Tena

Prošlo je stoljeće…i još, još godinica otkako se vodnik Jaroslav vratio s bosanskoga ratišta. Priča o nama objavljena je 1894. Jaroslav se dugo privikavao na moje lice iznakaženo boginjama.

Onako plah, s plavom bradom, zabacujući često praznim rukavom desne ruke, često je noću obilazio selo iz kojeg je, s četama austrougarskih soldata, krenuo preko Save. Nikada me nije pitao zbog čega mu nisam ostala vjerna, kakvim me je čarima privukao bogati Leon, što sam radila s Ciganinom Đorđom? Činilo mi se kao da ne želi znati baš ništa o tome što se događalo za vrijeme njegova trogodišnja odsustva. Običavao je, pred zoru, lagano lijevim palcem prijeći preko mojih zatvorenih očiju i svojim češkim naglaskom prošaptati “Zašto, Terezija?” Bio je siguran da ga ne čujem. Da, on me zvao mojim pravim imenom. Terezija. Svi ostali su me poznavali kao Tenu. Jedni su u meni gledali raspojasanu Slavoniju, drugi darove po koje su u naše plodne njive ušli stranci da bi s njih pokupili svježinu, putenost i hladovinu. Treći su se bavili živčanim nijansama slavonske djevojke i snaše. Nikada nisam imala razloga požaliti se na svoje mjesto u hrvatskoj književnosti. Ne mogu čak  ništa prigovoriti ni svom autoru Jozi Kozarcu. Učinio me lijepom, drukčijom, doveo me u iskušenja, darovao mi slabost, napravio me žrtvom vračbina i na kraju, vratio mi moju prvu ljubav. Spojio dvije krnjave osobe. Dvjema prazninama; mojoj uništenoj ljepoti i Jaroslavovoj bezrukosti pribavio je puninu. Ojačao prostor nade. Posebice onima koji su u meni vidjeli sliku slavonske zemlje.

            Na mom su književnom profilu pisane domaće zadaće, maturalni i seminarski radovi. Na specijalnim likovnim kolonijama učiteljice su djeci čitale ulomke iz antologijske pripovijesti. Polaznici su potom vodenim bojama i pastelima ispovijedali svoje impresije. U početku sam se znala razljutiti, a onda sam otupjela na mladenački pristup i uobičajeno viđenje prave Slavonke. Rumeni obrazi, struk širi od bokova, grudi u pomnožena četiri prosjeka, pregačica ispod koljena, noge koje bi zasigurno osvojile titulu najljepših u izboru najnoga druge nogometne slavonske lige – istok. Uz svu moju književnu popularnost, posebno onu u zavičajnim čitankama, rijetko su Slavonci svojim kćerima nadivali moje ime.  Možda su oni stariji više čitali pa su preskakali ženu koja je odbila udati se za vršnjaka iz svoga sela, smiješnoga Jozu Matijevića, ženu koja se svakodnevno uvlačila u svilenu postelju stranca  i svojoj se kući  vraćala opijena slatkim likerom i mirisom francuskoga duhana. Priznajem, ime je jako važno. Svaka nova Tena, znaju mudriji, nosila bi i komadić mene. Odnedavno stvari kreću nabolje. Malo –  malo protresem se na ulici, u školi, na festivalu tamburaške muzike, u prodavnicama špeceraja i u sve brojnijim piterijama. Čula sam da u jednoj osnovnoj školi u metropoli tri djevojčice iz istoga razreda nose moje ime. Ravnateljica svakih mjesec redovito upita Tenu Prvu “Otkuda su tvoji roditelji?”. Djevojčica Tena odgovori: “Iz Vinkovaca.” Druga djevojčica istoga imena, u istoj učionici, na isti upit odgovara da su joj roditelji rođeni Zagrepčani, ali da je mama završila za nastavnicu književnosti. Treća djevojčica, iz iste klupe istoga imena hvali se da joj je tata išao u školu s pjevačem Zlatnih dukata, pa je preko njega čuo i za Tenu.  U trgovini, preko puta škole, žena srednjih godina ljuti se glasno. Novi vlasnik više ne nabavlja Tenine proizvode. Posebno joj nedostaju kore za štrudlu. “Tena brašno, nulerica se najbolje razvlači”, odobrava joj prodavačica s indigastim podočnjacima. “Ja sam preko Save i oni tamo samo koriste Tenino brašno, za bureke i sirnicu”, priča sa sjetom. I dodaje da je iz Brčkog, na što se nakostriješim i istrčim, srušivši pri tome policu s kozmetikom. Nije li marama koju mi je, zaraženu boginjama, darovala stara Ciganka bila donesena upravo iz te varoši? Koža na licu, u znak slaganja, zasvrbi me jače neko inače. Pokrivam lice dlanovima. Na njima jedino nema ožiljaka.

(„Tko se boji lika još“, Zagreb, 2008.)

19+