Volite li još uvijek kavu, Hannah?

Smirena slika. U izlogu fakultetske knjižare složeni tek objavljeni naslovi. Lijepim, pretpostavljam ženskim rukopisom, crvenim flomasterom na žućkastom papiru ispisano je „novo“.

Na putu prema studentskom kafiću u kojem ispijam prvu jutarnju kavu, redovito zastanem uz prodavaonicu knjiga. Nakratko. Pogledom potražim svježe pristigle stanare počasnog mjesta. Činim to površno. U povratku, čuvajući dragocjen okus u ustima, probuđena i koncentrirana, tlaka dovedenog u normalu, zaustavljam korak na istome mjestu. Poslije kave osjećam se posvema restauriranom. Uspijevam stoga prepoznati koje se to novo nije još posvema udomaćilo, koje se od njih još uvijek stidi pred znatiželjnim očima promatrača, a koje bi se lako dalo na čitanje samo kada bi netko za njim nježno posegnuo. Razmišljam o razlozima zbog kojih voditelj knjižare potencijalne kupce nagovara neutralnim novo, a ne pomoću riječi nova. Ipak je netko i prije našeg rođenja, premda je među njima bilo i onih koji su ženama oduzimali pravo na mudrost, odlučio da imenica knjiga bude damskoga roda.

Novi stanovnik elitne pozicije izloga knjižare ovih dana je postao Martin Heidegger. Sam u svojim genijalnim mislima. Uz njega je ostavljen prostor za još jedno novo. Možda je novo i najavilo dolazak, ali je odustalo doznavši ime prvoga susjeda. Uplašilo se velike sjene koju bi Martin mogao baciti na njega i učiniti ga promatraču nevidljivim. Jer, tako je to oduvijek i zauvijek, jednakom snagom i na svakome mjestu. Baš isto: i u visokoj umjetnosti i na seoskom pazaru. Veliki umagljuju manje i preseljavaju ih na osoje umjetničkih brežuljaka. Na stranama suprotnima suncu teško se raste i s mukom se puni duša. Martin se zasigurno ne pita o praznini, ne zanima ga zašto je ona sa sjeverne, a ne s južne strane. Na naslovnici je pomiren i mudar kao da udiše miris planinske kolibe u koju se sakrio kad je pisao svoje, a odavno i naše, i za svagda, novo novo. Pobjegao je daleko od zaigrane buke vlastite djece, daleko od savjeta brižne supruge Elfride. Za bližnje ulazna vrata svetoga mjesta u kojem su nastajale rečenice o bitku i vremenu bila su zatvorena. Otvarao ih je samo ljubavnici Hannah. Ljubavnice ionako bolje razumiju genijalne misli onih kojima posvećuju svoje živote i zbog toga bivaju osuđivane i prozivane, i pred susjedima, i pred kolegama, i pred anđelima čuvarima, pred širom javnošću, ali i pred samim Bogom. Jer, Martin je bio nečiji ženidbeni drug, a tuđeg ženidbenog druga ne smije se poželjeti. Ne poželi tuđeg ženidbenog druga, zapovijed je s kojom bi se trebalo buditi. Zagreb, sunčano, 24 stupnja; Dubrovnik, kiša, 20, orkanska bura, katamarani prema otocima ne plove… Bioprognoza… I ne zaboravite, dragi slušatelji, ne poželi tuđeg ženidbenog druga… Slušali ste jutarnje vijesti radija… Ne poželi čak ni i onda kada ti u svojoj samoći razumiješ o kakvom to protjecanju vremena govori tuđi ženidbeni drug uronjen u paučinastu mrežu cjelovite obiteljske brige. Poželjela sam pred njegovim imenom zadrhtati divljenjem kakvo sam osjećala u svojim mladenačkim danima slušajući duge besjede o najvećem filozofu izgovarane stihovima pjesnika Delimira i mucanjima i strahom profesora Nikole. Nisam iz sjećanja uspijevala povući raspoloženje očaranog djeteta. Imala sama silnu potrebu na prazno mjesto do Martina položiti roman Catherine Clement naslovljen Martin i Hannah. I Martina natjerati da konačno odluči s kojom će od njih dvije popiti zašećerenu kavu, onu koju ću mu osobno donijeti iz fakultetskog kafića, a neće je za njega, kao uvijek do sada, skuhati njegova vjerna zakonita Elfride.

Martin je s Hannah razmjenjivao besmrtne filozofske misli. Elfride je nakon puno godina doznala za njihovu vezu. Tada su joj postali jasni Martinovi povici, nagovaranja, tišina, osude. Hannah, koja je bježala od genija i vraćala mu se, u inat se udavala, bila je već teško bolesna u času kad ju je Elfride pozvala u svoj dom. Na kavu. Zabrinuta za oboljeloga Heideggera, gospođa Heidegger pristala je primiti ljubavnicu mislioca Heideggera. Učinila je to samo kako bi ga razvedrila. Bilo je to na samom kraju ljeta 1975. godine. Hannah je imala šezdeset devet godina, veliki Martin osamdeset šest, a Elfride osamdeset jednu. Genij kojeg je Hannah voljela cijelog života bio je tek starac pognute glave. Među prvim rečenicama koje je gospođa uputila ljubavnici bila je ona upitna: Volite li još uvijek kavu? Hannah joj nije odgovorila, ali je Elfride ipak povukla stolac, izvadila posudu za kavu, dohvatila lonac s vrelom vodom, pripremila šalice, šećer, mlijeko. Spretno kao i uvijek. Zaklete neprijateljice pričale su o njihovu zajedničkom muškarcu, izgovarale nepoznato, osuđivale jedna drugu. Sjećanjem su ranjavale zaboravljeno. Činile su to na jedini mogući način. Polagano, uz kavu. Samo je Hannah, da bi mogla podnijeti istinu, u gorkost dolijevala mlijeko. Sigurna da pri tome razblažuje spoznaju kako postoje dvije istine: istina braka i ona druga. Ispijena šalica bila je znak isteka vremena. Ali ne onakvog o kojem je pisao Martin. Čim je počela mehanički miješati žlicom po praznoj šalici, Hannah je dodirnula točku odlaska.

Ne zna se s kim je sljedećeg jutra Hannah uživala u svom omiljenom napitku. I je li u tamnu tekućinu ulijevala mlijeko ili usipala šećer. Možda oboje. Jasno je samo jedno: Hannah je kavu popila. Jer, kako to ne bi učinila ona koja je toliko puta priznala da joj nema buđenja bez crne droge što je vraća u život, da nema lucidnosti bez nadražujućeg sredstva, da, ukratko, nema života bez kave. Je li pri tome mislila doista na kavu ili na Martina, nisam sigurna. Umrla je četiri mjeseca nakon što ga je posljednji put vidjela. On je umro sljedeće godine. U svibnju, danju, u svom krevetu. Zakonita je nastavila živjeti. Kad je otišla počivati uz svog Heideggera, bile su joj devedeset dvije.

Hannah i Elfride vjerojatno su sličile jedna drugoj daleko više nego što si međusobno sliče dvije prijateljice odrasle i ostarjele zajedno. Obje su ponavljale da je Heidegger jedan i jedini. Možda je sitna razlika među njima dvjema ležala u naoko nebitnoj činjenici: Hannah je, za razliku od Elfride, jako, jako voljela kavu.

(„I na početku i na kraju bijaše kava“)

35+