Zašto mi nisi dala malo ime?

Četrnaest punih mjeseci opirala sam se činjenici da su mi za večernje čitanje, posebice ono uz svjetiljku, potrebne očale. Priznajem, posegnula bih za njima kad bi se radilo o prolaženju kroz odrasla ili znanstvena štiva. Čim bih sjela uz kćer i počela joj čitati predškolsku lektiru, sklanjala bi ih što dalje od sebe.

U početku sam vjerovala da su slova kojima su složene rečenice priča za najmlađe nekako drukčija, da vjerojatno imaju snagu neprimjetnoga ukrupnjivanja. A onda su se nakon završnih rečenica počele javljati jake glavobolje. Veliku neugodu blažila sam najučinkovitijom terapijom; blagim smiješkom djeteta koje je u san ulazilo vjerujući kako pravda i dobrota uspijevaju, poslije svih brojnih nedaća i prepreka, pobijediti ružnoću i zlo. Jedne večeri, kao što se to i događa u pravim pričama – iznenada i neočekivano – rođena je podrška. Toga je dana izbor naše lakonoćne priče pao na bajku „Snjeguljica i Ružica“. Stara je majka, baš tako stoji u Tabakovu prijevodu, redovito stavljala očale i svojim djevojčicama čitala knjige. Ponavljajući sljedeće večeri čitanje istoga teksta,  a po narudžbi svoje znatiželjne i vjerne slušateljice, upravo sam na toj rečenici prekinula Braću i na vlastito lice izložila pomagalo čiji je okvir zračio vedrinom. Potom sam nastavila čitati. M se nasmijala i postavila svoje uobičajeno pitanje: A zašto su se zvale Ružica i Snjeguljica? Priče rješavaju sve; njima je zatočenica Šeherezada spašavala vlastiti životi i zavodila, njima bližnji uspavljuju svoje male potomke. Kako je dobro imati priče, kako je lijepo voljeti ih, na svijetu nema dražih i ljupkijih pomoćnica od njih, pomislila sam i obratila se M. – Sviđaju ti se?, upitala sam jedva čujno.  Nisam izgovorila imenicu očale, ali sam na njih pokazala prstom. – Lijepe su, narančaste – odgovorila je i odmah prešla na zapovjedno Čitaj dalje! Jasno, njezina je majka nalikovala na majku Snjeguljice i Ružice. I što se tu uopće i imalo više propitivati? I što je moglo biti ljepše i prihvatljivije od toga?

Moja M svojim prijateljicama kaže da će ona pisati priče. Njezine lutke već mogu provjeriti pripovjedački dar svoje male vlasnice. Možda je autorska aktivnost današnje petogodišnjakinje i započela točno u ono isto vrijeme kad su njezinoj majci specijalistički ustanovljene degenerativne promjene vida, a sve u skladu s godinama. Da bi M uopće mogla i započeti s pričom, odabrana lutka slušateljica mora imati ime i prezime. Zaslužuje ih u skladu sa svojim fizičkim karakteristikama. Ona crvene kose je Crvenka Crvenić, ona žute sjajne s haljinom u obliku krila Zlatica Krilica, ona izraženijeg nosa i u  bermudama koje se oko gležnja skupljaju gumom Ornata Gaćarinka. I tako redom.

Prije nekoliko dana M je prvi put zatražila moju pomoć. U njezinu imeničkom katalogu nije bilo ponude za ime sićušnog dječaka nacrtanog u časopisu namijenjenom najmlađima. „Kako da ga zovem, ne mogu smisliti“, obratila mi se zabrinuto. Predložila sam  ime njezina ujaka, moga brata s kojim smo provele nekoliko lijepih ljetnih dana . – Ma ne mama, dječaku treba neko malo ime. Kažem ti, ma-lo – bila je odlučna. Malo je naglasila razbijajući pridjev na dva sloga i pojačavajući visinu glasa. – A kakva su to mala imena? – upitala sam je sigurna da pod tim M podrazumijeva kratka imena; Iva, Ana, Tin, Jan…. Nabrojala je imena dječaka iz svoje vrtićke skupine i imena dječaka koje je upoznala ovo ljeto. Marko, Vjeko, Tomislav, Pavao, David, Josip…. Sva ta jaka i značenjima velika imena nosili su maleni. Dakle, ime djeteta je malo ime. Ujak Dražen bio bi sretan kada bi znao da u M očima ima veliko ime. On je roditeljima često govorio: Sve je dobro dok ne ostarim, ali kako će zvučati djed Dražen. Kao malog smetalo ga je njegovo malo ime koje će zvoniti kao malo i onda kad on postane prvo veliki, a zatim i sijed i pognut, kao većina naših muških predaka.  U trenutku kad je M zatražila malo ime, primjereno krhkom dječačiću, osvijetlila mi se i njezina ocjena izgovorena kao komentar na rečenicu jedne naše poznanice. Nakon što joj je gospođa rekla: Magdalena, kako lijepo ime, M joj je uzvratila: Kao da sam baka. Tada sam pomislila da djevojčica želi samo pojasniti kako nosi ime majke svoga oca. Međutim, ona je išla puno dalje. Ako je ime bakino, onda je ono ime za velike, i za starije. Iste večeri progovorila je glasom u kojem su se prepletali tonovi optužbe i zabrinutosti: Ti si meni dala bakino ime. Baka je umrla. Želiš da i ja umrem? Kakva si ti to mama? Zašto mi nisi dala malo ime? Moja Magdalena proslavila je tek peti rođendan i činilo mi se kao da govori riječima koje ne pripadaju njoj. – Baka je bila dobra žena – ništa pametnije nisam u tom trenutku smislila. Lice mi je bilo umiveno hladnim znojem. Spasilo me imperativno Čitaj dalje!

Te noći prvi put sam se pitala preuzimamo li imenom i djeliće biografije one osobe po kojoj krstimo vlastitu djecu. Udvarajući se tradiciji, usmjeravamo li unuke na životni put nalik putu djedova i baka. Hoće li i moja kćerkica pogledavati zorom kroz prozor,  kao što je to godinama činila njezina baka Magdalena, očekujući onoga koji je već davno trebao stići. Postoji li nevidljiv netko tko ne dopušta iznevjeriti ime. 

Nekoliko jutara poslije M se probudila kao Lamija. Odmah me obavijestila o promjeni svoga imena. Potom je Lamija preselila u Danijelu, Danijela se vratila u Magdalenu, Magdalena naredila povratak u Lamiju. Šetnja u imeničkom trokutu traje već nekoliko mjeseci.  Novim imenima M pridružuje i nove biografije. Povjerava ih svojim lutkama čija su imena postojana i ne podliježu pripovjedačičinim intervencijama. Kad moja djevojčica bude nešto starija, priznat ću joj da sam sve do porođajnog jutra, bila sigurna kako ću je nazvati  imenom Marta. I da sam Martu odabrala jer mi slijed njezinih slova šapuće jačinu, odlučnost i snagu. Oduvijek me prvo zanimalo nečije ime a tek su onda na red dolazile njegove godine i naslovi najdražih mu knjiga. Moju čvrstu odluku promijenile su novorođene oči. Prvi pogled koji su mi uputile podsjetio me na lice bake Magdalene. Primila sam to i kao naredbu,  i  kao znak, i kao određenje. O bakinoj tuzi razmišljala nisam.

 M je svojim pitanjima produbila moju dotadašnju vjeru po kojoj potomci od svojih predaka ne nasljeđuje samo boja očiju i oblik prstiju, nego i odnos prema priči i prema imenu. O rečenicama jedne petogodišnjakinje poželjela sam pripovijedati drugima, poželjela sam pred njima, ponukana pitanjem i komentarom svoje M, otvarati različita pitanja na temu imena. Poželjela sam rečenicama kojom mi djevojčica predbacuje nepromišljenost, započeti fakultetsko predavanje, upotrijebiti ih kao snažan uvod u razmatranje o imenu lika u naslovu romana.  Možda bi oni poslije toga lakše odgovorili na pitanje kako se zove učiteljica Branka Augusta Šenoe, a kako se preziva književnik Radmilović Ksavera Šandora Gjalskoga. I učinila bih ono što sam toliko puta zaželjela. I u svakom bih trenutku hvalila mudrost predškolske djevojčice samo da to nije bila moja kćer i da se ono Kakva si ti to mama nije odnosila baš na mene.

Jednoga dana pokazat ću joj svoje prve napisane pjesme i molbu za promjenom vlastita imena. I bit ću sretna ako M i to doživi kao samo još jednu novu priču. Ona će zasigurno, neovisno koliko će tada imati godina i koju će dioptriju liječnici propisivati njezinoj majci, upitati Zašto ti se nije sviđalo tvoje ime?. – Zato što nikada nije bilo malo i što nikada, baš kao ni tvoje, nije bilo samo moje. Dali su mi tuđe ime– odgovorit ću joj i pogledati je ravno u oči. Hoću li to učiniti kroz očale ili možda bez njih, posvema je sporedno. I je, i bit će. 

(iz knjige „Samo majka i kći“, priča napisana 2007.)

38+