Vjetar i vitar

Po vrhovima brda u blizini mora vrte se vjetrenjače i prave struju. Taj prizor djeluje tako nekako europski, da prolazniku od toga srce zaigra, te se odmah osjeti pravim svjetskim čovjekom. Ali, brzo će se uvjeriti da ne misle svi tako kao on. Kad, na primjer spomene lokalnim stanovnicima te vjetroelektrane, smjesta će uočiti da oni ne dijele njegovo oduševljenje. Neće oni, doduše, kazati ništa protiv vjetrenjača, ali neće za njih naći ni neku lijepu riječ.

Što to znači? Zar su ljudi u tome kraju protivnici alternativnih izvora energije? Ili se boje da od onih vjetrenjača dolazi nekakvo zračenje? Ili misle da one naprosto nagrđuju krajolik? Ništa od toga. Njima su vjetroelektrane sumnjive zbog jednoga jedinog razloga: zato što ih pokreće naprosto vjetar, a potpuno je svejedno iz kojega smjera taj vjetar dolazi i kako se zove. A tako barbarski odnos prema vjetru južnjaci naprosto ne mogu podnijeti.

            Jer, za njih nipošto nije nevažno je li neki vjetar sjeverni ili sjeverozapadni ili sjeveroistočni, nego se tu radi o golemim razlikama. To se vidi i po činjenici da svaki vjetar ima i svoje ime: osim juga i bure, tu su još i maestral, pa tramuntana, levanat, oštro, garbin, lebić i lebićada i tko zna koliko još drugih. Gotovo da bi se moglo reći ovako: za svaki stupanj na kompasu postoji po jedan vjetar koji odande puše, i taj vjetar ima svoje ime i svoj identitet, pa onaj tko se želi snaći u uzmorskome životu, mora poznavati karakteristike toga vjetra. O važnosti vjetrova na Sredozemlju svjedoči i to što ondje imaju i cijeli niz prikladnih poslovica koje poučavaju o vjetrovima: Tramuntana, bura parićana, Boj se oblačne bure i vedra juga, i slično.

            Kontinentalcima je to, naravno, posve nerazumljivo. Jer, oni vjetar jedva da ikako zamjećuju, a kamoli da bi mu išli davati ime i za njega smišljati prikladnu krilaticu. Vjetar u njihovu životu igra sporednu ulogu: dobar je za sušenje veša, nezgodan je dok pada kiša ili snijeg, ponekad može razbiti prozor ili baciti s balkona lonac sa cvijećem. Ali, to je uglavnom sve: je li vjetar sjeverni ili južni, jak ili slab, suh ili vlažan, kontinentalcima se živo fućka, pa niti ćete ih čuti da o tome govore niti zateći da o tome misle.

            Posve je obratno na moru, jer ondje ljudi o vjetru i mnogo misle i mnogo govore. Zato bi se onaj promatrač vjetroelektrana mogao zapitati odakle ta razlika dolazi. Kad se udubi u razmišljanje, prvo će mu pasti na um da je razlika u nekom smislu zadana krajolikom. I, lako će naći argumente za tu tvrdnju.

            Jer, ljudi su na Sredozemlju okrenuti moru, kao mornari ili kao ribari, a na moru je snaga i smjer vjetra od presudne važnosti: o vjetru ovisi hoće li se moći ploviti i loviti i hoće li se moći sretno stići do luke. Tako se onda ta mornarska i ribarska briga za vjetar prenijela i na sve druge ljude koji uz more žive. A prenijela se zato što su mornarska i ribarska znanja korisna i svima ostalima: vjetrovi, naime, ne govore samo o tome kakvo jest vrijeme, nego pokazuju i kakvo će biti vrijeme, a to žele znati i težaci i obrtnici i toliki drugi. Ako puše jugo, bit će kiše, ako puše bura, bit će lijepo vrijeme, ako puše lebićada, poplavit će nam rivu. I zato je na moru svakome – prije nego što se lati ikakva posla – prva stvar da ustanovi koji vjetar puše.

            Ali, ne čine oni to samo zato da bi utvrdili mogu li toga dana na ribe ili u vinograd, nego i zato da bi znali kako će se toga dana osjećati. U krajevima uz more, naime, smjer vjetra čvrsto je povezan s tlakom, s vlagom i s cijelim nizom sličnih meteoroloških fenomena koji, kao što je dobro poznato, djeluju na ljudsko raspoloženje. A pri tome, raspoloženje što ga donosi jedan vjetar silno je različito od raspoloženja što ga donosi drugi vjetar. Tako su svi ljudi koji ondje žive – bez ikakve svoje krivnje – u nekom smislu manično-depresivni: kad puše bura, onda su veseli i euforični bez pravoga razloga, a kad zapuše jugo, zapadaju u turobna raspoloženja i skloni su svađi, pa je bolje ne upuštati se s njima u diskusiju kad dođu takvi dani.   

            A pri tome, nije to subjektivno, nego se gotovo može rukom opipati. Kad je vedro, kad je lijepo, oni mediteranski vidici nalikuju na raj, i to se vidi na filmovima i na fotografijama. A kad je jugo, onda je sve nekako zlokobno prijeteće, i pomalo liči na pakao, a i to se vidi na filmovima i fotografijama.

            Zato su ljudi ondje dali vjetru prikladno mjesto u svome životu, i osobnom i društvenom. Što se osobnoga života tiče, dovoljno je reći ovo: svaki južnjak, čim ujutro otvori oči u postelji, odmah zna koji vjetar puše i kakvo će toga dana biti njegovo raspoloženje. A što se tiče društvenoga života, podsjetit ću samo na podatak da je u Dubrovačkoj republici svaki zločin bivao kažnjavan blaže, ako bi se dogodio u doba jugovine. 

            A ako je u nečijem životu smjer vjetra toliko važan – ako taj smjer utječe na njegovo mišljenje i djelovanje – onda se takav čovjek ne miri lako s tim da se vjetar proglasi za obično strujanje zraka koje pokreće tamo nekakve propelere i u tome mu je sav smisao. Pristati na nešto slično bilo bi isto kao priznati da vjetar nije važan i da si ti zapravo meteoropat. 

            No, možda bi se i tome moglo doskočiti? Možda bi se na one vjetrenjače mogli montirati nekakvu uređaji koji bi proizvodili glazbu, i to drugačiju za svaki vjetar? Pa bi glazba bila vesela po buri i tužna po jugu, a što je još važnije, upozoravala bi iz kojega smjera vjetar puše, jer bila bi drugačija za levanat, a drugačija za tramuntanu. Time bi se kontinentalcima što tuda prolaze – nemajući drugoga posla nego da sebe zamišljaju kao Europejce – dala nekakva pouka, a ujedno bi svaki vjetar sačuvao svoj identitet.

(Pavao Pavličić, „More i voda“, Zagreb, 2014.)

9+