O inatu, strpljenju i bijegu

„Pred oltarom, zavukavši desnu ruku pod potkošulju, ponovno sam dodirnula kvržicu. Nije bilo pogreške. Nalazila se na onom dijelu tijela u čiju me ljepotu, baš one splitske noći, u godini koja će prvo kalendarsko godišnje doba uvesti u nacionalnu povijest – i o čijim će posljedicama poslije punih četvrt stoljeća u Lundu govoriti i oporbeni hrvatski političar – uvjeravao Petar, diveći se ponajviše nježnosti mojih bradavica.

Baš u trenutku kad sam osjetila kako mi od straha, prije negoli od hladnoće i dodira, bradavice postaju smežurane, shvatila sam da netko stoji iza mene. Trgnula sam se, izvadila ruku i približila je lijevoj, sklopivši ih u molitveni položaj. Ugodan ženski glas, kakav nisam čula sve vrijeme boravka na Sjeveru, prošaptao je jednu, jedinu rečenicu: „I sveti Ante plače kad maleni pred njim jecaju na koljenima.“ I unatoč svoj slabosti i neugodnu peckanju u očima, uspjela sam se okrenuti i oko tankih i blijedih usana časne sestre mojih godina, uočiti loše prikriven izraz čuđenja, gotovo zgranutosti.
             Moja leđa, koja su iz dana u dan postajala sve uža, odavala su građu djevojčice, ali je koža lica, kojemu su sve do četrdesete gotovo svi oduzimali desetak godina, podsjećala na mješinu harmonike. I kad god bih ujutro nanosila vitaminsku kremu, prisjetila bih se instrumenta koji sam svirala u djetinjstvu. Premda sam mrzila svaki sat proveden u glazbenoj školi, organiziranoj u prostorijama mjesnog vatrogasnog doma, u učionicu sam stizala redovito nekoliko minuta prije drugih. Nisam željela iznevjeriti očekivanja. A kad mi je mama jedno jutro, u proljeće u kojemu sam za nekoliko dana trebala navršiti dvanaestu, rekla da je otac otišao i da se više neće vratiti, bez riječi sam otrčala u kuhinju i iz kredenca izvadila harmoniku, kupljenu u donjogradskom „komisionu“. Hodajući dvorištem odsvirala sam svoju posljednju skladbu, dvoglasno „Moj očka ma konjička dva“. „Ima, ima“, bilo je jedino što je rekla baka, dolazeći iz vrta, u kojem je toga jutra posadila prve flance, dok je mama, držeći se za glavu, ponavljala: „Svatko ima pravo tražiti sebi bolju sreću.“ Nakon posljednjeg takta, odsviravši bez ijedne pogreške očevu omiljenu pjesmu, naklonila sam se objema i izgovorila: „Amen“. Skinula sam harmoniku i vratila je na isto mjesto, prekrivši je lanenim ručnikom na kojem je bio izvezen datum bakina vjenčanja. Nekoliko dana poslije, mama je harmoniku premjestila u ormar svoje spavaće sobe, izvadivši prije toga iz njega preostale očeve stvari. —

Čak ni mirnoća crkvenog prostora nije mogla prikriti sestrinu nelagodu u trenutku dok je, očekujući dječje, ugledala moje lice. Smetena, upitala je tko sam. Bez imalo razmišljanja, iznenadila sam samu sebe sladunjavom rečenicom: „Ja sam vam, sestro, jedna od onih žena koja je dopustila inatu da pobijedi strpljenje.“ Ne sjećam se više je li mi se tada obratila riječju „kćeri“, no sjećam se da mi je priopćila termin jutarnje i večernje ispovijedi, što sam odmah zanemarila, svjesna da sam na posredničko iskupljenje grijeha izgubila pravo još prije dvadeset i četiri godine. Da mi razvod i nije priječio izlazak pred duhovnog pastira, bila sam sigurna da u polutami drvene ispovjedaonice ne bih uspjela pronaći prihvatljive riječi kojima bih , pa i pastiru sklonom zabludjelim ovčicama, uspjela objasniti čistoću svoga ljubavničkog odnosa s Petrom.

[adrotate banner=”1″]

Vjerojatno bih u tom času iznudila oprost za svoj život, život koji je i sam po sebi, bez propisanih pokajničkih molitvi, bio dovoljnom pokorom.
— „Bog čuva one koji bježe“, govorio je pater Celestin, svećenik kojeg sam se bojala više od svih nastavnika u osnovnoj školi. Na izrečeno je zaboravljao čim bi s propovjedaonice primijetio da je nekolicina nas nedjeljnu misu napustila odmah poslije Podizanja. Zbog toga je već dan poslije, na vjeronauku, održavanom prije prvog sata jutarnje školske smjene, dodavao: „Ali i one koji gone!“. One zbog kojih se bježi, a koji ostaju uvijek na istome mjestu, nesretni i pomireni sa stanjem, ivanovački pater nije spominjao. Možda zato što je na svijetu oduvijek bilo mnogo više onih kojima je odgovarala blaga kontinentalna klima, bez nenadanih toplotnih udara i bez nenajavljenih velikih snjegova.“ 

(ulomak iz romana „Bilješka o piscu“)