Zdenac i gustirna

Čim se iskrcao, mladi režiser stao je zvjerati oko sebe u potrazi za pozornicom. Trebao je postaviti neki komad u okviru ljetnoga festivala što se održavao u obližnjem gradu, pa je predložio da predstava bude na otoku: tako će biti originalnije, a kazalište će dospjeti do ljudi koji nemaju često dodira s njim. I, sad je u pratnji lokalnoga kulturnjaka krenuo po otoku u potragu za zgodnim prostorom.

A uskoro ga je i ugledao, dok su se od polja s vinogradima vozili prema selu: gola betonirana površina, malo nagnuta na jednu stranu, sjajila je u podnevom suncu, te se odmah vidjelo da je to idealna pozornica. Dovoljno bi bilo staviti nasuprot toj ploči tribine za publiku, i čovjek bi imao sve što mu treba. Režiser je pomislio da je miljenik sreće, čim mu je ovako nešto poslala.

            Zato se neugodno iznenadio kad mu je lokalni kulturnjak rekao kako ništa slično ne dolazi u obzir. To što režiser gleda, objasnio je, to je gustirna, a da netko ide praviti predstavu na gustirni, to ljudi u mjestu nikako ne bi dopustili. Režiser se nije odmah predao, nego je uzvratio kako on dobro zna da otok ima vodovod, te da, prema tome, gustirna više i nema nekadašnje značenje. Ali, lokalac je ostao pri svome: predstava se naprosto ne smije napraviti ondje.

            Tako je režiser shvatio da uzroci te zabrane nisu tehnički, nego simbolički. Ne radi se o tome da bi se gustirna – ili voda u njoj – mogla za vrijeme predstave oštetiti ili pokvariti, nego je stvar u tome da bi se jedno važno mjesto time moglo oskvrnuti. A kako nije bio glup dečko – koliko god da je bio zaluđen suvremenim kazališnim teorijama – režiser se pomirio sa situacijom i stao mozgati o čemu se tu zapravo radi.

            Razumio je odmah da je riječ o ulozi što je voda igra u životu otočana. Sam je pak bio kontinentalac, pa je uzeo uspoređivati svoja sjevernjačka iskustva s ovom južnjačkom situacijom. I odmah je bio svjestan da neće daleko doći ako krene odviše u širinu, pa se zato ograničio na usporedbu između sjevernih i južnih crpilišta, pitajući se kako ta mjesta izgledaju na moru, a kako na kontinentu. I, odmah je shvatio da su razlike goleme, upravo presudne.

            Jer, ako čovjek pođe od onoga što se i izvana vidi, morat će konstatirati da su sredozemne gustirne iznimno jednostavne i stroge, dok su kontinentalni zdenci komplicirani i nakinđureni. Gustirna nema ničega osim bijele, ravne ploče – koja se negdje zove naplov, a negdje piove – s koje se kišnica slijeva u spremnik. Nema tu nikakve ograde, nikakva ukrasa, samo poklopac i sić s konopcem. Bunar, nasuprot tome, mora biti ograđen letvicama, mora imati krović pokriven crijepom, a često mu još dodaju različite rezbarije i kojekakve druge ukrase.

            A onda, bunar uvijek ima i mehanizam za izvlačenje vode: jednom je to običan valjak s vitlom na koji se konopac namotava, drugi put kolski kotač osobito preuređen za tu svrhu, treći put čak i greda đerma koja omogućuje da se voda crpi lako i jednostavno. Ničega sličnog na gustirni nema: tu se voda izvlači isključivo snagom ljudskih mišica i nema ničega što bi olakšalo napor. Gotovo kao da se pristup vodi želi što više otežati: ima je malo, pa se na taj način sprečava rasipanje.

            Napokon, gustirna je uvijek velika, a bunar je uvijek malen. Gustirna je velika zato što je potrebna golema površina s koje će kišnica teći u spremnik, a katkada ni to još nije dosta, nego se voda s krova kroz tzv. gurle vodi u gustirnu. Zdenac, s druge strane, ne zauzima mnogo mjesta, pa je često i postavljen diskretno, tako da ne odvlači pažnju i da ne smeta ostalim poslovima koji se obavljaju u dvorištu. 

            I, upravo to zapažanje o dvorištu i poslovima navelo je mladog režisera da zaključi ono što je bitno. Uočio je, naime, da su bunari na kontinentu gotovo isključivo privatni: vode ima na bacanje, pa bunar postoji pokraj svake kuće. Gustirne su, nasuprot tome, u jednu ruku privatne a u drugu javne: prvima se služe pojedinačne obitelji, a drugima cijelo naselje. Ali, što je osobito važno, u oba se slučaja gustirna tretira kao nekakva svetinja. I, tu je režiser odjednom shvatio kako gustirne doista podsjećaju na svetišta.

            Jer, isto su tako u antičko doba postojala kućna svetišta, za privatnu pobožnost, i postojala su javna svetišta, gdje je dolazio cijeli grad. Tako je i s gustirnama: jedne su javne, a druge privatne, ali su vrlo nalik jedne na druge i služe istoj svrsi. A to je pak režisera dovelo do još jedne usporedbe: još je na prvoj godini Akademije naučio da je u nastanku antičkoga kazališta presudnu ulogu odigrao ritual, i da su se prve kazališne predstave i igrale zapravo u svetištima. Kad se potom upitao kako su ta svetišta izgledala, odjednom mu je puklo pred očima.

            Jer, svetišta su imala oblik koji ga se sad doimao vrlo poznato: jednostavna, ravna površina, i na njoj uzdignut žrtvenik, i to je uglavnom sve. A tako je i na gustirni: i tu je u pitanju ravna površina, dok ulogu žrtvenika igra otvor gustirne, gdje se diže poklopac i spušta sić. No, tu sličnost ne prestaje: u tome bezvodnom kraju, svaki dolazak kiše zapravo je ravan vjerskom iskustvu, a ujedno i umjetničkom: na gustirni se, dok po njoj pljušti, odigrava ritual, a u isto vrijeme i drama.

            Tako pozornica mora uvijek biti slobodna, za slučaj da naiđe kiša. A kad naiđe, ondje će se uprizoriti igrokaz. Taj je igrokaz simboličan i svagda se iznova obnavlja, pa na nj ne utječe činjenica da je na otok stigao vodovod. Baš kao što mi danas igramo grčke dramatičare, premda živimo u posve drugačijem svijetu.

            I upravo zato što se na gustirni igra predstava, ne može režiser ondje igrati svoju predstavu. Sad je to i sam shvatio.

(Pavao Pavličić, „More i voda“, Zagreb 2014.)

7+