Vlado, Luka i Tomo, moji dečki s fotografije

Jedno sam jutro, dvije godine nakon što smo ispratili Vladu, u autobusu za Našice čula da je Luku u Austriji ubio nekakav ljubomorni muž.

Rekao mi je to moj dobri prijatelj Tomo s kojim sam, poslije cijele osnovne škole, nastavila ići u gimnaziju i koji je od svih u razredu, čak i od prepotentnih našičkih disco-jockeya, bolje prevodio glazbene svjetske hitove. Nakon povratka kući otvorila sam treću ladicu komode i uvjerila se u ono što sam odmah, čuvši za Luku, pomislila. Luka je na fotografiji stajao do Vlade. Tomo je čučao ispod njih. Ni on danas više nije živ. Umro je od srčanog udara šesnaest godina poslije Luke, i to samo tjedan dana nakon što sam ga vidjela na pokopu moga tetka, kad mi je prišao rekavši mi da zna koliko patim. Pri tome mi je izgovorio stih iz pjesme koju smo zajedno pjevali jedne noći vraćajući se s maturalnog putovanja i osjećajući da će odlasci iz provincije biti puno bolniji nego što smo do tada mislili. Iz mojih je ruku tog hladnog lipanjskog popodneva 1994. preuzeo vijenac s kalama. I kad god i danas uđem u prodavaonicu cvijeća i ugledam  iste takve, ja pred sobom vidim Tomu kako u pogrebnoj povorci nosi moje cvijeće za mog tetka i neprestano se okreće ne bi li provjerio je li sa mnom sve u redu. Dečki s fotografije ne stoje blizu naše učiteljice. Možda to više i nije važno. Ni nje više nema. Umrla je prije njih trojice, u lipnju, kao što su u lipnju umirali mnogi koje sam voljela. Dan ranije ja sam joj ispisala sve završne svjedodžbe za neke njezine nove, mlađe učenike među kojima, kako je sama govorila, nije bilo takvih kakvi su bili oni iz moje generacije. Gotovo se rasplakala kad je čula da ću prvi razred gimnazije završiti i s jednom četvorkom u knjižici, najvjerojatnije iz fizike, i odmah je bila spremna za to optužiti moju, u ljubavi nesretnu, profesoricu. (ulomak iz priče „Fotografija“, iz knjige „Zašto sam vam lagala“, Mozaik knjiga, 16. izdanje, 2019.)

5+