Dolinom se šetala

Odavno već znamo da je u pučkoj kulturi – kao i u svakoj drugoj – malo što doista autohtono: tekovine te kulture sele se iz jedne u drugu nacionalnu sredinu, iz jednoga jezika u drugi pa ondje bivaju prihvaćene i posvojene, da bi se nakon stanovitoga vremena počele doživljavati kao izvorni domaći proizvod. Kod pjesama se to najbolje vidi: ima ih mnogo za koje bi se čovjek zakleo da su narodne, a onda se pokaže da je njihovo  podrijetlo strano, pa čak i europsko. Na nekima od njih, ipak, to se podrijetlo može razabrati i bez dublje analize, običnim promatranjem. A tada se promatrač iznenadi kako su se neke tradicije visoke književnosti dobro stopile s baštinom domaće usmene kulture. Jednu o takvih pjesama htio bih ovdje promotriti.

Ona glasi:

            Dolinom se šetala djevojčica mlada,

            rosno cvijeće trgala, plakala od jada.

            Tužan mi je život taj na ovome svijetu,

            kad ja moram umrijeti u najljepšem cvijetu.

            To je čuo pastir mlad čuvajući stado,

            te sa brijega zapjeva, pastir, momče mlado:

            Vesel’te se mlađani pokraj čaše vina,

            jer taj život ne traje hiljadu godina!

            Odlučno se može utvrditi da je sve u ovoj pjesmi vrlo staro, te da se u raznim varijantama pojavljivalo na raznim jezicima i u različitim epohama. Vrijedi to prije svega za temeljnu situaciju u kojoj se pojavljuje dijalog dvoje mladih koji zastupaju različita svjetonazorska stajališta: djevojka i pastir zapravo reprezentiraju dva odnosa prema životu i njegovoj prolaznosti. Ali, nije u pitanju samo taj temeljni odnos, nego i situacija u kojoj se on manifestira. Motv djevojke koja bere cvijeće, a pri tome razgovara sama sa sobom ili se nečega prisjeća javlja se vjerojatno još od provansalskih vremena, pa ga tako zatječemo i u Ranjininu zborniku na više mjesta (Diklica je poranila, ružicu je brala). Pri tome se osobito inzistira na kontrastu: djevojka se nalazi u idiličnoj situaciji, i čini nešto lijepo i ugodno – to jest bere cvijeće – ali je njezino raspoloženje u potpunoj suprotnosti s tom situacijom.

            Zašto je ono takvo, slušatelj (čitatelj) ne doznaje, jer je to raspoloženje jedno od prešućenih pretpostavaka pjesme. Jer, već se u drugom stihu prve strofe kaže kako je djevojka plakala od jada, ali nam se prešućuje uzrok tog jad. Možemo pomišljati da je to jad zbog neuzvraćene ljubavi, ili moćda jad zbog izostanka svake ljubavi, kao što se u pjesmi o samoborskom ravnom polju kaže kako svaka djevojka bere ruže svome dragome, a samo jedna – ona koja govori – dragoga nema. Bilo kako bilo, jad je velik, čim djevojka zbog njega plače.

            U drugoj strofi javlja se naznaka uzroka toj tuzi i tada se pokazuje da je uzrok plaču ili neka doista velika – ali opet prešućena – nevolja, ili u pozadini stoji sasvim načelan razlog, taedium vitae kao stav prema egzistenciji. Kaže, naime, djevojka, da joj je život tužan jer mora venuti i najljepšem cvijetu, to jest u mladosti. Uzrok tome uvenuću može – kako smo netom rekli – biti, recimo, bolest, pa bi to objašnjavalo zašto ona vene netom što je procvjetala. Ali, isto se tako kao razlog tome uvenuću može zamisliti neka ljubavna situacija, a ljubav, kao što je poznato, ima moće da odlučuje o životu i smrti: Ima ona tu moć i zato što konvencije tako određuju: još od Provansalaca, pa preko stilnovista do Petrarke i dalje ljubav se svagda predstavlja kao sila o kojoj izravno ovisi zaljubljenikov život. Moguće, je, dakako, i da je uzrok djevojčinoj zdvojnosti i nešto drugo, a u svakom je slučaju neminovan zaključak da ona iz svoje situacije ne vidi izlaz.

            Pojava pastir, međutim, baca na cijelu situaciju novo svjetlo. Ako je djevojka sklona da se prepusti žalosti i odustane od borbe, on zastupa upravo suprotan stav: kakve god bile nevolje, treba ih odbaciti i zanemariti, jer je život kratak i valja ga iskoristiti. Iz toga onda možemo zaključiti jedno od dvoga: ili da pastir drži kako su djevojčine nevolje velike samo u njezinoj subjektivnoj interpretaciji, a zapravo nisu strašne, ili da pastir ima univerzalnu formulu – nešto kao udri brigu na veselje – koja može pokriti svaku situaciju i biti protuteža svakoj neprilici.

            Iz toga se vidi da dvoje mladih zapravo zastupaju dva načelna stajališta. Mogli bismo se upitati kako zapravo dolazi do njihove polemike i tada ćemo bolje razabrati i tradicionalnu pozadinu pjesme, ali i njezin smisao. Onako kako je izložena, situacija zapravo sugerira ovo: djevojka je razgovarala sama sa sobom, ne sluteći da je netko prisluškuje, pa je zato govorila posve iskreno, onako kako nekome drugom možda i ne bi. Pastir je čuo njezine riječi i shvatio da ona zapravo iznosi svoj stav prema životu, a taj je stav defetistički. Zato on uzvraća vlastitim stavom koji je sasvim suprotan djevojčinu. Važno je pri tome još i to što se radi o često ponavljanoj, gotovo standardnoj situaciji: djevojka biva zatečena kako bere cvijeće, ili čak i kako spava nakon što je nabrala naramak ruža, a muškarac se onda nalazi u prednosti, pa kao pravi vitez iskazuje počast ženi. Ovdje je tek ta situacija još malo razvijena, a kontrast je još malo zaoštren: pastir čuje što djevojka sama sebi govor, pa tome suprotstavlja vlastiti stav, kao što i djevojčinu plaču suprotstavlja vlastito pjevanje.

            I, još se nešto moramo upitati: kako je se među idilične i sveobuhvatne motive koji dominiraju u pjesmi umiješala ona čaša vina iz posljednje strofe? Zar samo radi rime na godina? I zar ne kontrastira taj motiv svemu onome što u prirodi okružuje pastira i djevojku? Da bismo na to pitanje odgovorili, treba prvo zapaziti kojim je stihom pjesma ispjevana.

            Taj je stih trinaesterac 7+6, poznat još i kao vagantski stih kojim je ispisan velik korpus novolatinske rimovane poezije posvećene društvu, veselju i radostima života. Ta poezija ima često hedonistički, pa i epikurejski ton, te su zato u njoj vrlo česti motivi krčma i vino. Uostalom, kad je stih prihvaćen u hrvatskoj popularnoj kulturi, onda se najprije vezao upravo za vinsku tematiku (Još ni jeden Zagorec nije prodal vina). Isto tako, u našoj se inačici on najviše koristio za pjesme komičnog tona, premda u vagantskoj poeziji ima i elegičnih. Tako je onda pjesma o djevojci što se šeće po dolini jedna od rijetkih naših trinaesteračkih pjesama u melankoličnom tonu. Ali, najvažnije je u cijeloj stvari ipak ovo: u toj lirici – što latinskoj, što domaćoj – redovito se govori o tome kako treba iskoristiti život, a kao jedan od najboljih instrumenata za to korištenje uzima se vino, kao simbol životne radosti. To onda objašnjava i zašto se pastir koji pjeva s brda, nastojeći razuvjeriti djevojku sjetio upravo čaše vina: ako već nuka nekoga da se veseli, onda pretpostavlja da bez vina ne može biti ni radosti. A vjerojatno je takvu misao smatrala logičnom i prva publika ove pjesme, čim ju je prihvatila i prenijela dalje.

            Tako u pjesmi imamo sve elemente koji tekst legitimiraju kao zakonitoga baštinika europske lirike, ne samo pučke, nego također i visoke. Pogledajmo samo načas što se zbiva: djevojka bere cvijeće i tuguje, mladić je u tome poslu zatječe, pa njezinoj tuzi suprotstavlja vlastitu životnu radost. Od obične – takoreći svakodnevne – situacije stiže se u nekoliko stihova do nekog općenitog stava prema životu, tako da se pjesma može završiti svojevrsnom poantom koja je, očito, u pastirovu umovanju krunski argument: život ne traje tisuću godina, pa toj spoznaji moramo prilagoditi i svoj odnos prema njemu.

            A pri tome, pjesma je široko prihvaćena kod izvođača i slušateljstva i nitko ne smatra njezine motive i zaključke ni pretencioznima ni promašenima. A to znači da je ona u našu pučku kulturu ušla onda kad je ova već bila pripremljena i na takve motive i na takve zaključke. Kad je, ukratko, pučka pjesma postala popularna pjesma koja se ne širi samo usmenim putem, nego u svemu posreduju mediji.