Vraćanje dugova

Od malena sam naučila vraćati dugove. Većina onoga što mi je dano, predstavljeno je „kao da“ se i nije moralo. Postmodernističku formulu „kao da“ prerano sam naučila na svojoj koži, a da bih je mogla voljeti i u zrelosti.

Koža je nekada bila mlada i upijala je svaku poredbu; „Volim te, kao da si moje vlastito dijete“, „Izgledaš kao da si odrasla u gradu“… Teta mi nije bila mama, a bila mi je „kao“mama, i ja sam prema tome „kao da“ – na koje je ona pristala – osjećala silnu zahvalnost. Osječki studij književnosti nije bio „kao“ zagrebački, a ipak su mene pozvali na najvažniju kroatističku katedru i nisam to smjela zaboraviti. Na asistentsko mjesto izabrana sam ja jer su moje interpretacije baroknih plačeva izgledale „kao da“ sam na studiju slušala predavanja Zorana Kravara.

                  Trudila sam se to „kao da“ učiniti manje vidljivim, barem ga malo utišati. Primala sam ga „kao“ upozorenje kojim me se želi držati na pristojnoj udaljenosti i koje, unatoč jasnom priznavanju svojih dugova, nikada neću uspjeti pobijediti. Osjećala sam dug prema učiteljici koja mi je darovala prvu knjigu, prema djedu koji me uputio u bolji svijet, prema psihologu koji je, nakon testiranja slavonsko – baranjskih učenika, procijenio da sam baš ja zaslužila učeničku stipendiju, prema šogoru koji me dočekivao na željezničkim postajama i u zračnim lukama, prema pašnjaku na kojem sam igrala nogomet, prema tihom Đurdanu čiji me stanovnici nikada nisu podsjećali da sam „mala iz Bosne“, prema velikom uredniku koji me imenovao svojom nasljednicom, prema piscima čije sam priče zavoljela u mladosti… Prihvaćali su me „kao da“ sam i njihova. A ja sam se svih tih godina trudila pokazati da sam spremna, i uz visoke kamate, vratiti sve ono što mi je darovano. Ipak, ostala sam dužna. Prije svega, vlakovima. 
              Za razliku od onih koji su preda mnom u pravilnim vremenskim razmacima posezali za „kao da „- puno češće da me upozore nego da mi iskažu ljubav – vlakovi ne mogu ništa reći o mojoj krivnji. Strojovođe koje su upravljale šinobusima, poslovnim vlakom Podravka, ubrzanim, putničkim, međunarodnim, direktnim… svim tim vlakovima na relacijama Đurđenovac – Osijek, Osijek – Zagreb, Osijek – Vinkovci, Vinkovci – Zagreb, Vinkovci – Županja, Vinkovci – Sarajevo, odavno su umirovljene. Umirovljeni su i kondukteri. I prvi i drugi su mogli svjedočiti o mom vremenu provedenom u njihovim vagonima. Nema više ni mog strica strojovođe, njega, koji bi mogao potvrditi koliko smo često, u njegovim izbjegličkim danima, pričali o vlakovima. U tim godinama, dok je naša priča tekla, nisam bila dovoljno zrela da bih razumjela razloge zbog kojih se i on i ja najbolje osjećamo dok putujemo.

                  Napustili smo mjesto u kojem nam i nije bilo tako lijepo, a nismo još stigli tamo kamo nam se baš i ne ide, ali moramo. Više zbog drugih, a manje zbog sebe. Oprezno smo jedno drugom, da nas ne čuju ozbiljniji članovi obitelji, priznavali kako nam je najljepše i najmirnije dok vlak ide, a priče se lijepe jedna na drugu i nitko nas pri tome ne pita čiji smo, i bojimo li se. Desetljeća poslije teoretičari književnosti vlak će proglasiti „nemjestom“. Njihove studije čitat ću u svojoj radnoj sobi i o njima neću razgovarati s kolegama. Oni bi mi, bila sam sigurna, samo – po tko zna koji put – ponovili da nije pametno doživljavati sebe književnim likom.  Katkada bih se, na obranama diplomskih radova i doktorata, poželjela suprotstaviti, reći i mentoru, i članovima komisije, i kandidatu da vlakovi mogu predstavljati prave kuće, „kao da“ su kuće. Odustajala sam. Gužvala sam rub haljine, čak i kad sam bila predsjednica povjerenstva, na isti način na koji sam to činila kao dvanaestogodišnjakinja, čekajući, u Radničkom domu u Đurđenovcu, iza pozornice, da voditelj priredbe – u čast Dana kombinata – najavi moju harmonikašku točku. Nisam im rekla ni da vagoni mogu biti biblioteke, i da dobre knjige pročitane u vlakovima postaju još bolje.

                Povratkom u Osijek osmislila sam projekt vraćanja duga vlakovima. Ponovno sam počela vlakom odlaziti u Zagreb, ubrzanim. I u Osijek se vraćati drugog dana, Podravkom. U vlaku čitam knjige koje sam u tim istim vlakovima čitala nekada. Da nije bilo tih svakodnevnih putovanja na predavanja, moja lektira bila bi skromnija i možda bih ja nespremnija dočekala zrelost. Svaki put iznova potvrđujem sebi kako su stare priče sada drukčije, „kao da“ su nove. Čudim se mladenačkim bilješkama na marginama i prazninama uz rečenice koje su mi danas važne, i izgledaju mi „kao da“ su moje… Ne mogu prizvati mladenačko čitanje.

                   Kroz cijelo putovanje, trudim se o tome razmišljati kao proučavateljica književnosti. Bilježim natuknice, želim svjedočiti o tome kako ne postoje dva ista čitanja jednog književnog djela, čak i kad je ista osoba u pitanju. Samo u trenutku dok vlak siječe pašnjak i dok s prozora gledam kuću svoga djetinjstva, u tim sekundama, u toj minuti, pred mene iskaču ona stara značenja uočena davno, u onim mojim mladenačkim, toliko nevinijim čitanjima. I učini mi se „kao da“ moja teta odmiče zavjesu ne bi li provjerila prolazi li to vlak kojim se ona o kojoj se brine „kao da“ joj je prava kći, vraća iz škole. A onda strojovođa, uz vaktarnicu u Gabrilovcu, uključi sirenu i nadglasa svaki pokušaj da moje „kao da“ barem nakratko utišam. I slova u davno objavljenim knjigama postaju „kao da“ su tek tiskana.