Udarac u psihu

(priča o Šekiju)

“Po priču moraš doputovati”, rekao mi je Luka, prijatelj kojeg nisam vidjela godinama, ali s kojim se, kroz sve to vrijeme, čujem redovito nedjeljom prijepodneva. Odnedavno izmjenjujemo poštu koju nazivaju elektronskom. Naše su rečenice još uvijek početničke; bave se meteorološkim prilikama u regijama u kojima živimo, komentiraju nepromišljene poteze vladajuće stranke i prenose obavijesti o bolestima zajedničkih poznanika. Intimne priče i dalje su ostale pod nazorom telefonskih žica. “Po priču moraš doputovati, po priču moraš doputovati, po priču moraš doputovati…”, pucketalo mi je u ušima. Kao da se jasna naredba i sama preplašila pa rasitnila u desetke slabijih, umiljatijih i tiših. U njegovu autoritativnom glasu osluškivala sam istovremeno i želju i nadu susreta. Predobro me je poznavao da u površnom potvrđivanju  “Da, da, bilo bi to pametno” ne bi naslutio neodlučnost. I da na vrijeme ne bi znao primijeniti učinkovite mjere nagovaranja. “Ne, dobro, draga moja, nego pošteno. Ako ponovno zakoračiš tamo gdje si momke zadivljavala svojim driblinzima, rodit će ti se ideja za pisanje o nogometu. I neće biti prevare. Pa ti više nemaš pojma kakav je tvoj odnos prema svemu. Barem tako misli jedan običan drvni pogonski inženjer prosječne pameti.” Umjesto rečenice “Danas bih imala širi osmijeh da sam tih godina dečke driblinzima zavodila a ne samo zadivljavala”, izgovorila sam: “Oprosti, nazvat ću te, sada mi zvoni mobitel”. Nije me čak ni zasmetao njegov komentar “Ma, muljkaš, lažljivice. Kao i obično, ideš sagnuti glavu. Do druge prigode. A nosić je sve blatniji. Samo hoće li ga jednoga dana, kada se na njemu skore slojevi ravnice, imati tko oprati?” Luki sam te nedjelje, prve u mjesecu ožujku,  a nakon njegova uobičajenoga pitanja “Čime se sada baviš'”, otkrila kako za jedne tiražne dnevne novine pokušavam napisati naručenu priču. “Ti? Nisi do sada pisala, osim ono u školi”, bio je začuđen te odmah dodao “I premijerno u društvu s pravim piscima?”.  “Točno. Nekoliko sam puta pričala u redakciji da sam kao osmoškolka igrala nogomet. Sjetili su se toga kad su se dogovarali oko projekta objavljivanja knjige uz svjetsko prvenstvo, znaš ono knjiga uz novine. I tako, možda misle, fora, napisat će priču iz života. Najbolja sam im lektorica, radim kod njih punih osam godina, uštedjet će na honoraru. Barem će tekst biti bez pravopisnih pogrešaka. Šalim se, ne znam. Znam samo da sam ja pristala. Prepotentna i tašta lavica. Nisam mogla odoljeti. Kao da mi je netko, u vrijeme dok provodim najstrožu dijetu, ponudio porciju šnenokli pripremljenih od domaćih jaja. Posegnula bih za zdjelicom, a onda bih se poslije grizla osjećajem krivice. Sve u svemu, pokvarila bih užitak.” Moj je sugovornik umjesto mene zaključio: “Ali bi ipak pojela. Do kraja bi pojela. Polizala bi i dno”. Već se sljedećim upitom “I kako ide pisanje, je li uopće ozbiljno započelo?”, vratio na glavnu temu. Priznala sam mu da mi se događa da ne mogu napisati prvu rečenicu, da mi se redovito uvod čini banalnim i da je, što me jako plaši, svako stisnuto slovo na tipkovnici povezano sa snažnom fizičkom boli u potkoljenicama. Rekla sam mu da se najčešće jako uplašim, da jedva uspijevam pronaći znak kojim ću vratiti bjelinu prostora. Ljepljivim tragom obrisanoga slova premazujem nelagodu, i tako sjedim satima. Ne mogu se odvojiti od praznoga ekrana jer mi se čini da neću moći ustati, da su mi neuspjeli pokušaji pojeli snagu hoda. Kad konačno dam naredbu izlaska iz programa, umjesto uobičajenih znakova pojavljuju se šarene nogometne loptice i u sekundi se slože u povike “Ajde Šeki, naprijed Šeki…” I žagore, galame, podsjećaju na glasove s livade. Poslije nekoliko minuta, složno promukli naglo složno zašute. Monitor se zacrni i počinje sličiti na gol snimljen u noći bez zvijezda. Sve do tog trenutka Luka je pažljivo slušao odgovor na svoje pitanje, a onda je moju posljednju rečenicu ispratio smijehom: “Daj, daj, drugariceeee…” Preznojila sam se, svjesna da me prekinuo nakon što sam ispjevala patetičnu poredbu, jednu od onih kakvima sam ispunjavala pobjedničke osnovnoškolske literarne sastavke; nastale u vremenu kada sam generacijske dečke, kao što je i sam rekao, zadivljavala driblinzima. I nastavničkom kolektivu služila kao primjer kojim su dokazivali postojanje omladinske svijesti o potrebi istovremenog razvijanja tijela i duha. On se smijao, a ja sam ušutjela. Tada je uskočio prijedlogom o doputovanju. Možda je njime želio spasiti i vlastitu nelagodu? Sentimentalizam uživo Luka je volio daleko više od žičanoga. Rekao je, ponavljam, da po priču treba doputovati. Razljutio me svojom  taktičnošću. Znao je da će pogriješiti kaže li da se po nju trebam vratiti. Mudro me lišio mogućnosti svađe i polemiziranja. “Ti znaš da  ja više nikada neću biti stalna stanovnica našeg gradića”, ponavljala sam mu kadgod bi servirao neku novu informaciju na temu mjesnoga napretka; onu o obnovi baroknog ljetnikovca, izgradnji novoga naselja, plinifikaciji, osnivanju amaterskog društva na temeljima staroga, uspjesima pjevačkoga zbora, preseljenju nogometnog stadiona i montiranju novih tribina napravljenih po nacrtu onih prijašnjih, drvenih, hrastovih s kojih smo odgledali sve susrete regionalne lige, sve finale i sva prvomajska natjecanja debelih i mršavih. S nje smo dalekozorima kupljenima na pijaci – na štandu rezerviranom za švercere iz Poljske – jednom prigodom analizirali stražnjice nogometaša zagrebačkoga prvoligaša. Nas pet najmlađih omladinki mjesta, povuklo se u zadnji red, i već u desetoj minuti radosno i jednoglasno zaključilo kako je najuspješniji i najpopularniji gost, što se na naslovnicama novina smiješi češće od Kiće Slabinca, građen kao daska, za razliku od Zokija, naše lokalne nogometne zvijezde čije su tjelesne stanice nekom ozbiljnom analizom mogle potvrditi da je mladić prije neizbrojivo puno godina bio Apolonov nećak. “E, cure, cure, sramota, to vas zanima”, zagalamio je drug Mirko, podvornik dječjeg obdaništa. Stajao je u redu ispred nas i prisluškivao živahne komentare. “A drugovi su na proslavu kombinata došli o svom trošku. Ukazali nam čast, a vas zanimaju guzice. Vidite kako nam samo puštaju. Našim bilmezima. Prvi put nešto tako čujem.” “Pogledaj njegovu”, prišapnula mi je predsjednica osnovnoškolske organizacije izviđača. Spustila sam pogled. Štofane teget plave hlače bile su mu kratke, ali se iz prostora stražnjice moglo izvaditi materijala najmanje za još jednu svečanu suknjicu njegove jedinice kćerke kojoj je šef limenog orkestra predviđao ozbiljnu glazbenu karijeru. Suknjicu je drug Mirko mogao priložiti na oltar stabilizacije o kojoj su posvema istim rečenicama govorili i vlasnici crvenih partijskih knjižica kao i vlasnici naslijeđenih obiteljskih molitvenika. Samo što su prvi ideju napretka i vjere u bolje dane osvježavali herojskim pjesmama, a drugi zazivali milost moleći Očenaš skrušenim glasom utopljenika. Uobičavali smo na istim tim tribinama,  kad bi se momci prve ekipe povukli s treninga, isprobavati magičnost filmskih poljubaca. U topli smo sumrak opipavali i mazili nabore vlažne kože i razlijevali čednost. Ona je popunjavala godove na sjedalicama koje su tom prigodom crvenjele,  kao da su ih nekoliko minuta prije toga naši roditelji opunomoćili za primanje stida.

            Sljedeće sam nedjelje podigla glavu, obrisala blatni nos, sjela u vlak i otputovala po priču. “Osam godina”, odgovorila sam željezničaru koji je stajao na ulaznim vratima prometnog ureda male provincijske postaje i prepoznavši me upitao: “Koliko te dugo nije bilo kod kuće?”

Nisam zaustavila korak, nisam se ljubazno nasmiješila. Žurila sam prema privatnom prenoćištu. Suzdržanošću sam željela kazniti znatiželjnika koji je zaboravio da više nemam kuću, da su moja mama i tata, razočarani kćerkinom odlukom o zapošljavanju u velikom gradu, njoj u inat kuću prodali i odselili u  južnije i zdravije krajeve. Ponijeli su samo najnužnije osobne stvari. Na dnu kovčega sakrili su dobro upakiranu nelagodu koju su osjećali pred novinarima poslovnoga glasila  domaćega kombinata, prema ljudima koji su njihovu nezahvalnu jedinicu stipendirali i zbog nje zadržavali redaktorsko mjesto punih pet godina, na koliko se rastegla njezina detaljna apsolventura. Tjedan dana poslije diplomiranja, ona je jednim hladnim dopisom naslovljenim na glavnoga urednika, njihovu strpljivost nagradila obaviješću o promjeni svoje odluke. Zapošljavanje u dnevniku velike novinarske tradicije pružalo joj je, priznala je, više mogućnosti. U obraćanju nije bilo isprike, nije bilo zahvale. Izostalo je čak i lažno žaljenje. Bračnom paru koji je držao do svoje riječi nije ni preostalo ništa drugo nego zakašljati pred liječnikom specijalistom, odglumiti strah pred nadolazećom astmom i potražiti spas u životu uz more. 

                                                           ***

            Luka i ja rođeni smo iste godine. I odrasli smo u istom gradiću; on s jedne a ja s druge strane željezničke pruge. Livade s obje strane bile su posve nalik jedna na drugu, ili je to bila samo jedna livada pravedno raspodijeljena između njih i nas. Mi s ove igrali smo nogomet, a oni s one graničara, mi s ove išli smo u jutarnju, a oni s one u poslijepodnevnu školsku smjenu, mi s ove rjeđe smo posjećivali nedjeljne mise od njih s one stane, mi s ove stanovali smo u udobnijim sobama i pili pola litre svježega mlijeka na dan, za razliku od njih s one koji su dijelili krevete i radovali se plavom emajliranom lončiću napunjenom toplim čajem skuhanim od lipova cvijeta ubranog s drveta u dvorištu  vaktarnice. U društvu njih, s one strane, bila je samo jedna djevojčica. Zvala se Ivka. Bila je pjegava, visoka i  plava. Nosila je haljine cvjetnih, kariranih, prugastih uzoraka, s puf rukavčićima i bijelim kragnicama. Živjela je  s majkom, radnicom u tvornici tanina. Imala je tetku u Italiji koja joj je jedanput u godini, nekoliko dana prije rođendana, slala paket; kilogram karamel bombona i nekoliko svojih haljina izašlih iz mode. Ivkina majka bila je jedina žena s položenim krojačkim tečajem, s obje strane. “Vjerojatno je u Bagatu specijalizirala prekrajanje”, zlobno su komentirale žene s naše strane pruge. Ivka je haljinu u struku stezala remenom. I podizala je nekoliko centimetara iznad koljena. Između bijelih dokoljenki i završnog ruba haljinice pokazivala su se sitna mršava koljena. U društvu momaka s naše strane pruge bila je također jedna djevojčica. I bila je dva mjeseca mlađa, deset centimetara niža i najmanje pet kilograma teža od Ivke. Imala je tamnu i jaku kosu. Majka ju je, vječno žalosna što nije uspjela roditi muškoga potomka, šišala jedanput mjesečno, trimerom, na dvorištu. Kosu je djevojčica prije toga morala oprati sama, šamponom oplemenjenim mirisom jonatanke. “To bi bilo kao da si osuđenik na smrt strijeljanjem sam iskopa grob”, uzvraćala je majci polijevajući nasapunjanu glavu mlakom vodom. “Ispiri i ne odlajivaj”, naređivala joj je majka i dodavala: “Bilo je takvih slučajeva, ako te već zanima. Samo što se u školi o tome ne uči.” Kosa se brzo sušila na žarkom suncu, zahrđala brijačka spravica teško se borila s žilavim vlasima. Djevojčica je ustajala sa stolice, bježala u ružičnjak, vješto preskačući prepreke. Susjedi koje je dozivala upomoć ubrzo su prestali glumiti interventne jedinice. Ostajali su u svojim dvorištima, virili preko plotova i smijali se komediji za čije gledanje nisu plaćali ulaznice. Djevojčica je najčešće odijevala traperice kupljene u komisionaru. Mrzila je državne praznike koje je, više zbog svijeta a manje zbog roditelja, morala provoditi obuvena u lakirane čizmice i sandale. Voljela je šnenokle, drugaricu iz hrvatskoga, tenisice i nogomet. Obožavala je ljeto čije je beskonačne dane provodila na livadi. U usporedbi s Ivkom, bila je ružna, neposlušna, muškobanjasta i neprilagođena. Unatoč jednoglasnim nepovoljnim ocjenama mještana, meni se jako sviđala. Kako i ne bi? Jer, bila sam to ja. Jedini ženski primjerak koji je znao i koji je uživao u vještinama prave muške igre.

            I mi s ove i oni s one strane imali smo ipak i nešto zajedničkoga. Nismo nosili satove. Kroz vrijeme su nas vodili vlakovi. Utakmice smo dogovarali u terminu poslije ubrzanoga za Zagreb, na spavanje smo išli poslije polaska virovitičkoga šinobusa, ustajali smo čim bismo čuli zvuk ekspresne Podravke. Naši su bližnji bili ljubomorni na jžove konduktere, na vlakovođe, na putničke vagone i parne lokomotive. Vidjeli su u njima naše putokaze, uspavanke i dadilje. Uvjeravanje da će se s odrastanjem vrijeme početi ubrzavati doživljavali smo kao prijetnju. Nismo vjerovali u željezničke nesreće i vlakove koji kasne. Znali smo točno procijeniti koliko dugo kompozicija stoji na signalu. I bili smo uvjereni da smo ušli u red odabranih jer su naša igrališta smještena baš na mjestu koje nam u ljetna poslijepodneva osigurava tranzitnu publiku. “Putnici iz vlaka jače mašu nogometašima”, mislili smo mi s ove stane pruge. “Putnici kroz Slavoniju navikli su voljeti graničare”, vjerovali su oni s one strane. U poluvremenu, koje smo određivali mi s ove strane pruge, odmarali smo se zajednički;  sjedeći u krugu uz šamac. Gledali smo svi u istom smjeru,  prema stazi kojom je trebao stići sladoledar Šajo. Činilo nam se da ćemo, kao u onoj radničkoj himni, uzdruženim snagama radnijem brigadama ubrzati dolazak očekivanoga gosta.  Čim bismo ga opazili, viknuli bismo: “Jupppi, stiže!” Na korman dotrajaloga rogovog bicikla Šajo bi okačio tamnoplavu kantu sa sladoledom od vanilije i galamio: “Friški sladoled, jedna kugla jedan dinar, jedna kugla jedno jaje!” Trčali bismo mu u susret. I mi s ove i oni s one strane pruge. Prljavim rukama pružali bismo mu kovanicu izvađenu iz malog stražnjeg džepića glotenih dresova. Mi s ove strane pruge, nogometaši, plaćali smo dinarima, najvažnijom svjetskom valutom onog vremena. Oni s one strane pruge, graničari, nisu se uspijevali odlijepiti od principa robne razmjene. Jedno jaje, jedna kugla. Sladoled bi se iz fišeka počeo cijediti prije nego što bismo ga i prinijeli ustima. “Za Šekija dvije kugle”, ponosno bi izgovorio Šajo. Sličio je na direktora tvornice namještaja snimljenog u trenutku kada  za lokalnu radio stanicu izjavljuje da se radnički sindikat, na sjednici koja je upravo završila, odrekao polugodišnjega toplog obroka, jednoglasno odlučivši sponzorirati jesenje pripreme mjesnoga nogometnog kluba na Bledu, prirodnom biseru bratske Slovenije. Nakon nekoliko Šajinih donatorskih poteza, ja sam si, priznajem, počela sugerirati da je druga besplatna kuglica vanili-sladoleda nagovještaj poziva na nedjeljnu matineju, projekciju kaubojca iz posljednjeg reda kina. Drugarici iz hrvatskog, šnenoklama, tenisicama, nogometu i ljetu prijetila je ozbiljna nadolazeća konkurencija. Navečer bih legavši u krevet, poslije prolaska šinobusa, prvo proanalizirala neiskorištene kornere, golmanove propuste, nekorektne poteze veznog igrača, vlastite napadačke pogreške, šupljikavu obranu. A onda bih prešla na dramsku igru samozastrašivanja; napisanu u jednom činu, za dva ženska lica. Mamino, glavno, skida – nakon što je došlo iz nabavke – masku za izlaske, prilazi mom i pita je li istina da se balavica u koju ona ima povjerenja, a još ni mengu nije dobila, spetljala, na koga li je samo, sa Šabanovim sinom? I pita, i prijeti, i brblja, i nastavlja: “Tko im je dopustio da otvore slatkaru, sad će ona nazvati sanitarnu inspekciju, pa da vide tko će im još žderati njihov napoj od prokislog mlijeka i smrdljivih jaja.” I tako si igrokazom, dok po pruzi klizi noćni ubrzani za Zagreb, bespotrebno kompliciram život. Tek što se malo primirim i odlušam ritmičnu uspavanku sedam vagonskih i jednog lokomotivnog glasa, iznad mog lica ponovno iznenadno i protiv moje volje zasja mamino i nabrajanje se nastavlja još žešće: “Muškara obična, što od tebe drugo i očekivat. Nogomet, umjesto da vezeš križiće na panami i pobjeđuješ na takmičenju u ručnim radovima. Sve su curice za Prvi maj u radničkom domu izložile svoje miljee, samo tvoga nema. Piši Vileru da ti naštampa goblen nogometnog stadiona i jedanaest majmuna na jednoj polovici i još toliko na drugoj. Utakmica debeli i mršavi, to je tebi godišnji izlazak. Još će se kao i ostale počet vucarat po tribinama i dolazit mi kući s crvenim mrljama po vratu. Kud onda sina nisam rodila? I nisi ni za što nego za slastičarsku snaju. Samo što se kod njih  ljeti rinta, a ne skače za loptom.”

            Bojala sam se mame. Iz tog sam joj osjećaja i pripisivala sve te umjetničke rečenice. “Dobar je strah ako ti ga je Bog dao”, uobičavala je govoriti naša prva susjeda. Narodnom mudrošću inspirirala se uvijek uz štednjak, pazeći da ručak ne zagori i da stigne na vrijeme. Znala sam da je mama protiv mog igranja nogometa, znala sam da se stidi kad je zaustavljaju na ulici i u lice joj govore: “Šteta, gospođo Hodak, šta mala nije muško. Pa ta bi završila u Dinamu. Dakako, zagrebačkom, a ne vinkovačkom…”, iIi “Kaže moj sin da je zovu Šeki, ma vala, baš zgodno. Moram je doć gledat u dresu, ovak na ulici, ne znam, nosi pantalone”, ili “Pričaju da igra i ona u plavom šorcu, neće crveni. Bio bi zgodniji za žensko. Moja je žena sigurna da je  to  pod utjecajem djeda koji je zglajzo, mislim politički. Tako pričaju. Izvinite, znam da vam nije lako, vi ste aktivni u partiji.”

Mama je unatoč svemu trpjela moja ljetna istrčavanja na teren. Utakmica se mogla odigrati čak i s dva člana u ekipi, pod uvjetom da sam ja jedan od njih. Iako nisam bila previše zainteresirana za brižna stanja majčine dušice, pretpostavljala sam da se stara nada da ću među članovima momčadi, s ove strane pruge, odabrati nekog pristojnog dečka s kojim ću krenuti u šetnje po mjestu, poći na omladinski slet ili na izlet u okolna brda. Jer, bilo je tu i sin voditelja strojarske smjene, pastorak tajnika škole učenika u privredi, jedinac dotjerane apotekarice, nećak šefa pošte, unuk mjesnog matičara. “Nogomet će proći, nestat će skupa s pubertetskim čvorićima”, čula sam kako govori baki na telefon, a onda prelazi, u istom tonu, na  diktiranje pravog omjera za spravljanje čokoladne glazure na slastičarskim krem-šnitama: “Neka se samo ne petlja s onima preko pruge”, zaključivala bi i recept i razgovor. I kad joj ne bi bilo drago da se družim s onima preko pruge, kako bi tek onda reagirala kad bi znala da mi Šajo daje dvije kugle sladoleda za plaću jedne i da ja vjerujem  da on to čini zbog toga što se, unatoč tome što nikada nisam ušla u njegovu slastičarnicu, zaljubljuje u mene. Pitanje je izazivalo mučninu, drhtavicu i činilo me kreativnom u noćnim reprizama predstave u kojoj sam bila i dramaturg, i režiser, i sporedna uloga. Jednom riječju, prava antička žrtva.

Moja zamišljena drama o maminim dolascima u moju sobu i stavljanje svih onih nebratskih i nacionalno netolerantnih rečenica u njezina usta, naglo je prekinuta. Jednoga poslijepodneva Šajo je, nakon što mi je ponovno dao jednu kuglicu pride, pogledao u Ivkine dokoljenice i  rekao: “Kako imaš lijepe noge. Najlepše u zavičaju. Bome i šire.” I kašikom promašio kantu sa sladoledom. Prvi put u svojoj nogometnoj karijeri, odustala sam od igranja u drugom poluvremenu. “Nešto me tjera na povraćanje”, rekla sam suigraču i krenula prema kući. Čula sam ga kako on drugom dječaku govori: “Ne vjerujem da ima one stvari. Ne izgleda mi još tako. Nije propupala”. Kad sam ruku stavila na vrata dvorišne kapije, osjetila sam da netko stoji iza mojih leđa. Bio je to Luka. “E, da prijeđeš k nama, u graničare, to je ljepše za djevojke. Može se igrati u trenirci.” “Ne želim”, odgovorila sam mu drsko, skinula šaku s kvake i zakoračila preko  ograde.

***

            U spavaćoj sobi mojih roditelja stajala je psiha. Veliko ogledalo bilo je u uglovima popjeskareno. Motiv bršljana priskrbio mu je otmjenost. Psiha je pripala mojoj majci nakon smrti njezine bake. U jednoj, od ukupno tri ladice, stajale su  heknadele, naprstnjak, drvena gljiva i nekoliko mustri za heklanje. Stvari pokojne vlasnice. Utrčala sam u sobu, zakoračila mirno pred ogledalo i prvi put pogledala u svoje noge. “Kako noge mogu biti lijepe?”, pitala sam se. Doista, lijepo može biti lice, lijepe mogu biti oči, usne, pa i zubi, ma i guzica, ali noge, kakve veze imaju noge s ljepotom. Noge su zato da se njima hoda, trči, vozi bicikl i šuta kožnjak? Šajo je gledao u Ivkine noge, a ona nikada ne igra nogomet, čak ni smiješnog graničara? A ima lijepe noge. Budalaština.

            I kao u svakoj priči koja teži k razrješenju problema, u tom se trenutku u sobi pojavio moj otac. “E, tu si jedinice moja. Dođi, na televiziji je Šekularac, razgovara s njim onaj srpski spiker, ljubimac moje drage supruge, pa da čuješ.” Pošla sam u dnevnu sobu. Mama je tipkala po dugmićima rizova prijemnika. “Sigurno je opet otišao odašiljač na Papuku”, komentirala je pomalo bijesna, ali je, u odnosu na pojavu u mom igrokazu, sličila na dobru siromašnu kći kojoj je za potrebe literarne poruke iskipjelo mlijeko nabavljeno za gladnu polubraću i polusestrice. Slika je sniježila. Ipak, moglo se zaključiti da je to jedan od onih reprezentativaca uramljenih na zidu naše dnevne sobe. Mamina je simpatija napuklim glasom spominjala žene koje masovno dolaze na stadion, samo da bi poslije utakmice, posve u transu, gurajući se u  dugim redovima, čekale na Šekularčev potpis. “Čudi me to”, odgovorio je skromno veliki napadač. Spustivši glavu, nastavio je: “Kao da nikada nisu videle moje noge.” Mamin glasan smijeh bilo je posljednje što sam čula. Ne znam ni kako sam došla do svoje sobe i kako sam legla na krevet. Kada sam se probudila, pokraj mene je sjedio otac i tješio me. “Ma ne, curice moja, kad kažu da si Šeki,  onda misle da dobro igraš a ne da su noge debele i krive.”

            Toga sam dana počela spoznavati život. Naučila sam što su lijepe ženske noge i zašto bi bilo bolje da se bavim graničarem. Sljedećeg sam jutra saznala da majka planira kupiti hrastovu komodu naziva Admiral, istu onakvu kakvu posjeduje većina njih s naše strane pruge. I staviti je na mjesto psihe. “Psihu ćemo na tavan”, rekla je ocu na jutarnjoj kavi. Govorila je uobičajenim tonom. Bila je sigurna da još spavam. Baš bi to bilo divno kada bi to bilo zbog mene, mislila sam. Na trenutke sam željela povjerovati kako iznenadnom kupnjom mama želi kazniti psihinu iskrenost. “Ići će na tavan, mora osjetiti posljedice zbog činjenice da je mojoj miljenici, u osjetljivom životnom periodu,  posvjedočila posjedovanje Šekularčevih potkoljenica.” Ali to je, nažalost, bio dio mog novog igrokaza; sa samo jednom rečenicom prologa: “Sad ćete gledati predstavu u kojoj se glavna junakinja rukovodi parolom Od odluke do realizacije, najkraćim mogućim putem“.

            Kombi s natpisom U službene svrhe parkirao je na kolnom ulazu kuće Hodak samo nekoliko sati nakon što sam čula maminu odluku oko osvježenja intimnog interijera. U minutama pred psihino putovanje na tavan, u najopremljeniji prostor našeg doma, odložila sam na nju mokar plavi lahor sapun i lavor napunjen mlakom vodom. Podigla sam na njezinu mramornu površinu prvo jednu pa onda drugu nogu. Tatinom britvicom prešla sam po koži. “O Bože, što ja još neću od tebe doživjeti”, kriknula je mama ušavši  u sobu u pratnji dvojice jakih komšija nosača. “Izvinite, a sad marš odavde da to odnesemo. I pokupi sve to sa sobom”, bijesno je prosiktala. “Ali mama, ja…” Nije mi dopustila da završim rečenicu. “Ne odlajivaj opet!”, zaustavila je raspravu u svom tonu. I bolje, ionako nisam znala što bih joj rekla. Sljedeće sam nedjelje zaigrala bolje nego ikad. Broj zabijenih golova u protivničku mrežu mogao se mjeriti samo s brojem vanili sladolednih Šajinih kuglica u punoj plavoj kanti.

“Nemam lijepe noge kao Ivka, ne bih ni voljela da imam već kad ih nemam, ali sam uspješna kao Šekularac”, tim sam se riječima, nakon završene utakmice, obratila psihi. Na nju se već spustio deblji sloj tavanske prašine. Na mjestima, gdje se zraka sunca uspjela probiti kroz biber crijep, prašina je svjetlucala. Skakala sam pred otpisanim komadom namještaja, plazila jezik dojučerašnjoj otmjenoj stanarki roditeljske spavaće sobe. U jednom sam trenutku s poda podigla loptu i desnom je rukom bacila na njezin desni  kut urešen bršljanom. Kristalno staklo je krcnulo. “A što bi tek bilo da igram graničara i da gađam Ivku”, cinično sam nastavila monolog. Psiha je tom prigodom navukla lice moje majke. I malo se nakrenula; kao da stoji na Šekularčevim, a ne svojim nogama. U takvom je položaju dočekala novu nogometnu sezonu. 

***

            Ivka je nastavila mijenjati šarene haljine. Sve sam je rjeđe primjećivala u publici. I s ove i s one strane pruge. Luka je, na početku osmoga razreda prestao igrati graničara. Redovito je promatrao nogometaše s naše strane pruge. Prva menstruacija stigla mi je kao dar za četrnaesti rođendan. Osjećala sam se loše, komšinice su govorile “Grčevi će proć kad se udaš.” Na prijepodnevnim kavama, ritualno ispijanima u našoj kuhinji, meni su posvećivale svoje duge razgovore. “Da bi jednoga dana našla dečka, trebala bi završiti s tim prokletim nogometom”, započinjala je moja mama, glumeći opuštenost. “Obećaj mi da ćeš mi ispraviti i stanjiti noge koje si ti rodila i koje sam naslijedila od tvoga ćaće, e onda ću s tim zaključiti”, odgovarala sam joj. “Na koga je samo, odlajiva kao da živi s onu stranu pruge”, komentirala je kuma koja me držala na krštenju, ali je i pored te činjenice davala neskrivenu podršku mojoj mami. “Malo se previše druži s onim malim Lukom, unukom pijanog Gabike s vaktarnice”, nastavljala je. “Samo mi još to treba, petljanje s takvom familijom”, rekla bi samosažaljivo majka i prstima lijeve ruke brižno prošla kroz frišku kaniranu ondulaciju.

“Prestat ću igrati kad to ja odlučim”, uzvraćala sam drsko i odlazila, kao i obično, u svoje sklonište, noseći porculansku šalicu s izblijedjelim likom crvenkapice zalutale u šumi. Vrata bi prvo zalupila, da  bi ih poslije nekoliko sekundi, dolazeći do njih na prstima, lagano otškrinula. Tek toliko, nekoliko milimetara. Kroz uski prostor šuljale su se rečenice ozbiljnih žena zaboravljenih u kuhinji. Prvi glas je ispuštao “A što joj otac na to kaže” i gurao se s drugim.  “Isti je kao i ona. Čak je uramio sliku reprezentacije i objesio u primaću sobu. Na mjesto Maršala. Sad moram krečit, jer je Tito bio većeg formata od svih njih skupa. Ostao porub na zidu. A nemam više ugašenog kreča.” Poslije kraće stanke, prvi bi glas – pomalo zadihano – nastavljao razgovor: “Imaš pravo, vidjela sam, ne pašu im dresovi. Nipošto ne idu uz mebl, a i kao da je slika oštećena. Jedan fudbaler umjesto nogu ima mrlju.” “Glupača”, pomislila sam, ona je išla u sobu provjeriti. Nisam to izgovorila glasno. Strahovala sam da i moje riječi ne bi poželjele išetati kroz mali prolaz. “To je moj namjerno napravio. Prolio tintu Šekularcu po nogama, zbog male, kad je već svi zafrkavaju  da ima njegove noge.”

            Moja je bol ponovno zalupila vrata. Više ih nisam čula. Mama je zasigurno, u skladu s vlastitim navikama i običajima, sve pokušala smireno pojasniti. Pred svojim se drugaricama samo ljubazno i mazno upitala: “Otkud propuh kad je sve zatvoreno. A i prozori su novi. Iz Delnica. Dihtaju bez greške.” Unatoč njezinoj ljubaznosti, kumin je muž već sljedećeg dana za kartaškim stolom Vajdine birtije, pozivajući se na sigurne izvore informacija, uvjeravao pijano društvo kako je malu žensku Šeki ustvari napravio velik Šekularac, samo što se drug Hodak pretvara da ne vidi. Na opravdano pitanje najmanje čokiranoga: “A kad se to moglo dogoditi?”, kum je promrsio: “Ziher… mislim, kad je Hodakica… mislim…bila šefica afežeja i malomalo… mislim… hodočastila u… u Beograd… I… i… noćila u … Moskvi….Hotelu, jasna vam je… mislim… situacija?”

            Odluku o povlačenju iz nogometa donijela sam na Praznik rada. Ne zbog toga što sam, posjetivši izložbu ručnih radova, bila ljubomorna na ponovno pohvaljene leakrilne miljeiće svojih školskih kolegica, nego zbog toga što sam na povratku vidjela svoju ekipu kako, i to bez moga znanja, sjedi u centru, pred Šabanovom slatkarom. Dečki čije su se frizure, nalaštene čičkovim uljem, prelijevale po poslijepodnevnom suncu, šepurili su se u društvu krhkih vezilja. Još je samo, da ugođaj bude potpun, nedostajalo razmjenjivanje mustri za početnike. Sin Šajo, odjeven u bijelu uštirkanu košulju i crne hlače, pristojno popunjene stražnjice, pred njih je donosio sladoled u porcijama. I jedini je od sviju, spazivši me kako prelazim preko pješačkoga prijelaza, viknuo “Šeki, dođi ovamo!”. “Ne želim”, uzvratila sam mu. Ne vjerujem da su moju odlučnost primijetili i dečki iz moje momčadi. Oni su bili zabavljeni pojašnjavanjem moga nadimka, i to curicama čije su noge bile brižno čuvane, pošteđene udaraca muških rasparenih adidaski kupljenih na zimskoj rasprodaji. Krenula sam sama prema stadionu.

            Utakmicu između debelih i mršavih pratila sam u Lukinu društvu. Njegov je djed Gabika čuvao gol mršavih. Pokraj njega bila je šamlica na kojoj se, poslužen gajbom piva i velikim sendvičima napravljenim od pola vekne i dvadeset deka tirolke, odmarao. Luka se i smijao, i crvenio u isto vrijeme. Pred kraj utakmice Gabika je legao uz gol i zaspao.

            “Eto, sad znaš zbog čega ja ne igram nogomet”, rekao mi je u šetnji prema našoj pruzi. “Ali volim nogometašice”, procijedio je sasvim tiho. Nisam mu ništa odgovorila. Zabila sam nos u blato. Šutjeli smo sve do prijelaza na kojem se mjesto razdvaja na našu i njegovu stranu. “Luka, od sutra više ne igram nogomet”, obratila sam mu se, oslonivši svoju ruku na njegovo rame. Otišao je bez riječi. Na Praznik rada. Bit će to jedini datum kojemu nisam dopustila otputovati u zaborav. 

“Krivo smo se onda razumjeli”, reći ću mu puno godina poslije. “Ja sam svoju tešku odluku željela prvo povjeriti tebi, željela sam ti reći kako sam povrijeđena, kako sam vidjevši sliku pred slastičarnicom postala svjesna da im je Šeki važan samo kao nogometaš. Htjela sam ti reći da me bolio smijeh ženskica kojima je jedina briga bila da na vrijeme u iglu uvuku crni moline konac i nakače crnu točkica na bubamarina leđa. Cerekale su se one koje bi se namjerno ubole u prst da odavno bajke nisu zamijenile petparačkim romanima s trafike. Dok su se natjecale u rađanju končanih dražesnih letjelica po panama platnu, one su maštale o nedjeljnim poslijepodnevima uz kolače, malinovac i sretnu obitelj. I uz miljeić izložen na stolu napravljenom od pune domaće hrastovine, na kojem, apropo, nije smjelo biti ni jedne preostale mrvice.”

Izrecitirala sam sve, bez stanke, bez promjene glasa, kao da sam dobro uvježbana amaterska glumica u završnoj slici komedije zabune. “A ja…. ja sam sve ove godine vjerovao da je to bila ljubavna odbijenica. Po onoj logici,  ako on voli nogometašicu, e onda će ta nogometašica, pošto ne voli njega,  prestati igrati nogomet.” Možda bi rekao još koju rečenicu da prometnik nije dao znak za polazak. Ušla sam u vlak prema Zagrebu. “Samo da ne kasnimo, da na vrijeme stignem u redakciju,” pomislila sam. Početnici nemaju pravo brljati.  Sjela sam odmah u posve prazan kupe i isti čas navukla zavjesu. Učinila sam to naglim trzajem koji je otkrivao strah pred mogućnošću da ću kroz prozor ugledati kuću iz koje su moji roditelji, u svoje ali i u moje ime, iselili. Prostorom je počela letjeti prašina i gušiti me. Imala je miris našeg tavana. “Mlada dama je u mraku”, izgovorio je kondukter otvorivši vrata. Rečenicom “Navratit ću poslije, samo se vi smirite, imamo vremena pregledati kartu”, dobro je procijenio moje stanje..Kašljala sam, tresla se, plakala. Napad je započeo u trenutku kad je vlak prelazio preko livade. Osjetila sam da na njoj nikoga nema, ni s ove ni s one strane pruge. Negdje na pola putovanja bilo mi je žao što Luki nisam još jedanput mahnula. Vjerojatno bih se ponovno zakašljala da sam bila svjesna da ću ga vidjeti tek nakon osam godina.

                                                                       ***

            “Doputovala sam po priču, Luka”, rekla sam mu nakon što sam stvari odložila na pod sobe malog prenoćišta izgrađenog na prostoru nekadašnjeg nogometnog stadiona. “Znao sam, znao sam, ali nisam mislio da ćeš to tako brzo učiniti. Ne mogu da vjerujem”, odgovorio mi je. Nije se ni trudio sakriti radost. “Zašto nisi javila? Luđakinja. Stižem po tebe. Isti čas. Kakvo svratište? Bit ćeš naš gost. Mamin i moj.” Nisam se protivila njegovoj naredbi. Uostalom, spuštenom je slušalicom onemogućio dobro uvježbani nastup moje  neodlučnosti. Pogledala sam kroz prozor. Prepoznala sam šumu koja je mjesto dijelila sa selom u koje smo odlazili na školske izlete. Soba u kojoj sam stajala ležala je na katastarskoj čestici bivših tribina. I bila je tako prijateljska. Nije imala ogledala. Osim iznadlavaboovskoga u kupaonici. A u njemu su se mogli vidjeti samo vrat i lice.

            Pokucao je na vrata prije nego što sam uspjela nanijeti svježi sloj crvenkastoga ruža. “Ti ne stariš, ista si. Ljepša si još nego prije osam godina”, izbacio je čim sam otvorila. “Karitativno, naraštajna podrška ženi na pragu prvog klimakteričnog valunga”, odgovorila sam mu uz smiješak. Godilo mi je primati njegove pohvale. Moja odluka da nakon nekoliko neuspjelih veza, ostanem sama, nije istovremeno značila da me ne mogu raspoložiti i raznježiti muška udvaranja. “Što sad, da otkažem, ne neću… nije skupo, nema veze … neću odmah nositi stvari, a gdje ćemo prvo … ne, ne volim … nisam ništa kupila tvojoj majci … ma neugodno mi je….”, vezla sam kao da sam i ja potajno, završila tečaj iz križić-boda, smjer – panama, uža specijalizacija – lik bubamare. Naredbom “Dosta, što si se navila? Kao da driblaš” i traženjem oprosta “Izvini, neću o nogometu”, Luka je zaključio moje nabrajanje, dodavši još, za svaki slučaj, i jasno pojašnjenje: “Ne, bit ćeš naša gošća, rekao sam ti, i više nema priče. Spavat ćeš u sobi iznenađenja.”

Ušao je u kupaonicu i uzeo moju toaletnu torbicu. Zatim se vratio u sobu, podigao kovčeg s poda i uputio pažljiv pogled prema ormaru nalik maminoj hrastovoj komodi. “Nismo li šta zaboravili”, izgovorio je tonom konstatacije a ne pitanja. A onda je ponovno krenuo naređivati. “Idemo!”, uzviknuo je kao da je navukao dres kapetana graničarske momčadi. I zatakao sablju za strukom. Zaključao je vrata i pustio me da hodam pola metra ispred njega. Mladić na recepciji bio je vidljivo zbunjen kad mu je Luka ravnim glasom rekao: “Gospođa je promijenila plan”. I ugodno iznenađen kad mu je pružio troškove rezerviranih noćenja. Pun muške podrške i međugeneracijske solidarnosti, namignuo je Luki. Pocrvenjela sam, kao nekada na drvenoj klupi nogometne tribine. Samo što su sada roditelji bili daleko. Pretpostavljam da su u trenutku dok sam izlazila kroz vrata prenoćišta, oni bili zabavljeni bacanjem kamenčića u more. I da su, natječući se u dječjoj igri, neotežano disali.

       Čim sam pred Lukinom kućom iskočila iz auta, pogledala sam prema našoj livadi. Naselje tipskih kuća, čiji su vlasnici šarenilom fasada dokazivali vjeru u spasenje, na prvi mi je pogled izazvalo gađenje. “Gdje je naša livada? Rekao si da trebam ponovno zakoračiti da mogu napisati priču… Ovo je naselje imenovano ili kao Ivkino polje šarenih haljina ili Kvart uskrsnih pisanica“, izgovorila sam zgrožena agresivnošću boja. ” Priča je baš u tome što livade više nema. A zamisli kako je meni, gledati to svaki dan. Nema više s one strane i s ove strane. Da si i ostala ovdje, ne bismo si više mogli mahati s kapije. Preko livade.” “Kao da smo si ikada mahali?”,  pitala sam ga. “Ja tebi jesam”, presjekao je. “Barem da je nestala i vila Hodak, da je nema. Nema sobe, nema mirisa, nema nostalgije, nema patetike, nema priče o nogometu….”. Luka me prekinuo riječima  “Kuće stvarno nema”.  Zastao je, pogledao u daljinu pa onda, kao da je dohvatio dozvanu pomoć, nastavio: “Nisam ti imao srca reći. Srušili su je i napravili novu, s voltama. Nije neukusna kao ostale. Makar je hirofa diskretna. Onako, kako bi ti rekao, kako da opišem? E, kao Šajin sladoled od vanilije. Vidjet ćeš”. “Bome, neću vidjeti”, odbrusila sam i produžila: “Ni starci mi nisu ništa govorili o tome. Možda i oni ne znaju. Dakle, više nema ničega… A ja sam ipak doputovala. Tako ti vidiš napredak mjesta? Prosvjetitelj koji me naivnim idejama o boljitku mjesta davi na telefon!”  Unatoč mom napadu, Luka je ostajao i dalje dobro raspoložen. “Sva su sredstva dopuštena da bi se ostvario cilj. Dovući te na dan – dva pod svaku cijenu. Eto, sad su mi pomogli urednici književne biblioteke u projektu knjiga plus novine, Šeki moj”. “Grrrr”, ispustila sam. Nisam smislila ništa pametnije. Stavio je ruku na moju glavu i pokretom šake nagovorio me da se uputimo prema dvorišnim vratima. “Nešto je ovdje ipak ostalo. Nešto i ja”,  promrmljao je u trenutku kad je njegova majka izašla iz kuće i uputila se prema nama. “Ti, mala, uvijek ista”, rekla mi je i dodala: “Baš sam sretna što si došla. Opet si u hlačama. Tvrdoglavica. Uđi samo. Raskomoti se. Sad ću ja kavu. Pitat ću komšinicu ima li friških jaja. Voliš li još šnenokle? Kad nisi javila da ćeš doć, bolje bi se pripremila.”

            U sobi sam prvo ugledala psihu. Sliku je pratio zvuk šinobusa zaustavljenoga na signalu. Vrijeme je prolazilo. Zanijemila sam, nisam mogla dohvatiti riječi. Trčale su po mom tijelu, sve odreda s pravopisnom pogreškom. Progonila sam ih crvenom kemijskom; specijalnom, tankom, lektorskom i one su sve redom uspijevale izmigoljiti. Kad su se umorile, dopustile su mi da izgovorim “Luka, ti si lud, otkud ti to?” Ušao je i sjeo na kauč prekriven konopljanom tkaninom. Popravio je nabor nastao spuštanjem  tijela i počeo pričati. “Slušaj me, pažljivo me slušaj”, bila je njegova prva rečenica. U njoj sam prepoznala molbu. “Hoću”, prošaputala sam nježno, podigavši zeleno svjetlo. Miris vlaka  je isčezao. Luka je pripovijedao mirno i lijepo.

            Novi vlasnici naše kuće prvo su ispraznili tavan. Na ulicu su iznijeli saonice, stare lopte, dotrajale karniše, pljesnive gumene čizme, plamenovu zahrđalu peć, školske knjige i mape za likovni odgoj. Većinu sitnih stvari odložili su na psihu. Djeca iz ulice razbila su joj ogledalo, uzimali komadiće stakla i okretali ih prema suncu. Navečer je Luka odlučio psihu odnijeti. Jedno je vrijeme stajala u njegovom verštetu, a onda je drvni inženjer krenuo svoja teorijska znanja provjeravati u praksi. Nabavio je dobra sredstva za uništavanje crvice, kvalitetne firnajze i uvozne lakove. Uramljivač slika izmjerio je površinu ogledala i izrezao novo. Nepjeskareno. Psiha je dobro ušuškana dekom i prekrivena najlonom spavala na adresi radionice sve do trenutka dok Luki nisam rekla da moram napisati priču o nogometu. Nekoliko minuta nakon što sam mu slagala da mi zvoni mobitel  i da ću ga još nazvati, on je probudio restauriranu ljepoticu i obavijestio majku o odluci da psihu preseli u malu gostinjsku sobu. Ritam priče promijenio je u trenutku kada je izgovorio “Sad ću izaći, a ti se pred njoj presvuci.”  “Ne želim”, odgovorila sam mu. “Ja se odonda nikada nisam pogledala u cijeloj svojoj figuri.” Nespretnom sam i nepravilno sročenom rečenicom namjeravala prigušiti nelagodu. “Moraš, doputovala si po priču. Vjeruj mi, za samo nekoliko trenutaka bit ćeš i ljuta, i zahvalna.”

            Izašao je. Vrata su ostala pritvorena. Svukla sam hlače i stala pedesetak centimetara ispred psihe. Spustila sam pogled prema nogama. Predstavljalo je to, rekla bi dežurna književna kritičarka naših novina, povijesni trenutak moje biografije. Od svoje četrnaeste godine nisam vidjela svoje noge u ogledalu. Oznojenim rukama počela sam provjeravati jesu li to doista moje potkoljenice. Osjetila sam naježenu kožu, pokoju izraslu dlačicu. U nevjerici sam se počela štipati i poskakivati. “Luka, što si to učinio?”, uzviknula sam i on je utrčao u sobu. Treskala sam se u žutim boksericama. Sličila sam na samu sebe iz vremena kad sam vjerovala da je zagrijavanje tijela najvažniji zadatak pred utakmicu. “Znao sam – rekao je – da ćeš tako reagirati. Ono staro ogledalo, laički bi se ocijenilo, podebljavalo je i proširivalo. Zaključio sam to sam, onda kad sam stao pred njega. Potvrdio mi je i staklar, ali i moja mama. Ona se dobro sjeća da joj je njezina baka pričala kako je muž njezine prijateljice nabavio neko specijalno ogledalo. Radilo se o tvojoj prabaki koja se razboljela od sušice. Muž ju je sve do smrti držao u uvjerenju da uopće ne slabi.”

            “Kava je gotova, ohladit će se djeco, dođite!”, viknula je Lukina majka. Navukla sam traperice i krenuli smo. “Jelda da je lijepa? Milo mi je da je makar nešto sačuvano iz one divne gospodske kuće”, govorila je. Vruću kavu oprezno je ulijevala u porculanske šalice s motivom crne ruže. Onda je prešla na prisnija pitanja. “Kako to da si se odlučila doći?”, upitala je. “Doputovala sam po priču”, odgovorila sam joj. “Vi školovani pričate tako da mi ništ više ne razumimo”. “I je li vrijedilo doputovati”?, nastavio je Luka. Umjesto odgovora, postavila sam pitanje “Bi li moj život danas izgledao drukčije da je ogledalo bilo normalno?” Luka se osjetio prozvanim odgovoriti: “Sigurno bi. Bila bi otvorenija prema muškarcima, ali i moj bi. Ne bi mi se najbolje godine pretvorile u čekanje driblerice s one strane pruge.” Njegova je majka uskočila u pravom trenutku. “Ta, manite djeco, o čemu vi to. Eto, idem ja otić po jaja za šnenokle. Viknula mi komšinka da ih je baš sad pokupila iz gnizda.”

            Nakon nekoliko dana neizlaska iz Lukina zagrljaja, otišla sam vidjeti kuću izgrađenu na mjestu kuće u kojoj sam rođena. Za tu sam prigodu obukla svijetlu suknju kupljenu u jedinoj tekstilnoj trgovini u mjestu. Nisam osjećala ništa. Nisam čak bila ljuta ni na mamu koja je morala znati da je ogledalo lažno, ni na oca koji me je preblago tješio, ni na svoju baku koja mi nikada nije ispričala da joj je majka umrla od tuberkoloze. Stajala sam nekoliko minuta ispred pročelja, čudila se neobičnim slavonskim voltama izgrađenim umjesto trijema i pogledavala na krov. A on me neodoljivo  podsjećao na ondulaciju gospođe Hodak. Suočenje sam obavila sama.

Luka me čekao u slastičarnici. Čim sam ušla, prišao mi je mladić koji me upitao: “Hoćete li i vi jednu sa šlagom?” “Može, hvala”, odgovorila sam mu. Kavu je donio njegov otac Šajo. Neskrivenu radost pojačao je riječima: “O, đe si; Šeki? O kako imaš ljepe noge. Najlepše u zavičaju. Bome i šire”.

Zanijemila sam.

“Nisi se valjda uvrijedila?”, upitao me Luka kad smo krenuli prema njegovoj kući. Nisam odgovarala.  “Ma, daj, to je njegova uzrečica. Otkako ga znam, uvijek se isto obraća ženama. Sad kad je stariji, priznajem i nije to baš ukusno.” Imala sam samo toliko snage da procijedim “O, Bože, sad još i to. A onda kad je rekao Ivki…” Tada je zazvonio moj mobitel. “Imam priču, ne brinite”, rekla sam zabrinutom  uredniku. “Žao mi je što samo mene čekate. Naslov? Udarac u psihu”. “Psihu?”, upitao je. “Jesam li dobro čuo? Pitam zbog najave”, objašnjavao je svoju zbunjenost.. “Da, psihu, Udarac u psihu. Donosim je za tri dana”, izgovorila sam umirujuće i kažiprstom dotaknula sličicu crvene telefonske slušalice. 

“A tko je rekao da se po priču treba doputovati, kaži sada, da čuje vlasnik autorskih prava, tako se kaže?”, upitao me Luka mazno. “Dobro”, priznajem ti. A što ćeš sad ako ti kažem da ću je završiti zamućeno i da ću vrlo brzo morati doputovati po nastavak?”. Pokušala sam ga nadmudriti. “Ne, dragi Šeki, od sada ćeš se po nastavke vraćati. Velika je to razlika. Usporedivo jedino s razlikom između nogometa i graničara”, bio je odlučan. Kao i uvijek. Nakon toga je uzeo maramicu i pažljivo počeo skidati slojeve blata s moga nosa.

                                                           ***     

            Sljedećeg sam jutra sjela na ekspresnu Podravku. Voljela sam i dalje ljeto, sjećanje na nastavnicu iz hrvatskog, tenisice, šnenokle. I Luku. A nogomet? Njega i traume koje mi je ostavio u naslijeđe pretvorila sam u priču za projekt knjiga uz novine, za novine u kojima sam obavljala poslove ispravljivačice tuđih pravopisnih pogrešaka. “Udarac u psihu” urednik je bez moga znanja, oponašajući navijački poklik, promijenio u  “Ajde Šeki, naprijed Šeki!”. Bio je uvjeren da će tim naslovom priča nepoznate autorice privući veći broj čitatelja.

8+