Monogram

Dugo mi je trebalo dok nisam počeo Shakespeareova Otela čitati onako kako jedino ima smisla, naime kao priču o čovjeku koji uviđa svoje slabosti, ali se nije kadar protiv njih boriti, pa mu tako vlastita narav postane sudbina. Dugo mi je, kažem, trebalo, jer uvijek mi je nešto odvlačilo pažnju. Još određenije, redovito bih se zapleo oko Dezdemonina rupca. Taj rubac ima u drami važno mjesto, jer on je tobožnji dokaz Dezdemonine nevjere, ali meni on nije bio zanimljiv po svojoj dramaturškoj funkciji, nego sâm po sebi. Pitao sam se, naime, kako je rupčić mogao izgledati, jer o njemu pjesnik kaže tek toliko da je izvezen jagodama. A najviše od svega zanimalo me je li na sebi imao monogram i kako je taj monogram glasio. 

     Jer, Dezdemona je, dakako, fina gospođa, a još i u vrijeme kad sam se ja počinjao snalaziti u društvu, fine gospođe prepoznavale su se upravo po tome što su nosile maramice s monogramima. Kad bi brisale naočale, kad bi plakale na pogrebu, kad bi nekome mahale na rastanku, uvijek su vadile te čipkaste maramice s kitnjastim monogramima. A što je osobito važno, te maramice bile su samo izvanjski i najvidljiviji znak jedne pojave koja je inače imala mnogo širi domet i mnogo dublje značenje. Monogrami su se, naime, javljali i drugdje i ja sam postupno postao svjestan ne samo da ih ima mnogo, nego i da su vrlo stari. Čak sam stvorio i neko svoje objašnjenje za njih.

     Pretpostavio sam da je sve počelo još u starome Rimu, ali da se dobro može pratiti od Srednjega vijeka, kad su plemići imali svoje grbove, a na grbovima gesla na latinskome. Sve je to, dakako, bilo stilizirano, javljale su se ondje krune, lavovi, jeleni i grifoni,  a gesla su ponegdje bila svedena na skraćenice. Ali, slova općenito igrala su sve važniju ulogu, pa su se onda u grbu pojavljivali inicijali dotičnoga uglednika, ili prvo slovo imena njegova najpoznatijeg imanja, ili već nešto slično. Tako je, vjerujem, otkriven semantički potencijal početnih slova i tako se počela uspostavljati njihova društvena uloga. Jednostavno rečeno, grb je mogao koristiti samo onaj tko ga je imao; ali monogram je mogao uzeti i svatko drugi. Jer, monogram nije bio povezan uz plemićku titulu, a svejedno je svjedočio o bogatstvu i moći. I, tako mu je put bio širom otvoren.

     Monograme su, dakle, prihvatili i građani, pa su ih stali obilato, često i neumjereno koristiti. Stavljali su ih na pročelja svojih kuća (obično na nadvraće ili negdje na zabat), davali su ga ispisati na vrata svojih kočija i zlatnim nitima izvesti na odjeću svoje posluge. A kako je građanski sloj sve više jačao, tako je i tih monograma bilo sve više i bilo je sve više mjesta na kojima su se oni javljali. Osim što su, naravno, i sami po sebi bivali sve kitnjastiji i sve kompliciraniji.

     A napokon, kad je došlo XX. stoljeće – kad se demokratiziralo baš sve, pa i simboli – monograme smo prihvatili i mi, to jest običan puk. A pri tome nismo vodili mnogo računa ni koliko se to nama pristoji činiti, ni kakva je estetska vrijednost naših monograma. Kad bi čovjek gledao etimologiju, morao bi zaključiti da se monogram sastoji od jednoga slova; ali, mi se na to nismo obazirali, nego smo rabili inicijale svoga imena i prezimena, i to gdje smo god mogli. Pri tome su monogrami u našem svijetu imali dvije temeljne uloge.

     Jedna je bila izrazito praktična: monogram je služio tome da se po njemu znade kako neka stvar pripada nama i kako je nitko drugi ne može uzeti ili upotrijebiti. Kad bi, recimo, djeca putovala na ljetovanje, onda bi im majke na čarape, na kape, na majice i na jakne vezle monograme, da u onoj općoj sirotinjskoj gunguli ne bi došlo do kakvih nesporazuma. Isprva su ti monogrami bili na kakvu neupadljivom mjestu, s unutrašnje strane odjevnog predmeta, da bi se tek u kriznoj situaciji čovjek mogao na njih pozvati. Poslije se, međutim, pokazalo da je možda bolje da se monogram i izdaleka vidi, pa tako potencijalni uzurpator neće ni doći na ideju da pokuša otuđiti dotični predmet. A kad je već bio na vidljivom mjestu, monogram je onda morao zadovoljavati i neke estetske standarde, pa se pazilo da lijepo izgleda i da slova budu barem malo stilizirana. A to je već prijelazni stupanj prema drugoj funkciji monograma, a ona je estetska.

     I doista, monogrami su se tada pojavljivali i na predmetima za koje nije postojala nikakva opasnost da ih tko ukrade, pa su, dakle, imali posve ukrasnu funkciju. Još više, oni su koji put imali ulogu skrivenoga obiteljskog blaga koje nije namijenjeno svačijim očima. Jedino se time može objasniti činjenica da su monogrami bili obavezni na posteljini: na jastučnicama, a osobito na plahtama, bili su velikim slovima izvezeni inicijali. Bili su to uvijek inicijali žene, a nikad inicijali muža, i to zato što je posteljinu žena donosila u miraz. Ali, te inicijale, taj monogram, viđali su samo njih dvoje kad bi legli spavati, a ni tada im vjerojatno nije baš bilo do neke heraldike. Ipak, držalo se da se bez toga ne može. Ili je glavna funkcija toga monograma bila u tome da bude uočen na svadbi, gdje se između ostaloga pokazivala i mladenkina dota? Bilo kako bilo, on svakako jest bio izraz identiteta i dokaz o njemu.

     Ništa o tome ne svjedoči tako dobro kao okolnost da se monogram – baš kod nas, običnih ljudi – s vremenom pretvorio u nakit. Jer, bolje stojeći muškarci nosili su teško zlatno prstenje, na kojemu je – obično na crnoj podlozi, ispisan kitnjastim bijelim slovima – stajao njihov monogram. Isto se tako monogram katkada nosio i na lančiću oko vrata, kao da se vlasnik boji da bi ga tko mogao ukrasti.

     Ukratko, ljudi su tada držali do toga da jasno stave na znanje tko su i što su, a da njihov status bude vidljiv na prvi pogled. Nisu, dakle, monograme imale samo fine gospođe na svojim maramicama – poput Dezdemone – nego smo ih imali svi. A meni se čini da je to bio lijep i dirljiv običaj, možda baš stoga što je bio tako naivan i kičast. I zato mi je često žao što je s vremenom sve to nestalo, pa se zbog toga grizem kao Otelo zbog one maramice.

(Pavao Pavličić, iz rukopisa „Ropotarnica“)