ZBIVANJA PRATI IZ VUKOVARA BAKA ZVANA BAKUTA, ILI: PONEDJELJAK

Cijeli dan sam živčana. Unuk mi se javio tek prije petnaest minuta. Sad je već devet navečer. Nisam ošla ni na svoju masažu. To je prvi ponedjeljak u pet godina da sam preskočila termin. A kičma mi je u stanju rasula. Mali je jutros trebo otputovat na Prvić. Zaprepastio se šta ja znam di je to.

Nazvo me jučer prije podne. Zamolio me da ga ne izdam roditeljima. Šokirala sam se, brajko moj. Imam samo njih, a oni tako važne stvari žele sakrit od mene. Sveta krunice, smak svijeta. Kad sam ga pitala zna li zašta njegovi roditelji nastoje zatajit njegovu ljetnu školu, kazo mi je: Bakuta, oni kažu, zbog mira. Ako sam stara, nisam blesava. Čijeg mira, mog ili njihovog. Znaju, i moja snaja i moj sin, da je grijeh šta malog ne šalju više k meni. A onaj moj tunjavi sin samo šuti i rješava svoje zadatke iz fizike. I ko mali je bio taki. Ja lajem, planiram, a on pilji u brodove na Dunavu i nešta računa pa računa. Sa sedam godina je električaru znao objasnit zašto nam se pokvarila pegla.  

Dok je mali zvao, mater mu je bila na sastanku one njene organizacije. Imam ja i o tom svoje  mišljenje. Bolje je da stavim vodu u usta. Ja sam starog kova i ne mogu razumjet današnji život, brajko moj. Načuvala sam se tuđe djece da im i broja ne znam. Sad čujem da tete u vrtiću ne smiju bolesnu djecu staviti u krilo i pomazit ih. Majkama šefovi ne daju da odu s posla, po sirotu djecu nema ko doć u obdanište, a tete ih ne smiju tješit. I ko je tu nagrabo, sveta krunice? Smak svijeta, brajko moj. Jasno, djeca o kojoj svi brinu i zbog kojih svaki mjesec škrabaju nove zakone. A u zakonima nigdi riječi ljubav. Sveta krunice.

Mali mi je u tančine sve kazo. Otac mu je dotle spavo. Čudim se da ništ nije čuo jer je uvijek imo lak san. Valjda se odmaro od Dubrovnika iz kojeg se vratio prije nego šta je ošo. Nikad se ne zna opustit. Šta ću mu ja. Svako je krojač svoje sreće. Mali je plako ko kišna godina. Ponavljo je da mu se ne ide i da će pokušat odglumit bolest. Čak mi je prizno da se tom metodom često služi. I da mu je do sad uvjek uspjelo. Slati dijete od sebe, samo da nauči pisat sastavke, glupost je prvog reda. Sveta krunice. Smak svijeta. Vidim ko sve danas piskara. Ima jedna moja komšinica – e o tome sam trebala nešta kazat svojoj snajki – koja je samo deset godina mlađa od mene i eto vraga, počela pisat knjige. Umjesto da čuva unučad, ona lucprda glumi pisca, brajko moj. Sjećam se kak su se nekad zidovi tresli kad je njen ćaća viko na nju. Čovjek živce pogubio tjerajuć je da uči i čita lektiru. Nije uspjela završit ni srednju obućarsku, a sad postala neka spisateljica. Sveta krunice. I slika se na našoj televiziji. Spominje sirota književne uzore. To su svi oni zbog kojih se nadobivala više šamara u jednom mjesecu nego šta godina ima dana. Jer nije tjela čitat svoje uzore. Kad s njom podivanim nekolko rečenica o vremenu, vidim bome da se uzorima nikad nije ni vratila. Pričaju da joj knjige pišu drugi. Plaća joj muž. Tajkun. I to je primjer mladima. Sveta krunice. Nemam ja fakultet, al upotrebljavat mozak sam naučila, brajko moj. Ne vjerujem da se može pisati ak nisi pročito na stotine dobrih knjiga. Priznajem, ne smije se zanemarit ni talent. Al, da se talent pokaže tek sa šezdest godina, e to je, brajko moj, već ludost. Sam ne znam zašta pravi pisci šute i na sve mirno gledaju. Moja snaja, koja voli te mitinge i bori se za pravdu, trebala bi se i time pozabavit. Onda bi makar malog pustila s mirom. Malom idu neke druge stvari. Nismo svi za sve. Negdje sam, u frizeraju, pročitala da djeca nisu bojanke da ih roditelji ispunjavaju svojim omiljenim bojama.Moram priznat da tu ima istine. No, da to svatiš moraš postat baka, brajko moj.     

Pokušala sam ga utješit. Spominjo je i neke pertle. Nisam baš sve razumjela. Možda i on ko i njegov stari ne zna dobro zažnjirati cipele. Sve do gimnazije Ivanu sam ih ja vezala. Tek je onda počo sam. Šeprtljavo, u čvor koji sam svaki nekolko dana morala raspetljavat. Ko srednjoškolac je počeo nosit mokasinke. Bile su mu jako šik. Lagala sam da mu odlično pristaju, brajko moj. A ni izdaleka nisu. Bio je oduvjek sportski tip i borovske patike su mu bile baš pasent. Ne samo za fiskulturu. Al imale su žnjire. U mokasine bi uguro noge i gotova priča. I kad je naučio s pertlama? Kad je moro. U ratu. Nužda zakon mijenja. Ne postoje vojne mokasine, brajko moj. Samo čizme, a čizme se žnjiraju. I to na brzinu. Dok si reko keks. Nisi mogo stat pred zapovjednika i kazat: Izvinite, čujem da granatiraju iz Bobote, al sam dok zašnjiram čizme, odma ću ja.

Kazala sam malom da je njegova majka ustrašena za njega da ga sigurno neće poslat na put, i to još na otok, bude li navečer imo i malih znakova bolesti. Spomenula sam mu i kak ja njegovom ocu nisam dopustila da skače s padobranom, ma čak ni da se učlani u društvo padobranaca. Bilo me jednostavno stra. A kad mi je jedan put kazo da bi ga otac, da je živ, sigurno pustio, e onda sam se proderala: Sad si se s padobranom skljoko za sva vremena! Brajko moj. Unuk me pažljivo slušo. Svatila sam da on o svom ćaći, iako ga ima, ne zna baš puno. Čak ni da obožava padobrane. Sveta krunice. 

I onda se balavac meni poslije nije javljao. Ni u nedjelju navečer, ni u ponedjeljak ujutro, ni u ponedjeljak popodne. Nakon jučerašnjeg razgovara s njim, odmah sam nazvala svoju Evicu iz Osijeka. Kod nje sam bila za vrijeme rata. Bliska mi je ko najrođenija sestra. Ona i njezin muž kupili su, još u Titinoj državi, kućicu na Prviću. Svake godine na njemu budu najmanje pet mjeseci. Odlaze iz Osijeka krajem maja i vraćaju se u listopadu.  Obožavaju otok. Evica mi je sve pojasnila. Prvić ima dva mjesta; Šepurine, u kojem su oni, i Prvić Luku. Ako će mali bit u samostanu, onda znači da će biti u Luci. Nahvalila mi je svećenika, mislim da se zove Božo. Kazala mi je da cijelo ljeto ugošćuje djecu slabijeg imovinskog stanja, brajko moj. Nešto je Evica načula i o toj ljetnoj školi koju vodi profesorica s osječkog fakulteta i koju ona poznaje iz viđenja. Kulturna je i mila, tvrdila mi je.

– Neka Leon samo ide, neće tamo ništa loše naučiti – ponovila mi je Evica nekoliko puta. Možda je stekla utisak da i mene mora tješit.

– Tebe, draga moja Saro, više brine, otkud na Prvić kad postoji Dunav – kazala mi je umjesto pozdrava.

Leon se javio tek večeras. Čim sam vidjela da zove s fiksnog, bilo mi je jasno da nije otputovo. A kad sam ga čula da cvili, stvarano sam se zgrozila. Njegove riječi pratio je šum vode. Odmah sam sve povezala. Iskro se s telefonom u kupaonicu, pustio vodu i nazvo me. Govorio je nepovezano, ali sam ipak razumila.U nedjelju navečer njegova je mater zaključila da ne treba ić na put. Prije toga mali je vrh toplomjer stavio u rernu koja se poluotvorena hladila poslije pečenja pice. Temperatura se podigla na 38.2. Zakašljuco je još nekoliko puta i stvar je bila rješita. Raspremanje stvari je moglo počet. Mater ga je isti čas poslala u postelju i nazvala osječku profesoricu.

U ponedjeljak se previše opustio. Rerna se, brajko moj, pošteno ohladila. Živu u toplomjeru nije imalo što podić. Bolest se nije mogla dokazat. I što je mater napravila? Kazala mu je da će onda na Prvić krenuti sutra, u utorak, i da će ga ona sama odvesti. Nema veze šta će malo kasnit s programom. Pametan je i uključit će se. Svatio je da bi bilo preopasno opet počet glumit.

– Treba mislit i na budućnost – kazo mi je.

Šta je pod tim mislio, nisam sigurna. Možda da će mu mater razotkrit metodu i da više neće moć ostat kod kuće kad ne nauči za test. Sigurno to, brajko moj.

Naglo je prekino razgovor. Nisam se ni pozdravila s njim. Nisam mu uspjela kazat ni da su ptice danas letjele visoko i da će sutra bit lijepo vrijeme. Ni da će ga moja prijateljica potražiti i biti mu pri ruci ako mu nešta zatreba. On sigurno za moju Evicu nije nikad ni čuo. Ko da je važna žena koja je spasila babin život. 

Moja snaja je počela lupati po vratima kupaonice. Čak sam i ja u Vukovaru osjetila drmusanje, brajko moj.

– Zlato mamino, jesi li još na veceu?

Čula sam kao da kaziva na moje lijevo uho, na koje inače čujem samo trist posto. Sveta krunice.

18+