U potrazi za natkrivenim mostom

Kad sam prije devetnaest godina objavila roman „Bilješka o piscu“, jedan mi je, tada mladi, kritičar napisao da je najveći problem mog teksta u tome što žena ne može biti ljubavnica punih osamnaest godina. Ne postoji to strpljenje kojim će čekati.  I zbog toga je roman opisao  provincijalnim. Nisam razumjela da li se onda pod tim „provincijalnim“ ipak podrazumijeva  da neke žene, točnije  žene  u provinciji, mogu izdržavati u takvom odnosu godinama, za razliku od onih u gradu kojima treba manje vremena da se „urazume“. No, moram priznati, donekle sam shvaćala kritičara početnika. Osamnaest godina predstavljalo je dvije trećine njegova života. I on se nije mogao uvući u mučnu priču ljubavnog trokuta. No, u isto vrijeme, htjela sam mu reći: „Ako se ne možeš uvući, onda se „ne laćaj pisanja“ o takvim temama. Objavljuju se svakim danom knjige u kojima su cure daleko modernije od moje. Piši o njima.“

Poznavala sam žene koje su izdržale u takvom odnosu i mnogo više godina. Na promocijama romana prilazile su mi čitateljice i šaptale kako su one same bile Jana (moja junakinja)  deset, trinaest, devetnaest, dvadeset i dvije godine….

Svojim sam studenticama često ponavljala kako se mora steći „pravo na govor“, kako nije ukusno komentirati nešto u što nisi upućen,  nešto o čemu nisi slušao, nešto što nisi doživio… Nikada nisam govorila i ocjenjivala knjige koje nisam čitala, ne usuđujem se čak ni tvrditi da je vozačica na semaforu zaspala i zbog toga  ne kreće na zeleno. Sklonija sam vjerovati da je zabrinuta jer su joj u  iz škole javili da je njezino dijete dobilo vrućicu. „Tuđa rana ne boli“ i o njoj je lako suditi.

Rad na ovoj knjizi promijenio je moj pogled na svijet, način mišljenja, i što je najvažnije, naučio sam kako da s manje cinizma gledam na ono što je sve moguće u areni međuljudskih odnosa“, stoji  u uvodnom poglavlju romana  „Mostovi u okrugu Madison“ Roberta James Wallera. I to bismo trebali imati na umu kad olako dajemo sudove o drugima.  Roman je objavljen 1992., a kod nas se, u prijevodu Blanke Pečnik Kroflin i pod uredničkom palicom Zlatka Crnkovića, pojavio dvije godine poslije, 1994. u biblioteci HIT zagrebačkog Znanja.  Roman nam je poznatiji u drugom mediju, kao film Clinta Eastwooda, iz 1995.godine Francesca, kućanica iz Iowe (Meryl Streep) i fotograf Robert (Clint Eastwood) provode samo četiri dana zajedno. Četiri dana su bila dovoljna da im se životi potpuno promijene. Istina, ona je bila iz provincije, ali slavni fotograf nije. On je volio francuske impresioniste i Rembrandtovu upotrebu svjetla.

60+