Zaborav

Jutros sam počela, po ne znam koji put, čitati Pavličićev roman „Zaborav“. Roman je objavljen u Rijeci, prije dvadeset i dvije godine. Željela sam samo provjeriti prvu rečenicu prvog, i prvu rečenicu drugog poglavlja. Trebale su mi da bih mogla krenuti u pisanje eseja koji se bavi likom povjesničara u našoj književnosti. Rečenice su glasile onako kako sam ih i pamtila: „Sve na nešto podsjeća“ i „Sve se zaboravlja“. Nisam se tu zaustavila, premda priču – ispričanu u žanru fantastike i s elementima trilera – dobro poznajem. Povjesničar, Rok Račić, zaposlen u Institutu za povijest, a alergičan na arhivsku prašinu, postaje – nakon akcije „Bljesak“- sasvim slučajno svjedok nekih sumnjivih poslova. Organizirana grupa bere velebitsku degeniju, hrvatski endem, i od nje pravi sirup kojim se stanice ljudskog tijela mogu osloboditi pamćenja. Oslobađanje rezultira pomlađivanjem. Nakon stotinjak stranica, morala sam prekinuti čitanje.

Magdalena je dolazila iz škole. Pripremajući ručak, preskočila sam granice književnog teksta, i upitala samu sebe što bih učinila da se domognem bočice takve tekućine? Iščekujući kćer – nakon osam školskih sati prvog dana radnog tjedna – bez ikakve dvojbe donijela sam zaključak. Ne bih je ostavila sebi, iako sam svjesna da bih samo s nekoliko kapi mogla izbrisati bore. Uputila bih bočicu, isti čas, brzom poštom, na adresu našeg Ministarstva znanosti i obrazovanja, i stavila naputak: „Na ruke radne skupine za provedbu školske reforme“. Ne zbog toga da oni pred našim očima budu svježiji i mlađi, nego da nakon konzumiranja sirupa postanu srednjoškolci koji nakratko sjedaju u školske klupe. I da vide kako se onaj tko je upisao klasičnu gimnaziju snalazi na satu matematike gdje mora riješiti zadatke teže od onih koji se daju učenicima prirodoslovno- matematičke gimnazije. I da zbog predmeta za koje je znao da nisu baš njegovi, zanemaruje deklinacije i mitove; ono čime se namjerava i želi baviti. Da se, u isto vrijeme, netko tko želi biti fizičar, pa je kao osmoškolac bio i na državnom prvenstvu iz tog predmeta i poslije upisao prirodoslovno – matematičku gimnaziju trese zbog latinskog. I da nakon redovne nastave, onako umorni, moraju još otići na instrukcije. A na instrukcijama, zbog kojih neki roditelji traže i dodatne poslove, susreću i super odlikaše, maturante elitnih gimnazija, koji u posebnim centrima, pohađaju pripreme za maturu. Koliko hrvatskih novčića s motivom velebitske degenije treba izdvojiti za tu dodatnu školu, nije teška, ali je bolna računska operacija. Pomlađeni članovi radne skupine zasigurno ne bi znali o čemu govori onaj tko ih pita što rade u slobodno vrijeme, a za baku koja ih preko vikenda poziva na selo, mislili bi da dolazi iz prapovijesti. Jer, vikendom se nadoknađuje propušteno gradivo, čita lektira, prave prezentacije, uči za testove, otkazuju proslave rođendana. I postaje se stručnjakom za svih petnaest, ili šesnaest predmeta! 

Bez „uvlačenja u kožu“ današnjih učenika – a sve, barem se tako naglašava, radimo zbog njih – nema napretka. A povijest bi, zaboravimo sve znanstvene teorije, ipak trebala biti i to. Nešto doista nije dobro u školstvu u kojem su nam učenici umorni, u kojem se ne vesele početku školske godine i susretu s prijateljima, u kojem već u petom osnovne znaju da – jer su dobili zaključnu četvorku iz geografije – neće moći upisati željenu gimnaziju. Pitam se koja će rečenica uskoro tim mladim ljudima, onima na kojima svijet ostaje (tako su nama – ponosno i bez straha – govorili stariji) biti razumljivija: „Sve na nešto podsjeća“, ili „Sve se zaboravlja“. Možda je puno lakše na sve odmahnuti rukom i kazati da citirane rečenice dolaze iz romana napisanog u žanru fantastike.
[adrotate banner=”1″]