U ranu zoru

Slušanje pučke popijevke ima različite faze, a među njima osobito mi se važnom čini ona koja bi se mogla nazvati fazom prepoznavanja.

To je onaj trenutak kad recipijent pouzdano zaključuje kako pjesma što je sluša doista pripada u njegovu kulturu i njegovu tradiciju, a to mu pak omogućuje da joj zamisli prikladan kontekst i da svoja očekivanja ugodi u određenom smjeru. Po čemu on raspoznaje pučku popijevku kao svoju? Najčešće već i po glazbenom aranžmanu, jer on – zbog instrumenata, harmonije i ostaloga – jasno svjedoči kamo pjesma pripada: ako čujemo tamburaški uvod, mala je vjerojatnost da će to biti rokerska balada. Ipak, ni ta mogućnost nije sasvim isključena, pa zato glazba nije dovoljan dokaz, nego je potrebno da i tekst potvrdi kako se doista radi o djelu koje pripada sferi pučke umjetnosti. A tekst to pak čini uz pomoć motiva: broj tih motiva razmjerno je ograničen, oni se vraćaju i variraju iz pjesme u pjesmu, a ujedno su ekskluzivna svojina pučke pjesme, a ako i nisu, ipak su u njoj toliko česti da ih metonimijski vežemo uz nju.

            A budući da su motivi toliko važni, onda se može dogoditi i da budu međusobno proturječni, pa da ipak koegzistiraju u istom tekstu, i to jednostavno zato što pripadaju istom tradicijskom krugu, pa zbog toga i ne mogu biti posve inkopatibilni. Upravo to događa se u vrlo poznatoj pjesmi U ranu zoru: kad se malo bolje pogleda, ono što se u njoj kaže, nema mnogo smisla, i to upravo zato što je u sebi protuslovno. Ovako glasi tekst.

                        U ranu zoru, zoru, zoru, kad svane dan,

                        ja idem kući, sav nakresan.

                        Ja tebe ljubim, ljubim, ljubim, to dobro znaš

                        ti mirno spavaj, a ja nemam sna.

                        Ti mirno spavaj, spavaj, spavaj, usni sanak svoj

                        a ja idem dalje u svoj nespokoj.

            Lako je uvidjeti koji su ključni motivi, kao što je lako uvidjeti i da se oni po smislu izrazito razilaze. U jednim svojim dijelovima pjesma tvrdi jedno, u drugima drugo, ali to, čini se, nije smetalo ni brojnim izvođačima, a ni slušateljima koji su se – uz litru i vodu – znali i sami pretvoriti u izvođače. Jedan je od tih motiva tema pića i opijanja, a druga tema ljubavne boli i nemira. Nije problem u tome što se oni pojavljuju skupa, nego u tome što jedan drugome smetaju, a svaki bi od njih mogao postati zasebnom temom pjesme.

            Jer, evo što se događa u prvom distihu: ondje se opisuje zora i neki govornik koji se u zoru vraća kući pripit, dapače, nakresan, što valjda znači ozbiljno pijan. Taj motiv nije nimalo originalan, jer bezbroj se puta javio – a javlja se i danas – u popularnim pjesmama: pije se do zore, pa se ide kući pjevajući, budeći susjede i tražeći od žene da otvori kapiju i mane se Očenaša. Iza toga motiva stoji, naravno, glorifikacija bećarskoga života, koji je u nekim trenucima i u nekim zajednicama imao osobitu cijenu, a svagda se mogao tumačiti kao društveno izazovan, pa je za takav stil trebalo i hrabrosti i snage. Upravo se zato bekrije hvale svojim bekrijanjem i upravo su zato ovakve pjesme silno popularne: dok piju vino i pjevaju o sebi kao o bećarima, obični se ljudi osjećaju kao heroji vrijedni da budu opjevani. Ima tu, dakle, i neke autoreferencijalnosti, makar i u skrivenom obliku. Ukratko, kad čuje takav uvod – ako se s pjesmom prvim put susreće – recipijent očekuje da se tekst nastavi u istom stilu, naime kao slavljenje vina i raspusnoga života.

            Ali, to se ne događa, jer u drugoj strofi uvodi se nov motiv. Dapače, uvode se dva motiva, pa se jedno vrijeme kolebamo oko toga koji je među njima važniji i koji konkurira onom prvom motivu što se javio u prvome distihu. Jer, u drugoj se strofi odjednom otkriva da pjesma nije upućena onako općenito, cijelom svijetu, a pogotovo da u njoj ne govori kazivač sam sebi; obratno, on se nekome obraća, pa tako postaje jasno da je i onaj izvještaj o njegovu supijanom povratku u zoru upućen upravo istoj toj osobi. Ta osoba opet za njega nije bilo kakav sugovornik, jer druga strofa započinje vrlo jakom formulacijom, koja je, doduše, bezbroj puta upotrijebljena, ali ipak u pjesmi nikad ne gubi na težini: pijani kazivač najprije izjavljuje kako silno ljubi ženu kojoj upućuje svoje riječi, a potom sebe uspoređuje s njom: ona mirno spava – ili bi trebalo da spava, ovisno o tome hoćemo li reći ti mirno spavaj, ili ti mirno spavaš, što se također ponekad čuje – dok za njega nema sna ni pokoja. Tako postaje očito da kazivač tu zapravo opet govori o sebi, i da opet ističe svoje herojstvo, što na polju ispijanja čaša, a što na polju ljubavnoga osjećaja.

            I, tako recipijent postaje svjestan da se tu nešto s nečim ne slaže: onaj tko već u prvom stihu za sebe kaže da je nakresan, ne može nikako otići u nespokoj, a nije baš vjerojatno ni da će ga mučiti nesanica; a upravo to dvoje naš kazivač za sebe tvrdi.  Jer, dakako, motivi su se pomiješali, pa je svaki donio sa sobom svoju tradicijsku popudbinu. Motiv raskalašenika koji se u zoru pijan vraća kući – vidjeli smo – vrlo je star, ali on podrazumijeva da taj pijanac onda prkosno odmahne rukom na cijeli svijet i nastavi piti dalje. S druge strane, motiv zaljubljenika kojega mori nesanica i koji upravo zbog ljubavi ne može naći mira također je vrlo star, ali podrazumijeva sasvim drugačiji raspored činjenica nego što je slučaj u prethodnoj situaciji. Takav zaljubljenik, naime, može, dakako, i piti, tražeći utjehu svome jadu, ali je ishod uvijek isti: piće ne djeluje, ljubavna bol je jača, nespokoj ostaje zaljubljenikova sudbina. Takav zaljubljenik onda ne može za sebe kazati da je nakresan, budući da je nakresanost – barem u sferi o kojoj ovdje govorimo – blaženo stanje pomirenosti sa svijetom oko sebe, a ne stanje nemira i ljubavne boli. Ukratko, naš kazivač je čas ovo, a čas ono: čas je raspušteni bekrija koji izaziva cijeli svijet,  čas smjerni udvarač kojega muči ljubavna bol.

            A pri tome recipijentima ne smeta ta proturječnost. A ne smeta im zato što se radi o poznatim motivima koje su susretali drugdje, pa ne vide razloga da ih ne susretnu i unutar iste pjesme. Zato se u ovome tekstu ništa ne objašnjava pobliže, pa mi i ne znamo kakav je zapravo odnos između dvoje ljudi. Je li žena onome kazivaču draga ili zaručnica, kojoj se on pjesmom ispričava što je malo zabrazdio s društvom? Je li ona tuđa draga, zaručnica, ili čak žena, a on ne može do nje, pa je pjesmom tješi uvjeravajući je kako će sam junački podnositi rastanak i jad? Ili ona i ne zna za njegovu ljubav, jer nikada nije smogao hrabrosti da je objavi, a sad mu to polazi za rukom tek nakon veće količine pića i u stanju u kojem je svjestan da je nakresan, pa mu se štošta i oprašta? Zamislivi su i razni drugi odnosi i scenariji, ali ne treba se ovdje dalje njima baviti: čarolija ovakvih pjesama i jest u tome što se one – zbog svoje nedorečenosti ili proturječnosti – mogu uklopiti u različite kontekste i poslužiti kao izraz za različite situacije.

            A sve to zato što slušatelj prepoznaje motive kao svoje još od onoga trenutka kad se prvi put susretne s pjesmom.

(Pavao Pavličić, iz rukopisa „Pohvala pučkoj pjesmi“)

13+