Živjeti do kraja

U današnjoj šetnji Trešnjevkom dolazimo i do Čakovečke ulice. Pokazujem Magdaleni zgradu u kojoj su nekada živjeli Ivan Raos, Antun Šoljan, Ivan Slamnig, Zvonimir Golob, Miroslav Vaupotić,  Milivoj Slaviček. I dok govorim njoj, vidim stanare koji otključavaju ulazna vrata i zasigurno ne znaju da su prije šest desetljeća –  baš tu gdje oni sada stanuju – svoje prve pjesme, znanstvene članke, prozne tekstove pisali oni bez kojih bi svaka povijest naše književnosti bila krnja. Je li išta njihovo ostalo u tim stanovima, i što je uopće ostalo? Izlizano, rabljeno, korisno, kao znak pune i bogate njihove prošlosti. Jesu li čuvali uspomene, pitam se i danas.

Po povratku, uzimam omiljenu knjigu eseja Dalibora Cvitana „Demos i demon“ i nalazim odgovor:  „Sve treba čuvati do kraja života, jer je to najvažniji zadatak svakog života, svake pojedine ljudske egzistencije. To, dakako, ne znači da ćemo stan toliko pretrpati kutijama sa starim novinama, časopisima, plakatima da ne možemo ni do zahoda, kao što je to slučaj sa Slavičekovim stanom, ali…. Nešto slično…i, uostalom, zašto ne? Slaviček doslovno spava na svojim uspomenama… Zar nije bolje spavati na uspomenama nego na vječnoj sadašnjosti Stereotipa kauča iz izloga robne kuće“.

Nakon što pročitam tekst „Stara kino-ulaznica“, počinjem tražiti i Andrićevo pismo upućeno Slavičeku. I pitam se je li  i ono  čuvano u nekoj kutiji u Čakovečkoj ulici na Trešnjevci.

Dalibor Cvitan, Demos i demon (uredio Zlatko Crnković), Znanje, Zagreb 1994., str. 244.

24+