  školskih zadaća, prva liga. Boli glava. I ako ona nije izdržala, što očekivati, ovoga, od drugih koji su u usporedbi s njom, ovoga, pravi pravcati mucavci. Želio sam i ja to učiniti. Ipak, bojao sam se što će reći mama koja me i natjerala da umjesto dodatne fizike upišem, ovoga, debatu. Valjda zbog toga što iz debate nismo dobili udžbenike. A kad me učiteljica nije stavila u natjecateljsku ekipu, dakle, u prvih četvero, mama je za neuspjeh optužila mene. Nisam se, po njezinoj procjeni mojih govornih vještina, dovoljno trudio. Mama mog najboljeg prijatelja utješila bi svoga sina i rekla: Ma, kaj ona kuži. Je u Donjem Miholjcu vježbala retoriku. Pametnije bi joj bilo da se u školu ne pelja na roza biciklu i ne dolazi pred decu nakićena ko božićno drvce. 

Voditeljica je ipak naivna. Mislila je da sam obični blesan i da ću poludjeti od sreće kad mi kaže: Ti ćeš na natjecanju biti naša prva rezerva. I da ću se izbezumiti kad mi, ovoga, pohvali novu majicu.

– Želim ti već dugo reći, svaki put imaš neku super majicu. A danas, posebno – cijedila se kao marmelada iz krafne. Boli glava.

Onda je počela nabrajati neke moje, ovoga, ljudske kvalitete. Žena se potpuno izgubila. Ispalo je, na kraju, da sam bolji od onih koji se natječu, ali ću sjediti na klupi za neigrače. Samo zbog toga što mi prezime počinje na Ž. Zaboravila je da ja imam dva.

– Na tebe ipak silno računam. Ja ću te voziti na natjecanje. Osobno – trudila se i dalje biti jako ljubazna.

Ma nemoj, pomislio sam.

Ipak sam joj pristojno odgovorio: Hvala. A htio sam joj, zapravo, ovoga, reći: Nisam mutav da ne znam otići tramvajem.

Čak ni u mislima nisam ubacio ja. Poslije mi je bilo žao što je nisam pitao zašto je rekla Ja ću te voziti, a ne samo Vozit ću te…

Naravno da se toga dana nisam pojavio pred školom. Prvi sastav je na natjecanje otišao bez rezervnog člana momčadi. Postigli su nezapamćen uspjeh. Bili su sedmi od ukupno, ovoga, devet ekipa. Mogu zamisliti učiteljičinu facu u trenutku kad je čula bodove. Ona koja je osvajala i državna prvenstva, nije prošla ni na županijsko natjecanje. Katastrofa. Kad mi je jedna članica ekipe javila rezultat, poslao sam joj znakić tužnog lika. Obavijestila me na whatsapp debatne grupe. Na njoj je bila i učiteljica. Poslije neutješnog lika, poslao sam i pravu poruku. Napisao sam da sam povraćao i da me još uvijek boli glava. I još sam svašta  nadrobio. O njihovom trudu, o nepravdi, o glupoj temi.

Kad sam stisnuo znak send, samo sam poskočio i uzviknuo Jess, tako vam i treba. Boli glava.

Dobro da me mama nije čula. I njoj sam jutros podnio izvještaj o svom lošem zdravstvenom stanju.  Povjerovala je. Naravno. Kao i uvijek do sada. Smuljao sam da mi je bilo mučno cijelu noć i da sam sate proboravio nad wc školjkom. Dodao sam još i da sam popio analgetik koji ona, ovoga, pije kad ima migrenu. Namjerno sam kutijicu s tabletama ostavio uz umivaonik. Naravno da sam jednu izvadio i bacio u smeće. Mudar sam ja. Tu bih sad najradije, ovoga, stavio ja na kvadrat.   

Mamine glavobolje traju danima. Zbog njih se naš stan svakog mjeseca na neko vrijeme premješta u daleke sjeverne krajeve, u prostore polarnih noći. Mama spusti sve rolete. Nema neba, nema sunca. Samo tama. Kad se rolete ponovno podignu, znači da je s migrenom, ovoga, završeno. Na neko vrijeme.

Dobro je da je tata sinoć otputovao na stručni seminar u Dubrovnik. On redovito prepozna moje muljaže. Kaže: Stvarno, sine, boli te? Nasmiješi mi se, namigne i napiše ispričnicu mojoj razrednici. Razrednica redovito uzdahne kad joj predam, ovoga, papirić s tatinim rukopisom. Jer, i moj tata je profesor fizike i matematike kao i moja razrednica. Samo što je on veća faca. Predaje u srednjoj ekonomskoj školi i predsjednik je komisije za neke, kako se to kaže, stručne ispite. Tako je ispitivao i moju razrednicu. Nije mi htio reći je li sve znala i koju je ocjenu dobila. Mamu je to zanimalo više nego mene. Njoj je ipak nešto prokomentirao. Morao je, da mu se žena ne naljuti. Skužio sam da ona ipak nije zadovoljna time što je čula. Tata je normalno, ovoga, rekao: Mala je jako zlatna. Mama je uzvratila: Ma nemoj, od koliko je karata? Nisam ništa razumio. Možda je voditeljica debatnog kluba ipak bila u pravu. Članovi natjecateljske ekipe fakat bi znali što je mama htjela reći. Ma, nije važno. Važno je da je razrednica  super lik. I da me voli. Kako i ne bi. Meni su matematika i fizika omiljeni predmeti. U razredu me zovu Pitagora. U početku sam se ljutio. Više me nije briga. Mislim da je nadimak smislila blesava Tinka. Njoj se cijela matematika, ovoga, svodi na brojanje riječi u eseju. Pa i tada se zabuni. Boli glava.

Prošle sam godine Tinku prozvao Virđinija. Pitao sam mamu da mi kaže ime neke super strane spisateljice. Baš sam htio da bude strana. I mama mi je rekla Wirginia. Piše se s  duplim v. Spomenula je još neku njezinu zelenu sobu. Nisam bio baš zainteresiran. Jedino što bi mene zanimalo je površina te sobe. Mama je držala predavanje kao da ja imam najmanje dvadeset i pet, a ne trinaest godina. Nešto sam ipak saznao. Dobio sam, ovoga, odgovor na pitanje zašto su police u maminoj radnoj sobi baš zelene. Drugog sam dana samo čekao da me Tinka nazove nadimkom. Kad je to učinila, isti sam joj čas uzvratio: Virđinija. Trećeg sam dana poslan pedagogu na razgovor. Tamo sam tek shvatio da je Tinkina mama u školu došla zbog mene. Boli glava. Sreo sam je deset minuta prije toga na hodniku i ljubazno mi se, ovoga, nasmiješila. Kao da je i ona polaznica našeg debatnog kluba. Ne znaš misli li isto što i govori.

Pedagog mi je objasnio da je ta Virđinija bila talentirana spisateljica, ali da je bila jako nesretna. Jednog je dana odšetala prema rijeci. I tu je stao. Kraj. Nije više bilo filma.  Očekivao je da ću ostatak priče, ovoga, sam razumjeti. Virđinija nije otišla plivati da se osvježi prije pisanja nove priče. Toliko sam pohvatao. Ukipio sam se pred njim i buljio u njegov madež ispod lijevog oka. Želio sam ga upitati je li Pitagora bio sretan. Ipak, šutio sam. Nisam se usudio. Onda je on samo rekao: Ne zovi više Tinku tako. Njezina mama će – ako se to nastavi – poslati pritužbu. Nije urlao. Nisam kužio na koju adresu će se gospođa obratiti. Obećao mi je da za sada neće zvati moje roditelje. Trebao sam mami, ovoga, priznati zbog čega je ispitujem o njezinoj najdražoj spisateljici. Shvatio sam da je situacija dosta ozbiljna. Tinkina mama je uvjerena da ja tim nadimkom strane književnice Tinku psihički zlostavljam. I Tinkina mama je čak i Tinku uspjela uvjeriti u to. Tek to nisam razumio. Stvarno je debatkinja u pravu. Po koji to put, ovoga, moram ponoviti. Najradije bih se sad ugrizao za guzicu. Samo da me pri tome nitko ne pita o kojoj se tu, ovoga, stilskoj figuri radi.

Ne samo da sam trebao biti rezervni govornik. Trebao sam na natjecanje ići pješice. U tenisicama bez uložaka i s najdužim vezicama na svijetu.

Moj tata ima lak san. Tako kaže baka. Ne znam što to zapravo znači. Sad tek vidim da previše toga ne znam. Ne znam čak ni tko je rekao kako zna da ništa, ovoga, ne zna. Boli glava. Teško je to čovjeku glasno izustiti. Ovdje mi ne pada napamet ubaciti ja. Tata se, pretpostavljam, budi na svaki šum. Mama spava tvrdo. Tako ponovno kaže baka. I doda da je moja mama, a njezina snaha, zbog toga sretna žena. Nisam dobar iz hrvatskog. Malo mi je bed o tomu i govoriti. Zaključujem da bi mama, ako tata spava lako, trebala spavati teško. Ili bi se tata morao – kao svaki pravi kavalir – prilagoditi mami i početi govoriti da spava meko. Koga briga. Mama navečer popije tabletu za umirenje. Nakon pola sata zahrče. Kad joj kažem da hrče i da je čujem u svoju sobu, ona pocrveni kao paprika koju dodaje u svoja slavonska jela. Prvo kaže da nije istina. Onda počne spominjati, ovoga, katastrofalno lošu gradnju zgrade u kojoj živimo.

– Izolacija, ispod minimuma europskih standarda – redovito ponavlja moja mama.

Možda sam zbog toga već  sada  odlučio studirati arhitekturu. Usavršit ću izoliranje stanova. Da se mame u budućnosti ne moraju stidjeti pred svojim sinovima. A u budućnosti će se, vidio sam u nekoj emisiji na televiziji, piti još više tableta za smirenje. Koliko će tek onda mama hrkati. Morat ću se dobro potruditi oko tih izolacija. Jer, jedna od tih budućih mama,

ovoga, mogla bi biti i moja žena. Neću da mi dijete prolazi kroz iste probleme. I da ga u školi, dođe li nenaspavan, odmah, ovoga, pošalju kod pedagoga.

(nastavak slijedi sutra)

[adrotate banner=”1″]