Month / svibanj 2019
-
Sito
Književna djela zastarijevaju. Sasvim je očito da danas teže čitamo Mažuranića nego Šenou, teže Šenou nego Matoša i teže Matoša nego nekoga našeg suvremenika. Uzroci toga zastarijevanja obično se traže u temi teksta, pa onda u likovima i svjetonazoru. Ali, isto tako bi se moglo ustvrditi da djela postaju anakronična zbog onoga svog aspekta po kojem i jesu najviše književna, to jest zbog svoje slikovitosti. Jer, one metafore, one metonimije…
-
Stihovi iz vrećice
Na kraju književnih susreta često mi prilaze osobe koje iz plastične vrećice, i s nekakvom nelagodom, izvlače fascikl sa svojim pjesama. Zamole me da zbog njih odvojim malo vremena, uvijek spomenu kako znaju da se vremena nikada nema dovoljno. Pokušavam se unaprijed opravdati rečenicom kako sam ja bolja čitateljica proze nego poezije i da kroz pjesništvo najčešće prolazim samo doživljajem. “Upravo nas doživljaj i zanima”, smiješe se i odlaze prije…
-
Piščev sjaj
Prvoga ponedjeljka u mjesecu lipnju, negdje oko deset sati ujutro, Varja Šurmin ušla je, ne pokucavši prije toga, u kadrovsku službu fakulteta na kojem je radila devetnaest godina, četiri mjeseca i tri dana. U njezinoj radnoj knjižici izmjenjivali su se ugodni trenuci obojeni podrškom starijih profesora s dugim mjesecima začinjenim osporavanjima generacijskih kolega. Zasebna je rubrika bilježila dobronamjerne razgovore na kojima je bila prisiljena braniti sasvim osobni i većini neobičan,…
-
Lepe ti je Zagorje zelene
Ima pjesama s kojima smo se toliko srodili da više nismo ni kadri upitati se o njihovu sadržaju i smislu. Kao što se ne pitamo zašto navečer jedni drugima želimo baš laku noć, a ne dobru noć, mirnu noć, ili što slično, tako se ni kod tih pjesama ne pitamo kako su nastale, koga treba zamisliti kao njihova kazivača i što nam poručuju. Toliko smo ih puta čuli – pa…
-
Rečenica s potpisom
Uz 100. broj književnog lista „Vijenca“, gospođa Jelena Hekman razgovarala je s Nedjeljkom Fabrijem (intervju je objavljen pod naslovom „Sretni kritički nesporazum“). Na pitanje zašto u „Jadranskoj duologiji“, iako je riječ o obiteljskoj kronici, nema ni spomena o članovima njegove obitelji, autor odgovara rečenicama koje su itekako važne za promatranje njegova odnosa prema povijesti: Ima, ima. Gotovo svi nesretnici u tom dvosveščanom djelu stvarnoga su podrijetla, što je i razumljivo…
-
I na početku i na kraju bijaše kava
Možda i u ovom trenutku, dok uz kavu nastojim napisati priču začinjenu prahom sasušenog taloga s dna neoprane šalice, neki ljudi, u gradovima puno sretnijim od grada u kojem živi moj otac, sastavljaju liste svojih najdražih slikara i platna, najdražih pisaca i priča, najdražih redatelja i glumaca. Oni mogu, kao kreatori popisa koji ne trpe ovjere javnih bilježnika, u svoje ocjene i imenovanja intervenirati često ili češće, rijetko ili rjeđe.…
-
Tko bira što se mora čitati?
„ To pravim biblioteku za tebe, da imaš nešto od oca“, rekao je gledajući me u svoje oči. Njegove kao moje, moje kao njegove, istog oblika i iste boje. Tamno zelene. Za boju smo znali samo mi. I to on za svoje oči, a ja za svoje. „Nije valjda lektira?“, upitala sam uplašena. „Ista si Ona, sve upropastiš!“, rekao je ljutito i nogom zalupio vrata ladičara. Čulo se pucanje drveta.…
-
Stranice polivene kavom
U potrazi za jednim dokumentom, jutros sam naišla na svoj intervju dan ženskom časopisu. Stranice su nemarno istrgnute. I umrljane. Polivene kavom. Vjerojatno sam i tada, kao što sam mislila i prije, a i poslije ću, bila sigurna kako ću u skoro vrijeme odvojiti nekoliko dana i sve te razgovore za novine i časopise, uredno, poštujući kronologiju, složiti u fascikle. Još to nisam učinila. Razgovor je iz prosinca 2002. Mlada…
-
Adaptacija tornja po medvedgradskom projektu
Godinama uvjeravam sve oko sebe kako se ne plašim odgovarati na titrava pitanja vezana uz partnerski odnos života i literature i godinama se čudim kako oni koji me slušaju ne prepoznaju količinu moje sumnje. Možda je i vide, ali o njoj, iza mojih leđa, govore kao o strahu. Jer smisao vlastite biografije ne otvaraju ključem literature. Ne strahujem se onoga čega strahuju mnogi; od gubitka društvene pozicije, bljedila moći, viška…
-
Lijepi Splićanin
„Čovjek s razglednicama“, tako su zvali visokog i tamnoputog mladića koji je s crnom, govorili su da je kožna, torbom jedanput mjesečno – baš te godine kada sam završavala četvrti razred osnovne – dolazio u našu školu. Činio je to dva do tri dana nakon što bi naši očevi kućama donijeli platne vrećice s ispisanim brojkama raznih novčanih obustava. Najčešće se radilo o iznosima rata za zimnicu i rata za…
