Vila suđenica

“Ova će curica hodati svijetom otvorenih usta i vikati: Volite me, volite me!”, rekla je vila suđenica mojoj majci u trenutku dok me rađala.

Na pragu ozbiljne zrelosti mogu zaključiti da joj se proročanstvo obistinilo. Danas sam svjesna da čestim tematiziranjem potrebe za ljubavlju dižem tlak brojnima oko sebe. Pristajem – u očima svojih kolegica – biti nemoderna, konzervativna i provincijalna. Jer, priznati kako želiš da te se voli, danas – jednostavno – nije u modi. Osjećajnost je potrebno sakriti, ljubavne neuspjehe zatajiti. „Ne daj im gušta“, „Pokaži im u inat“, „Dotjeraj se i digni glavu“… pršte naredbe. Slabost je nepoželjna i drugima ide na živce.

Ne mogu, ne želim a i ne smijem, govoriti u ime drugih žena, no moram priznati da nekako duboko vjerujem kako su rečenice poput: “Želim sama odgajati svoje dijete”, “Svi su muškarci isti”… između ostalog i rezultat nanesenih, a nepreboljenih povreda. Jednostavno, pojedine se žene – i s pravom – boje kako će ih iskrenost učiniti još ranjivijima i da će zbog nje uvijek biti jedan korak iza. Žene su sretne kad u svom partneru imaju sugovornika, ljubavnika, prijatelja, kolegu, financijskog konzultanta, psihoterapeuta…osobu pred kojom mogu biti umorne i zabrinute i kojoj smiju priznati da između glagola „biti“ i „voljeti“ stavljaju znak jednakosti. 

Jasno je da i ljubav ima svoju bogatu lepezu različitosti: ljubav koju osjećamo prema djeci i bračnim partnerima, ljubav koju ćutimo prema roditeljima i starateljima, prema braći i sestrama, prema prijateljima i studentima, prema susjedima i partnerima, prema užoj i široj obitelji, prema kućnim ljubimcima i prirodi, prema književnosti i putovanjima… prema i prema… Vjerujem i da jedan muškarac može voljeti, ali na različite načine, dvije žene; i zakonitu, i ljubavnicu. I slutim da je ljubavni trokut najmučniji geometrijski lik. I da može biti čak i jednakostraničan. Njegovo prevođenje u dužinu (na čijoj će jednoj točki biti samo on, a na drugoj samo jedna od njih dvije) nije moguće obaviti bez povreda, mučnina i razbolijevanja… 

Svaka ljubav ima svoj obujam, kvalitetu i posudu u kojoj se čuva. 
Odavna sam život počela savladavati tekstom. Izgradila sam vlastitu teoriju po kojoj je iskrenost jedino utočište pisca. Može se promijeniti ime literarnog junaka, mogu mu se oduzeti kilogrami i godine, može mu se dodati i deset pramenova guste kose, ali se ne smije iznevjeriti emocija s kojom se sjeda pred računalo i s kojom se započinje pisanje. I sada odgovorno izjavljujem – nakon nekoliko dana što sam kroz različite žanrove govorila o ljubavi – da bez nje ne mogu. I nije me stid hodati ulicama i pokazivati lice s kojeg se to čita. 
Sve svoje propuste, nezadovoljstva, trenutke u kojima su me ostavljali, pretvarala sam u tekst. I zbog toga je literatura, poslije moje kćeri, moja najveća ljubav. „Lako je tebi govoriti“, čujem onu – pomalo već umornu – suđenicu: „Onaj koji je odmah iza Magdalene, toliko je u književnosti da je i književnost sama. Mogla bi ti konačno prestati vikati „Volite me, volite““.

78+