Tri tetine rečenice

“Svaki bi čovjek jedanput mjesečno trebao otići na groblje, u bolnicu i u crkvu“, govorila je moja teta J., žena koja me „podigla na noge“. Svoju rečenicu usmjeravala je prema onima koji su se – po njezinoj procjeni – žalili bez razloga.

Razumjela sam što im je željela poručiti. Na groblju ćeš zasigurno vidjeti kako su s ovoga svijeta već otišli i oni mnogo mlađi od tebe. U bolnici ćeš se suočiti s činjenicom da drugi imaju opasnije dijagnoze od tvojih, a u crkvu se mora poći da bi se – nakon tih spoznaja – zahvalilo Bogu. 

Sa svojom Magdalenom često razgovaram o teti. Prenosim joj njezine životne savjete. Samo o rečenici koja spominje groblje, bolnicu i crkvu šutim. Neugodno mi ju je izgovoriti pred djetetom koje je na groblje, nakon gubitka oca, krenulo sa samo tri godine. Neugodno mi je to reći tinejdžerki koja jedanput mjesečno odlazi na tjedne terapije u toplice. A da u rečenici spomenem jedino crkvu, Magdica bi se začudila što je teta propisala tako skroman broj odlazaka. Jer, Magda svoju školsku kapelicu posjećuje češće. Vjerujem da to čini nakon sata, i nakon nastave, da se – kako je teta i savjetovala – zahvali Bogu na dobrom danu i dobrim ljudima.

Tete više nema da je upitam misli li da je tomu tako. Ne može me ni posavjetovati što da odgovorim svima onima koji kažu da se mala treba konačno početi čeličiti i koji je u Daruvarske toplice ispraćaju s rečenicom „Uživaj!“. Teta bi znala i znoje li se Magdalenini dlanovi dok šapuće svoju vlastitu molitvu. I bila bi ljuta što ja još uvijek nemam snage pred nekim ljudima izgovoriti rečenicu: „Svaki bi čovjek jedanput mjesečno trebao otići na groblje, u bolnicu i u crkvu“.

124+