U gaju tom

Malo ima u nas ljudi koji se baš nikako nisu susreli s ovom pjesmom. Ako ništa drugo, gledali su film Tko pjeva zlo ne misli, gdje ona ne samo da se izvodi, nego je zgodno dramaturški upotrijebljena u funkciji komentara radnje. Radnja toga filma – a i Majerove priče po kojoj je načinjen – zbiva se u tridesetim godinama XX. stoljeća, a tema su mu bračni i izvanbračni ljubavni odnosi, baš kao i u pjesmi o kojoj je riječ. Dapače, slična je i atmosfera, jer čini se da je u to vrijeme upravo ironični – i pomalo cinični – pristup muško-ženskim relacijama bio u osobitoj modi, a razlika između filma i pjesme sastoji se samo u tome što je u filmu sve prikazano blago i dobrohotno, dok je pjesma u svome temeljnom stavu čak i pomalo cinična.

Njezin tekst glasi:

                        Tko rano urani, dve sreće ugrabi

                        niš ne vrijedi to.

                        Rano sam ranio, ženu sam zgrabio,

                        pak sam prošo zlo.

                        Kad se tog spominjem, sudbinu proklinjem

                        i rođenja čas,

                        u šumskoj kućici, kao u vrućici

                        kad sam slušo glas.

                        U gaju tom, kukavica kuka,

                        bez dečka bit, svakoj je curici muka.

                        On nek je gluh, suh ko komarac,

                        kakav je, takav je, ščepaj ga, ne daj ga,

                        jer je muškarac.

                        Moja je ženica ptičica selica

                        rado mijenja dom.

                        Sad grli jednoga, pak onda drugoga

                        ljubi dušom svom.

                        Ljudi mi šapuću da trpim papuču

                        i na glavi rog.

                        Ženica brani se, ljubiti bližnje sve

                        nalaže na Bog!

            Mislim da o podrijetlu pjesme ne bi smjelo biti većih dilema: ono je s jedne strane zagrebačko, a s druge kabaretsko. Zagrebački štih osjeća se u pojedinačnim kajkavizmima, koliko god tekst ipak teži da se približi standardu. Kabaretsko podrijetlo pak mnogo je zanimljivije, i tražit će ovdje podrobnije objašnjenje.

            Da je u tridesetim godinama kabaret bio jako razvijen, svjedoči nam poznata knjiga Igora Mrduljaša posvećena toj temi. Iz nje doznajemo da je kabare u Zagrebu bio ne samo živahan i široko zastupljen, nego da je bio i visoko kvalitetan. U njemu su sudjelovali i veliki glumci nacionalnoga kazališta, koji bi, nakon što su u HNK odigrali Shakespearea ili Molierea, trčali u neki od kabarea da bi ondje pjevali kuplete i igrali u skečevima. Važno je, međutim, što je tu bilo i nadarenih skladatelja i tekstopisaca, od kojih ću ovdje spomenuti samo Vlaha Paljetka, pa je zato, već po računu vjerojatnosti, moralo biti zanimljivih, pa i visoko kvalitetnih uradaka. Među njih broji se i ovaj koji nas ovdje zanima.

            Pri njegovoj analizi moramo se najprije upitati kome je on zapravo upućen, pa će nas to dovesti i do zaključaka o tome koje su njegove kabaretske značajke. Odgovor na to pitanje moglo bi glasiti ovako: tekst je upućen gradskoj publici, koja, u času dok sluša tekst, nije baš osobito masovna, nego je čini onoliko ljudi koliko stane u lokal u kojemu se kabare izvodi. Ne vjerujem, naime, da je pjesma bila od početka zamišljena tako da postane šlager, nego je bila namijenjena užem krugu, ali je onda svojom zaraznom melodijom i veselim tonom prodrla i u javnost, te postala svojinom masovne publike. Eminentno kabaretskima mogle bi se proglasiti dvije njezine osobine.

            Prvo, ona ima izrazito parodijsku crtu, što znači da njezin humor traži takva slušatelja koji će uočiti odnos pjesme prema nekim drugim, otprije postojećim tvorevinama ljudskoga duha i razumjeti da je taj odnos izrazito ironičan. Vidi se to već od samoga prvog stiha, ili možda od prva dva. Ondje se – u nešto iskrivljenom obliku – citira narodna izreka o tome kako onaj tko rano rani dvije sreće grabi, pa se potom odmah tvrdi kako ta mudrost nema nikakve vrijednosti. Kazivač pjesme, naime, za sebe tvrdi da se kod njega dogodilo upravo obratno, jer je time što se požurio samo natovario sebi nevolju na vrat: pohitao je da nađe ženu, a to ga je onda stajalo velikih nevolja. Na prvi je pogled očita parodijska narav te dosjetke: poslovica, naime, nije zamišljena da opiše odnose među spolovima, nego se više tiče svijeta rada, dok je autor pjesme – premda je to znao, ali praveći se nevješt – nastojao pokazati kako taj poučak ne vrijedi uvijek. Slušatelj, dakle, treba da poznaje poslovicu, ali i da uoči odmak od nje.

            O tom slušatelju, međutim, autor stalno vodi računa, pa ga nastoji postupno voditi kroz pjesmu. Kad on, na primjer, na kraju prve strofe, spominje šumsku kućicu, slušatelj može biti i iznenađen, jer njezina pojava nije ničim pripremljena; ubrzo, međutim, shvaća da je ona sama zapravo priprema. Šumska je kućica tu iz dva razloga: prvo, zato da bi se najavio gaj i kukavica koja u njemu kuka, a drugo zato da bi se – naknadno – kazalo kako je možda kazivač ženu zgrabio upravo u nekoj šumskoj kućici.

            Ipak, traži kazivač za sebe i slobodu: bez te slobode, ne bi bilo zanimljivo ono njegovo uopćavanje u refrenu, kad kaže da je svakoj curici muka biti bez dečka. Naravno, kukavica nije slučajno tu, jer se na taj način aludira na kukavičja jaja i na slične pojave koje su moguće i u ljudskom svijetu. Ali, završetak refrena nipošto ne ostaje na terenu aluzije, jer otvoreno tvrdi kako žene i ne čine ništa drugo nego samo love muškarce, ne gledajući pri tome kakvi su oni, samo ako ima izgleda da cijela stvar završi brakom. A tvrdnja da muškarac pri tome može biti svakakav, pa i suh kao komarac, jasno poručuje kako cijelu stvar treba uzeti s rezervom, uz nešto ljutkastog humora. 

            Kad refren završi prvi put, kazivač opet svojim primjerom ilustrira tvrdnje što ih je prije iznio. Očito, i njega je njegova žena ulovila kao što love i sve ostale, a potom je nastavila živjeti onako kako joj odgovara, to jest očijukati lijevo i desno. Pri tome se tvrdnja kako je ona ptica-selica lijepo nadovezuje na onu kukavicu u refrenu, a u nastavku toga motiva kazivač daje maha svojoj parodijskoj žici, jer kaže ako ta žena rado mijenja dom (što je, dakako, figurativno), ali i da svaki čas drugog muškarca ljubi dušom svom. To je očito citat iz ozbiljnih ljubavnih pjesama gdje zaljubljenici uvijek ljube dušom svom, dok se ovdje sve to izvrgava ruglu: ako netko ljubi svaki čas drugu osobu dušom svom, onda je jasno da ne ljubi nikoga.

            A onda dolazi vrhunac: žena ne samo da se tako ponaša, nego za svoje ponašanje ima i prikladno opravdanje, koje je pak čista parodija kršćanskog nauka o ljubavi prema bližnjemu. Slušatelj, dakako, i taj nauk mora poznavati, kao što mora znati i što znači kad netko ima na glavi rog, inače će mu poanta posve promaknuti.

            Promaknut će mu također i druga važna crta po kojoj ova pjesma nesumnjivo pripada među kabaretske proizvode. To je izrazita mjera frivolnosti. U pjesmi se zapravo negiraju sve vrijednosti na kojima društvo počiva, jer se brak – ili većina brakova – prikazuje kao privid, gdje zapravo vlada hipokrizija, pa i promiskuitet. Mizogina crta cjeline teksta dobro se vidi, ali možda treba reći da ni muškarci ne prolaze bolje: oni su pretežno rogonje i budale (trpjeti papuču, ako netko ne zna, značilo je biti papučar, to jest poslušan svojoj ženi), pa zapravo i nije jasno tko su – i postoje li doista – oni dečki koje te žene ljube dušom svom, pa makar i na kratko. Da bi se pak takvi stavovi javno iznosili – pa makar i u humorističnom obliku – potrebno je da društvo usvoji stanovitu mjeru liberalizma. Ona je pak nesumnjivo povijesno uvjetovana: nakon Prvoga svjetskog rata došlo je do velikih društvenih lomova koji su u dvadesetim, a osobito u tridesetim godinama donijeli nove poglede na razne aspekte ljudskoga života, pa tako i na ljubav i brak. Ova je pjesma očito iskoristila tu atmosferu.

            I u tome je, moglo bi se kazati, otišla prilično daleko. Jer, ono što se kaže na kraju treće strofe gotovo da je blasfemično, ne samo zbog spominjanja Boga u posve neprimjerenom kontekstu, nego i zbog preokretanja Isusova nauka: on je učio da treba ljubiti bližnjega kao čovjeka, dok ovdje nevjerna žena uzima taj nauk kao opravdanje što ljubi bližnje u jednom sasvim drugom smislu. No, možda ni to nije najizazovnije; još je gore što se tu podrazumijeva kako i sam kršćanski nauk ima drugu stranu, koja nudi mogućnost zloupotrebe, kao što drugu stranu ima i uvodna poslovica. U sve se, dakle, sumnja, i to i jest ono najrazornije u ovome tekstu.

            Dakako, mnogi od onih koji su ga slušali, ili čak i pjevali, nisu bili svjesni svih njegovih implikacija. A to je i normalno: takve tekstove pišu učeni i nadareni autori, ali tekstovi potom postanu svojina širih slojeva, koje i ne zanimaju skrivene poruke teksta. Pa kad se pitamo o razlozima popularnosti ove pjesme (koja se izvodi do današnjega dana), onda moramo dopustiti još jednu mogućnost, koja se krije u odnosu teksta i glazbe. Melodija, naime, ima ritam valcera, pa se uz nju može i plesati, dok vesela društva na mjestu gdje se kaže kako u gaju kukavica kuka zborno izvikuju ku-ku. Mnogi, ukratko, uživaju u pjesmi bez prave svijesti o njezinim implikacijama. Ali, vjerujem da to ni samome autoru – ili autorima – ne bi bilo krivo: za pučku je pjesmu bitno da bude prihvaćena, pa makar bila i posve krivo shvaćena.

(Pavao Pavličić, rukopis „Pohvala pučkoj pjesmi“)

19+