Zvijezda tjera mjeseca

Često se tvrdi kako je usmena i pučka pjesma sputana svojim obavezama prema tradiciji: morajući čitatelju pružiti elemente koje će ovaj prepoznati kao svoje, narodni autor ne stigne pokazati vlastitu originalnost i invenciju. I, to je doista bar donekle točno. Ali, samo donekle, jer mnogi od tih tekstova pokazuju kako i onda kad se udovolji svim zahtjevima što ih tradicija postavlja, još uvijek ostaje dosta mjesta za novost i iznenađenje. Općenito bi se moglo reći da stil i motivi moraju biti tradicionalni, dok opći sadržaj pjesme i način na koji se njezin razvoj vodi daju priliku za inovaciju, pa čak i za eksperiment. Ogledajmo to na tekstu.

Zvijezda tjera mjeseca,
za goru ga zatjera.
Za goricom vodica,
na vodici curica,
bijelo lice umiva.

Daj mi, draga, vodice
iz te bijele ručice!
Ne dam, dragi, ni kapi,
nek ti duša ishlapi
zbog sinoćnje besjede.

Zbog sinoćnje besjede
i rumene jabuke:
drugoj daješ rumene,
meni daješ uvele,
uvela ti duša ta.

            Moglo bi se kazati da je početak prilično tradicionalan, a takva je i funkcija prvih stihova u pjesmi. Jer, govori se o mjesecu i zvijezdi, pri čemu je jedno i drugo personificirano, kao da nebeska tijela imaju vlastitu volju i kao da će upravo iz te činjenice proizaći nešto važno i novo. No, izvješće o mjesecu i zvijezdi zapravo je uvod u neku drugu, važniju radnju koja s njima nema nikakva dodira, osim, možda, da se konstatira kako se radnja koja slijedi odvija po mraku. A to je u usmenoj pjesmi sasvim uobičajen postupak.

            Ovdje doduše ima i elemenata koji upozoravaju da baš i nije sve onako jednostavno kako smo navikli da bude. Jer, znatiželjniji recipijent mogao bi se upitati kako to zvijezda tjera mjesec: čini li to svojim svjetlom, svojom putanjom, ili pak na neki treći način koji i nije moguće objasniti? Pokazat će se dalje da zvijezda tjera mjesec samo zato da ga za goru zatjera, te da bismo se tako i mi – skupa s kazivačem – našli na tome mjestu i da bismo čuli i vidjeli što se ondje događa.

            Kad smo već kod toga, mogli bismo se upitati i tko zapravo govori te stihove o zvijezdi i o tome kako se iza planine nalazi izvor na kojemu djevojka umiva svoje bijelo lice. Jer, nakon što se odredi mjesto radnje, odjednom se netko obraća djevojci s molbom da mu dade malo vode, i tako počinje drama. Ali, tko je taj netko? Kako se on ondje našao? Meni se čini da je najlogičnije da je to onaj isti kazivač koji nas je obavijestio da zvijezda tjera mjesec: prateći to nebesko zbivanje, on se – skupa s nama – našao na mjestu gdje susreće djevojku, kao da su ga mjesec i zvijezda upravo onamo vodili i da bi tako došlo do fatalnog susreta.

            U kojem je smislu, međutim, taj susret fatalan? Što on znači u životu dvoje sudionika? Jer, u prvi mah se čini – kako se nižu stihovi i kako pjesma raste – da je to prvi susret između dvoje mladih. O tome svjedoči i činjenica da se kaže kako je na vodi curica, a ne daje joj se neko ime, niti kazivač za nju kaže da je ona njegova draga. U toj se fazi pjesme, dakle, čini kako je riječ o standardnoj situaciji, poznatoj još iz vrlo davnih vremena i razrađivanoj u raznim narodnim književnostima, gdje muškarac zatječe ženu pri nekom poslu (branju cvijeća, pranju rublja ili umivanju), pa joj se nastoji približiti tako što će se ponuditi da joj pomogne, ili će zatražiti da ona pomogne njemu, kao što je ovdje moli da mu dade vode. On bi doduše, vodu mogao i sam uzeti, ali mu je, očito, slađe da je pije iz njezine bijele ručice. Cijela stvar dakle, prilično liči na udvaranje prilikom prvoga susreta.

            Ali, djevojčin odgovor pokazuje nešto sasvim drugo. Pokazuje on da se njih dvoje i te kako dobro poznaju, te da imaju između sebe i neke neraščišćene ljubavne račune. Jer, kad se on njoj obrati s draga, onda to još može biti i dio standardnoga zavodničkog rituala, ali kad ona njega nazove dragi, onda postaje očito da ga dobro poznaje i da ga u nekom smislu smatra svojim. I još više, da mu dosta toga zamjera.

             Vidi se to prije svega po stilskim elementima, koji jasno svjedoče o vrsnoći ovoga autora. Jer, u jednom dijelu pjesme pada u oči velika količina deminutiva: kazivač kao da je njima opsjednut, pa kaže da se iza gorice nalazi vodica, a na njoj curica. Poslije će se sve to nastaviti muškarčevim zahtjevom da mu djevojka dade vodice iz ručice. Po svemu se čini da je on veseo i sentimentalno raspoložen, pa će utoliko jače odjeknuti zapažanje da u djevojčinu odgovoru nema nikakvih deminutiva, nego ona kao da taj oblik uporno izbjegava, odbijajući mladićevu nježnost.

            Vrlo brzo doznajemo i zašto je tako. Ali, prije nego što i to navede, djevojka najprije proklinje nevjernoga momka, pa kaže da mu ne da vode jer želi da mu duša ishlapi. To su, naravno, teške riječi, premda još ne znamo koliko je ozbiljan kontekst u kojem su izrečene. Ocrtavanju toga konteksta pomaže ono što djevojka dalje kaže. A ona tvrdi kako bi ta nevolja s hlapljenjem duše trebala snaći njezina dragog zbog sinoćnje besjede. A koja je to besjeda bila i kakva, ne kaže se ni riječi. Momku to možda i ne treba objašnjavati, ali nama kao slušateljima to bi objašnjenje dobro došlo. A budući da ga nema, moramo nagađati. Nagađanje bi se moglo osloniti na daljnju djevojčinu tvrdnju o rumenoj jabuci i moglo bi teći otprilike ovako.

            Prethodne večeri bio je neki skup mladoga svijeta, vjerojatno kraj istoga toga izvora, možda zbog toga što su došli po vodu. I, tu su jedni druge darivali jabukama, odnosno, momci su darivali djevojke, kako je to valjda običaj. I tada je ova djevojka koju smo sad zatekli kako se umiva na izvoru zapazila da njezin odabranik daje drugim djevojkama (ili možda samo jednoj) ljepše jabuke nego njoj samoj. Pri tome je momak možda i govorio nešto što se njegovoj dragoj nije svidjelo, pa se time objašnjava činjenica da ga ona kažnjava i zbog sinoćnje besjede. U svakom slučaju, dragi joj se jako zamjerio i sad se tu radi o ozbiljnoj nevolji, utoliko više što djevojka na kraju još jednom ponavlja svoju kletvu, opet u vezi s dušom, želeći ovaj put da ona uvene. Po tome vidimo da veza između dvoje mladih nije bila nikakav flert, nego nešto ozbiljno, što je trebalo biti i trajno, čim je u to uključena i duša. Mladić je, međutim, ozbiljno narušio tu vezu i pitanje je kako će se cijela stvar završiti.

            Moguće je, doduše, pa je čak i vjerojatno, da se razgovor nastavio i dalje, a u njemu da je mladić pokušao objasniti svoje postupke i udobrovoljiti djevojku. Možda je u tome čak i uspio. Ali, to pučkome pjesniku više nije važno: njemu je važno da prikaže trenutak djevojačkoga gnjeva i da navede riječi koje su pri tome pale, stavljajući sve to u široki kontekst što ga ocrtavaju nebeska tijela koja se spominju na početku. Njega zanima ta dramatična situacija koja je u njegovim stihovima doživjela svoj vrhunac, a manje mu je važno ono što se dogodilo – ili što se moglo dogoditi – u stvarnome svijetu.             Njega je, ukratko, zanimalo da stvori dobru pjesmu, a da se pri tome ne udalji previše od tradicije na koju se oslanja. Načinio je nekoliko sadržajnih zaokreta, uveo nekoliko inovacija – osobito u razvoju pjesme i u njezinu mjestimičnom eliptičnom izrazu – a da njegov recipijent nije osjetio nikakav otpor, nego je, dapače, pjesmu zdušno prigrlio. U kombinaciji s jednostavnom melodijom u kojoj se smjenjuju brži i sporiji dijelovi, ta je pjesma dugo vremena bila hit lokalnih radio-stanica, a izvodi se još i danas, osobito u Bosni. Svojom sudbinom ona pokazuje dvoje: prvo, kako žilave mogu biti tradicionalne vrijednosti i kako se dugo mogu održati. I drugo, kako unutar tih vrijednosti pravi pjesnik uvijek pronalazi dovoljno prostora za vlastiti umjetnički doprinos.

24+