Tko bira što se mora čitati?

„ To pravim biblioteku za tebe, da imaš nešto od oca“, rekao je gledajući me u svoje oči. Njegove kao moje, moje kao njegove, istog oblika i iste boje. Tamno zelene. Za boju smo znali samo mi. I to on za svoje oči, a ja za svoje. „Nije valjda lektira?“, upitala sam uplašena. „Ista si Ona, sve upropastiš!“, rekao je ljutito i nogom zalupio vrata ladičara. Čulo se pucanje drveta. „Ona“ je bila moja majka. U sobu je uletjela baka glasnim: „Što je bilo?“ „Ista Ona, to je bilo. Možeš joj skinuti Mjesec, a ona će reći da ne svijetli kao onaj u pjesmi“.

Očeva ljutnja je napredovala. „Pa što je tako strašno kazala?“, pitala je baka i krenula prema svom ladičaru. „Pukla stranica, a preživio je tolike godine, i selidbe na drvenim kolima“, primijetila je žalosno.

„Što je to, dijete, lektira?“, prišla mi je tek nakon što se otac vratio u službu iz koje je bio tek stigao. „Lektira je ono što moraš čitati,  za školu“, odgovorila sam joj. „Nu, pa ti voliš čitati, kak sad to?“, bila je začuđena. „Volim, ali ne ono što moram, knjige koje moraš čitati nisu lijepe“ , odgovorila sam odlučno. „Tko bira šta se mora čitati?“, nastavila je zainteresirano. „Učiteljica“, optužba je bila spremna. „Nu, al neko njoj to viši, na položaju, mora reć“, zaključivala je Kata. „Ne kontam ja, bako“.

Nisam ni znala da sam s deset godina započela temu koja će me provocirati cijeloga mog života. Nisam se ljutila ni kada je poslije nekoliko dana iz Vukovara stigla moja najstarija rodica, studentica književnosti na novosadskom fakultetu, i stala svoju „adidas“ plavu putnu torbu puniti začetkom moje buduće biblioteke. „Danki sve treba za školu“, komentirala je pražnjenje ladica njezina majka. I nastavljala: „Skupe su knjige, a treba i stan platiti, i šminku kupiti. Znaš, Kato, da cure ne smiju ući u zgradu fakulteta ako nisu našminkane. Na vratima stoji čuvar i vraća one koje nisu“. „Kažem ja da je vrag došo po svoje, da je kraj svijeta“, komentirala je Kata u nevjerici. „Laže“, procijedila sam tiho. Bila sam i ljuta, i ljubomorna, i inatljiva. Srećom, za nekoliko dana vratili su me u Slavoniju. Počinjala je nova školska godina, sa svojim novim popisom obavezne lektire.

Nastavila sam čitati  ono što sam morala, ali i ono za vlastiti „ćeif“. Rođacima sam tri desetljeća poslije napisala knjigu u kojoj su oni postali glavni likovi. „Laže, nije to bilo tako“, govorili su uglas. Konačno su oko nečega imali zajednički stav. Da je baka živa, ona bi znala da je dijete bježalo u maštu, da je to činilo oduvijek, i da se zbog toga ne treba ljutiti. Čak i moj plavi rođak, rođen na Sjeveru, zna da glagoli „maštati“, „izmišljati“, i „lagati“ ne znače isto. Ako ga tome nisu naučili profesori jezika, onda jesu knjige koje  „odozdo“ „gore“ donose roditelji. Čitaju ih sa sjetom, dok u kućama njihovih predaka već desetljećima rastu jaseni.