Žensko vrijeme jedne rukometašice

Moja je teta imala zanimljivu teoriju vezanu uz činjenicu da žene žive duže od muškaraca. Kad sam bila mlađa, samo bih se nasmijala čim bi ona, onako  dotjerana, izgovorila: „Žene se moraju brinuti o drugima; o djeci, o unucima, o starim roditeljima i nemaju se pravo opustiti i misliti o svojim bolestima. One su potrebnije i zbog toga „traju“. Prije nekoliko godina shvatila sam da moram dodatno poraditi na svom “ trajanju“, i uživam biti potrebna majka, supruga, kći, prijateljica, profesorica,  književnica. Možda i zbog toga što sam ženskost osvijestila daleko kasnije od svojih vršnjakinja U djetinjstvu su me šišali na kratko, prstima sam jedva uspijevala uhvatiti čuperak kose.

S dječacima iz ulice igrala sam nogomet, nadimak mi je bio slavan, ali izrazito muški (Šeki, Šekularac).  Nakon moje prve književne tribine na kojoj sam (u Osijeku) predstavljala jako uspješnog prozaika (iz Zagreba),  do mene je došao glas kako je taj isti prozaik – po povratku u Zagreb – rekao da sve kužim, kako je bio ugodno iznenađen, kako je dobro što pišem u „Poletu“…  No, sve lijepo oslabio je rečenicom: „ Mlada kritičarka izgleda kao rukometašica“. Ne bih to shvatila tragično, da se taj isti pisac nije bavio ženskom ljepotom u doba petrarkizma. Iz njegovih sam znanstvenih rasprava naučila sve ono najvažnije o opisima ženskog tijela, o razlikama između renesanse i baroka.  Kosu sam prvi put pustila preselivši se u Zagreb, 1993. godine. Tog istog pisca, srela sam u tramvaju, u staroj dvanaestici, i umjesto pozdrava, on je samo izgovorio: „ Mijenjate frizuru“. Našminkala sam se prvi put u trideset i trećoj, a majka postala napunivši četrdeset i tri… Imam svoje, posebno, žensko vrijeme… U posljednje vrijeme sve više mislim o tetinoj rečenici i pred onim piscem, koji je danas moj suprug, krotim svoju kosu. Na moj rođendan, 6. travnja, ponovila sam mu da je na taj dan Petrarca „spazio“ Lauru. A P itekako dobro zna kud je to pjesnika odvelo; i njega i cijelu svjetsku književnost.

21+