Tema:život

U potrazi za jednim tekstom, naišla sam  sinoć na nekoliko svojih  intervjua. Zanimljivo mi je – nakon trinaest godina – vidjeti što sam tada  – na pitanje “mislim li, nakon svega što mi se izdogađalo da mi život nije bio sklon”, odgovorila novinaru “Glasa Slavonije”:

“Ne mislim. Znam da Vam sada ovo sada zvuči, u najmanju ruku, neobično. Kada pokušavam pogledati na svoju biografiju okom promatrača, izvučena iz svoje kože, onda i sama priznajem: “Ima tu bome svega, za nekoliko života.” Deseci selidbi, putovanja, nesigurnosti, rata, profesionalnih uspona i padova, nelojalnosti i izdaja, ozbiljnih dijagnoza, odlazaka bližnjih, pejsaža koji su postali neprepoznatljivi. Život na kojem se ne treba zavidjeti, uz pretpostavku da se zavidjeti zna i može. Međutim, takav život zaslužio je svoje kroćenje tekstom. Svaku svoju rečenicu platila sam barem jednom stanicom svoje kože. I to je cijena. I zbog toga se ne bih ni sa kim mijenjala. Ni za žestokim borcima za ženska prava, ni sa voditeljicama studija o feminističkim kritikama. U površini svojih dlanova dobro znam što znači biti sama, bez prevelike podrške, bez muških leđa u čekaonicama, bez stručnog lobija, bez zlatne kartice na kojoj je tvoje ime ispisano u rubrici opunomoćene osobe, bez svog suvozačkoga mjesta. Život mi je ipak, uvjerena sam, sklon. Itekako sklon.  Nije dobar put kroz gomilu. I kad se takav ukaže lakšim i boljim, na kraju se uvijek pokaže lažnim. Savladavam ga svakodnevno, nijedan dan put nije isti.”

40+