Toplomjer i kalendar

Čim sam odlučio pisati o tome kako se ljudi oblače na moru a kako u unutrašnjosti, odmah mi je pao na pamet stanoviti Šime, kojega sam upoznao još dok sam studirao. I, što više mislim, sve mi se više čini da je u pojavi toga čovjeka bilo nečega simboličnog.

Šime je bio Hvaranin, bio je visok i naočit i imao je svoj vlastiti odjevni stil. Taj stil nije padao u oči zimi, jer tada Šime jedva da se ikako razlikovao od svih nas ostalih. Ali, čim bi došao ožujak, čim bi se pojavilo škrto sunce kao prvi znak proljeća, Šime bi na fakultetu osvanuo u bijelim hlačama (koje je zvao bile gaće), u majici kratkih rukava i u sandalama. Nije ga zbunjivala ni razmjerno niska temperatura, ni kiša koja ga je koji put znala zateći: on se od svoje ljetne odjeće više nije odvajao.

            Ali, što je najvažnije, tada bi Šime odjednom počeo izgledati kao svjetski čovjek: one bijele hlače izgledale su kao da slijede najnoviju modu, premda su mu očito bile jedine, majica mu je dobro stajala, sandale su bile zgodne, pa kad se svemu tome dodaju još i naočale za sunce, čovjek je morao zaključiti da Šime izgleda kao da je sad došao s nekakve talijanske ili francuske rivijere. Nema te zimske odjeće koja bi bila mogla stvoriti takav dojam.

             U to doba ja sam vjerovao da Šime sve to čini zbog djevojaka. Jer, imao je široka ramena i mišićave ruke, imao je uske bokove i duge noge, a sve je to postajalo vidljivo istom onda kad bi prešao na ljetnu odjeću. Ali, kad danas o tome mislim, jasno mi je da je u pitanju nešto drugo: Šime je samo slijedio odjevni stil svojega zavičaja.

            Jer, ljudi na moru drže samo do ljetne odjeće i samo u njoj nastoje dobro izgledati, dok im ono što se oblači zimi služi tek da nekako preture dva-tri hladna mjeseca. Hodaju tada u tankim balonerima tresući se od hladnoće i navlače pulovere kućne izrade koji nisu nimalo moderni: jasno se vidi da im je svejedno kako izgledaju. Nitko od njih ne ulaže nikakav ozbiljan novac u zimsku odjeću, niti mu je stalo da u njoj ostavi dobar dojam. Ako odluče potrošiti kakvu veću lovu za krpice, bit će to uvijek nešto ljetno. A to je opet i razumljivo, jer kod njih veći dio godine doista vlada ljeto, ili barem nešto što se može tako nazvati i tako tretirati. Zato oni za najsvečanije prilike – uzmimo, za vjenčanja – uvijek oblače ljetnu odjeću, pa makar ta prilika padala i usred zime.

            Dakako, na kopnu je sasvim drugačije. Na kopnu sam ne jednom vidio na krstitkama i na sprovodima ljude kako se u lipnju znoje u debelim zimskim odijelima, jer nemaju druge odjeće koja bi bila dovoljno dobra za takvu prigodu. Kontinentalci, doista, postupaju posve obratno od južnjaka: njihova je najbolja odjeća uvijek zimska, naprosto zato što je veći dio godine hladno. Oni novac ulažu u kapute, bunde i vjetrovke podstavljene perjem, dok nekoliko ljetnih mjeseci provode u dvije-tri majice i dvoje-troje hlača, jer to razdoblje ionako traje kratko, a oni su u to vrijeme najčešće na odmoru, pa i nije važno kako će se obući.

            A ipak, kad sam zaključio da u pozadini dvaju odjevnih stilova stoje klimatske razlike, učinilo mi se da to još uvijek nije dovoljno kao objašnjenje zašto je Šime tako  uporno ustrajavao na ljetnoj odjeći i onda kad joj nije bilo vrijeme. Jer, on se u toj stvari držao doista herojski. Lako što mu se događalo da u sandalama završi na zagrebačkoj bljuzgavici, lako što se više puta i prehladio, ali bilo je tu nečega mnogo važnijeg: izlagao se opasnosti da ispadne smiješan, a to je za južnjaka nešto najgore što se čovjeku može dogoditi. A ipak, uporno je tjerao svoje. Sigurno je imao neke ozbiljne razloge.

            Kad se danas pitam koji su to razlozi bili, dolazim do zaključka da se radilo o jednoj mnogo dubljoj razlici u načinu na koji sjever i jug shvaćaju i doživljavaju meteorološko vrijeme. Najkraće rečeno, sjevernjaci vjeruju da se čovjek mora vremenu prilagođavati, dok južnjaci drže da čovjek na vrijeme može utjecati. Sjevernjaci polaze od pretpostavke da ljudsko ponašanje ovisi o vremenu, a južnjaci drže da mijene vremena ovise o ljudskom ponašanju.

            Primijenjeno na Šimin slučaj, to znači otprilike ovo: on je na svojim bilim gaćama toliko inzistirao zato što je vjerovao da ljeto nikada neće ni doći ako on i njegovi zemljaci ne obuku prikladnu odjeću. Ne oblače se, dakle, bile gaće zato što je došlo lipo vrime, nego lipo vrime dolazi zato što se oblače bile gaće. A sjevernjaci, koji su suočeni s mnogo okrutnijom meteorologijom nego južnjaci, naprosto ne mogu pristati na tu pretpostavku: oni su navikli da se od vremena brane, pa to u svakoj prilici pripravno i čine.

            Tko je u pravu? Dakako, kad se gleda racionalno, sjevernjački stav izgleda trezniji i realniji. A ipak, postoje i prilike kad je čovjek u velikom iskušenju da povjeruje južnjacima. Eto, recimo, treba u ožujku ili u listopadu sjesti u avion i otići iz Zagreba u Dubrovnik. U Zagrebu se tada hoda u vjetrovkama i puloverima, jutarnje magle su uobičajena stvar, a ni mraz nije sasvim isključen. A u Dubrovniku sve vrvi od majica, sandala i prozirnih sukanja, dok se bijele hlače viđaju na svakom koraku. I, nekako se čini: vrijeme je tamo tako ugodno zato što ljudi nisu kukavice, pa ne odustaju od svoje lagane odjeće ni onda kad ih termometar demantira. Ili, kako je rekao onaj stari Dubrovčanin kad je u bijelom odijelu hodao Stradunom po najvećem pljusku: Ako je vrijeme ludo, nijesam ja.

            To zna i Šime, koji danas živi u Zagrebu, i više ne prelazi u ožujku na bile gaće: kad god mu se ukaže prilika, skokne ujesen i s proljeća na more, da bi se uvjerio kako je zapravo oduvijek bio u pravu. 

(Pavao Pavličić,  „More i voda“, Zagreb 2014.)

11+