Zatim je stigla državna matura

Ovih dana, dok traje državna matura, često čujemo kako je nekada bilo humanije i lakše. A kako je to bilo, najbolje svjedoče sljedeće rečenice: „Prisjetimo se kako je to nekada izgledalo. Pripremali smo obavezno tri predmeta ponavljajući cjelokupno gradivo koje smo prošli u četiri godine. Povjerenstvo se sastojalo od dva predmetna profesora, a treći je bio razrednik. Na stolu je, red profesorima, bio cvjetni aranžman. Na jednoj klupi do zida – vrč s vodom i sokovima, za okrjepu.

Učenici dolaze lijepo odjeveni. Pozdravljamo se, razmjenjujemo nekoliko učtivih i srdačnih rečenica kako bismo se vi dobro osjećali. Dajemo im lepezu pitanja iz koje izvlače tri listića za svaki predmet i 20 minuta pripremaju se za odgovaranje. Sjedaju za svoj stol, rade bilješke (ili rješavaju zadatke, ako je u pitanju matematika), a zatim ih pozivamo pred komisiju. Pravilo je da postavljena potpitanja smanjuju ocjenu, ali učenik može zatražiti takvu pomoć od profesora. Ako naš učenik zablokira iz nekog razloga, što se znalo događati i najboljima, pomažemo mu da se osjeća bolje i da nastavi dalje.

Matura je bila ritual, svečani pečat na četiri godine zajedništva između učenika i profesora. To se osjećalo u svakom trenutku. Kasnije smo dijelili zajedničke uspomene, razgovarajući o tome kako smo se osjećali, gdje je zapelo, što je moglo biti bolje, što je bilo sjajno, i tako dalje. Uvijek bi se dogodile neke smiješne situacije pa bi to bio razlog za veselje.

Zatim je stigla državna matura…

Ivana Bašić, Što je smisao nastave književnosti (knjiga koja traži sugovornika), 

Belans centar za logopedagogiju i biblioterapiju, Zagreb 2019., str. 111.

[adrotate banner=”1″]