Vehni, vehni, fijolica

Da su međimurske popevke prepoznatljive po svojoj osobitoj melodici i po terminologiji koju koriste za opis ljubavnih odnosa (golub, grlica), poznato je manje-više svakome. Već je manje onih koji su zapazili da su pjesme iz toga kraja golemom većinom sjetne, melankolične i elegične. Najmanje je pak onih koji bi se bili spremni složiti s tvrdnjom koju ću ovdje braniti: ima među međimurskim popevkama i takvih koje izražavaju stanje najveće tuge i najcrnjeg očaja. Među njima možemo naći takve koje govore o smrti u mladosti, o smrti u starosti, o smrti od utapljanja u Muri i o nizu sličnih tema. A što je najzanimljivije, čine one to katkada i na takav način koji djeluje pomalo zaumno, kao da se onome tko govori od velike žalosti „pomutila pamet“. Takvih pak pjesama ima i među najpoznatijima, kakva je i ova kojom ćemo se ovdje nakratko pozabaviti. Snimljena je više puta u različitim aranžmanima, postoje i njezine instrumentalne džez-izvedbe, vrlo je popularna, ali mi nije poznato da bi se tkogod upitao što zapravo znači njezin tekst. Taj tekst glasi:

Vehni, vehni, fijolica, ne žalosti me.
Ar te ftrči nemrem ja, vehni, grlica.
Zasadil sam ja tebe vu glubinu srca,
A zdaj vidim da drugi od dna te trga.

Zrasla si kot tulipan med več rožami.
Al da mi je vse zaman, ji navek meni.
Vehni, vehni, grlica, kaj te ne trgam,
Niti više svojemu srcu ne trebam.

Vidim glavu spuščenu drugom na prsa,
žute lasi spuščene ji do pojasa.
Ah, žalost me primila, kda ja te vidim,
Kad ti usta rumena više ne ljubim.

Već od prvoga stiha recipijent je svjestan da nešto nije u redu, odnosno da se našao u svijetu u kojem vrijede posve drugačiji zakoni nego u onome u kojem sam živi, a taj je svijet opet konstrukcija nečije očajne svijesti. Jer, u tom se prvom stihu moli fijolicu (to je ljubica, ali termin pokriva i neke druge cvjetove) da uvene. Normalno bi bilo – dakako, u granicama poetskih konvencija – moliti cvijet da procvjeta, a ne da uvene. Cvijet je znak proljeća, života i drugih pozitivnih stvari, a ovdje kao da upravo to pozitivno značenje cvijeta kazivaču osobito smeta. On, naime, kaže da ga fijolica svojim cvjetanjem žalosti. A racipijent se onda pita dvoje: prvo, kakva je to situacija u kojoj cvijeće može nekoga ražalostiti, i drugo, tko je taj kome se to događa. I na jedno i na drugo pitanje daje odgovor daljnji tok pjesme: postat će jasno zašto cvijeće žalosti, a postat će jasno i to da je onaj koga žalosti zapravo napušteni, zanemareni zaljubljenik.

            Ali, ništa od toga mi još ne znamo u prva dva stiha. Uvjereni smo da se netko obraća stvarnome cvijetu, te ga moli da uvene, kad ga već on – kazivač – ne može ubrati. Zašto ga ne može ubrati tu je još posve nejasno, i ostat će nejasno dotle dok se ne otkrije da ona fijolica i nije prava fijolica, nego da je to naziv – manje ili više standardan – za žensku osobu u koju je kazivač zaljubljen. No do toga je još dug put, jer najprije se čitatelj (slušatelj) mora suočiti s onim što ga čeka u drugoj polovici prvoga katrena.

            Jer, ondje kazivač tvrdi kako je tu fijolicu – koju sve vrijeme moli da uvene – on osobno zasadio u vlastito srce, a sad mora gledati kako drugi bere taj cvijet, i to skupa s korijenom (do dna). Lako se zapaža da je sve to krajnje nelogično, čak i u okvirima pjesničke slobode, koju možemo zamisliti onoliko širokom koliko želimo. Jer, tu se nelogičnosti samo nižu jedna za drugom. Ako je kazivač zasadio fijolicu u vlastito srce, onda zašto mu je stalo da ta fijolica uvene? Imajmo na umu da u tom času još ne znamo što je fijolica, to jest što ili koga taj cvijet simbolizira. Razlog kazivačevoj želji da fijolica uvene mogao bi biti u onome što se kaže odmah zatim, to jest da sad netko drugi bere taj cvijet. Ali, kao ga može brati, ako je on zasađen u kazivačevu srcu? Razumljiva je u tom slučaju kazivačeva želja da cvijet uvene kad se našao u tuđim rukama, ali nije jasno kako se mogao ondje naći.

            Jedini odgovor je da ne postoji samo jedna fijolica, nego dvije, ili čak i tri. Postoji, naime, fijolica koja se nalazi u kazivačevu srcu i postoji fijolica koja živi negdje vani, u svijetu, gdje je i drugi mogu dosegnuti. Ali, kad se ubere ona fijolica vani, ubrana je odmah i ona u srcu. Još točnije mogao bi se taj sadržaj ovako formulirat. Postoji – kao što će na i dalji tok pjesme otkriti – žena u koju je kazivač zaljubljen. Nju je on – za sebe, a možda i u razgovoru s njom – usporedio s fijolico. Tu je sliku – sliku nježnog cvijeta – usadio i u vlastito srce. A sad se pojavio treći, kojemu se ljepotica – fijolica – priklonila, pa time kao da je iščupana i ona fijolica iz kazivačeva srca.

            Ali, tu tek nastaje problem. jer, ako je žena isto što i cvijet, onda kako kazivač može željeti da taj cvijet – to jest žena – uvene? Zar joj želi da umre, kad već ne može biti njegova? Ne treba ni tu mogućnost posve isključiti, ali mi se čini da postoji i drugo objašnjenje. Reklo bi se, naime, da za kazivača fijolica nije samo simbol žene koju voli, nego i simbol same te ljubavi. Tako on, zapravo, kad traži da fijolica uvene, ne priželjkuje da uvene i žena, nego da uvene njegova ljubav, koja mu, očito, nanosi velike boli, tolike da poslije u pjesmi poseže čak i za formulacijama iz naricaljki (vaj navek meni). Ukratko, premda se kroz cijelu pjesmu koristi isključivo drugim licem jednine, kazivač pod tim drugim licem podrazumijeva čas jedno čas drugo: čas cvijet, čas ženu, a čas svoj osjećaj prema toj ženi.

            Zanimljivo je možda što on u drugoj strofi osjeća potrebu da bar donekle objasni zašto je njemu žena fijolica i kako je do toga došlo. On, naime, nimalo ne sumnja da je ona cvijet, pa zato kaže da je niknula kao tulipan među ružama, čime se valjda hoće reći kako je bila iznimna – bili po izgledu, bilo po osobnosti – a kako je tulipan valjda bio rjeđi i skuplji, tako se time ističe ženina plemenitost. I zato on sad još jednom ponavlja molbu o uvenuću, samo gotovo na isti način kao prije: cvijet treba da uvene zato što ga on ne može uzbrati, a to znači jedno od dvoga: ili žena treba da uvene kad već ne može biti njegova, ili njegova ljubav treba da uvene kad se već ne može realizirati. U četvrtom stihu te strofe moralo bi, po mome osjećaju, stajati tvojemu srcu više ne trebam, jer očito je da je fijolica odbacila kazivača.

            Oko jedne se stvari, mislim, možemo lako složit: kako pjesma raste, tako njezini motivi bivaju konkretniji, a odnosi među njima jasniji. Dok je u prvoj strofi sve još maglovito, u dragoj dobivamo predodžbu o osnovnim crtama situacije, dok se u trećoj strofi ta situacija i izravno opisuje u obliku scene što je kazivač motri. On , naime, vidi kako je njegova draga – koju je zvao i još je zove fijolicom – naslonila glavu drugome na prsa i kako je pri tome rasplela kosu i spustila je niz leđa, a to svjedoči o intimnosti te situacije, jer su žene inače nosile pletenice i nisu se nikome pokazivale raspletene kose. Kazivač, dakle, gleda – ili, prije, samo zamišlja – ljubavni čin između njegove fijolice i njezina novog muškarca. A u toj situaciji gotovo da je razumljivo ako on i njoj poželi da uvene: teret mu je odviše težak.

            A težak mu je možda i zbog onoga što on istom tu, u posljednjem stihu otkriva svome recipijentu. A otkriva mu da se između njega i fijolice dogodila ljubavna priča. Prije to, naime, nismo znali, jer on je mogao biti u ženu i potajno zaljubljen, i toj bi situaciji doista odgovarala slika nježnog cvijeta što se sadi u srce, dakle u najdublju intimu. Sad, međutim, kazivač do kraja otkriva karte: tvrdi kako je očajan zbog toga što svojoj dragoj više ne ljubi rumena usta. A to znači da ih je nekada ljubio, što na cijeli prethodni tok pjesme baca novo svjetlo. Jer, kazivač je polagao neko pravo na fijolicu, ona je bila njegova, i on ju je usadio u dubinu srca valjda i s njezinim pristankom. Bio je, moglo bi se reći, siguran u njezinu vjernost i u svoju buduću sreću, a onda ga je ona napustila. Naravno – kao što kaže ona poslovica – najgore je imati pa nemati, te je tako kazivačevo ogorčenje posve razumljivo, kao što je razumljivo i njegovo izravno spominjanje žalosti koja ga je obuzela zbog spoznaje da više ne može ljubiti svoju dragu. I u tom smislu stvari se u pjesme od početka prema kraju konkretiziraju i postaju sve očitije, a i sve uvjerljivije. Kad stigne do kraja pjesme, recipijent gotovo da doista, zajedno s kazivačem, želi fijolici da uvene.

            Kad se stvar tako postavi, pokazuje se da pjesma ipak ima neku svoju logiku i da je ta logika prilično čvrsta, dok je stav koji se zastupa u tekstu vrlo inovativan u okvirima te grane književnoga i glazbenog stvaralaštva. Stvar je samo u tome što je autor ove pjesme prilično svojeglav, pa praktički nema konvencije koju nije u pjesmi prekršio: najprije moli cvijet da uvene, onda komplicira s pitanjem što je taj cvijet zapravo, potom prikazuje scene kakve se inače ne prikazuju, da bi na kraju izrekao jednostavno ono oko čega je do tada komplicirao: ja sam žalostan jer sam te izgubio. Ali, valjda to i jest tako kod originalnih autora: oni poznaju konvencije, ali se pretvaraju da ih ne poznaju. Po tome se vidi da su samosvjesni umjetnici.

(Pavao Pavličić, iz rukopisa „Pohvala pučkoj pjesmi“)

14+