„U ime povijesti, naravno. U ime budućnosti“

„Moj otac želio je biti sasvim jasan. Nije mi propovijedao, nije mi naređivao, nije mi čak ni savjetovao – činilo se da samo misli na glas. Ali želio je zapravo da iz njegova iskustva izvučem pouku za onaj trenutak kada takav povijesni stres pogodi i mene.“ Rečenice su to iz romana „Muškarac u žutom kaputu“ Ludwiga Bauera. Podvlačim ih kao da su moje vlastite. I kao da govore i o mom ocu.

I nastavljam  dalje:  „I odlazak i lupanje glavom o zid u onakvoj su situaciji nerazuman izbor. S broda koji nije dovoljno čvrst da ti nudi garanciju sigurnog dolaska u luku, besmisleno je skakati u ledenu vodu u kojoj ćeš prestati disati nakon desetak minuta. Jednako je besmisleno u takvoj situaciji svojim buntovništvom ometati kormilara koji, svemu usprkos, održava brod na uzbibanoj površini. Ali licemjerje i dodvoravanje nikako nije pravi niti opravdan put. Licemjerje i dodvoravanje vodi na put prema vlasti, češće na put pod skute vlasti. I to je onda put na kojem se gubi i razum i čast.“

O povijesti i neizvjesnosti, o potrazi za identitetom i svijetu prepunom lažnih proroka, o težnji za uspjehom pod svaku cijenu i o vlasti koja režira svoje lažne predstave…

Alegorija koja se nudi onima koji žele otvoriti oči.

Ludwig Bauer, Muškarac u žutom kaputu, Fraktura, Zagreb 2018., str. 161.