Šuti, gluvo bilo

Sina Lovru rodila sam šest mjeseci nakon što sam izbjegla iz  sela. Za samo dvanaest dana moj će dječak navršiti devet godina. Bit će to na blagdan Svete Lucije. Redovito se toga dana sjetim vremena kada smo se  mi djevojčice, nakon večernje mise, okupljale u dvorani za vjeronauk i na dvanaest papirića, zaklanjajući ih svojim slabašnim tijelima, ispisivale imena dvanaestorice dječaka. Presavijene ceduljice odnosile bismo kući i skrivale ispod pernatih jastuka. Svako jutro, ubrzo nakon što bi se u šparetu podložila vatra, svaka bi od nas, u svome domu, jedan neotvoreni bacila među cjepanice koje su još mokre, a samo dan prije, izvađene ispod snijega, cvilile u narančasto-crvenkastom plamenu. Na Božićno jutro otvarale  bismo onaj jedan, jedino preostali, nesagorjeli. I čitale na njemu krasopisno ime.

Godinama sam se pridruživala  predblagdanskom ritualu,  unatoč tome što mi je ishod unaprijed bio poznat. Naime, na mojih dvanaest ceduljica, izrezanih iz lista iskinutog iz geometrijske bilježnice, dvanaest se puta ponavljalo isto ime. I premda je to bilo tako, redovito bih se, čim bih pročitala njegovo, ukrašeno nespretno nacrtanim srcima i cvjetićem, razveselila i umirila. Osjećala sam da mi oči, dok gledam kako latice lijepo pristaju uz brižljivo oblikovana slova njegova imena, nekako neobično svjetlucaju. I da njihov odsjaj mogu vidjeti na ispruženom dlanu svoje desne ruke čiji prsti još dugo, dugo uspijevaju mirisati po nacrtanoj, ali prepoznatljivoj svježini divljega karanfila procvaloga u kanjonu Bukovice.

            Lovro već danima brižno popisuje uzvanike za svoj dječji party. Sam izrađuje pozivnice i iz svoje mi sobe, ubacujući pokoju talijansku riječ,  predlaže sliku rođendanske trpeze. Iz nje se lako da primijetiti kako bi, grickalicama i zalogajčićima što se reklamiraju u dopodnevnim televizijskim terminima, htio ugoditi prijateljicama prijateljima iz razreda i susjedstva, ali pri tome, kavalirskom pažnjom, ne zanemaruje ni moj ukus, kao ni gastronomske užitke ljudi moga kraja. Stoga mi nekim čudnim tonom predlaže da  napravimo  i  pravu našu domaću pitu od krumpira. Nespretan je u izgovoru krompiruša, ali vrlo vješto izgovara riječ našu. Zamjenicu izusti, i nikada ne znam čini li to namjerno da mi ugodi ili ta visina izlazi iz njega spontano, puno glasnije i meni poslije toga, još dugo, dugo odzvanja ono njegovo šššššš, kao da je došlo sa susjednoga brijega; samo nešto sporije i  mekše, onako kako su do moga dvorišta i moje magaze, u kojoj sam, sklanjajući očev alat i boce sa šljivovicom, osvajala prostor i gradila svoje svjetove, stizala slova svih pisama što su, činilo mi se oduvijek, letjela iznad krova naše stare kuće.

        Naziv toga jela, uobičajeno, poprati smiješkom.  – Puno joj je bolji okus nego što sam mislio, rekao je prije tri tjedna teti Andrini, mojoj prijateljici iz gimnazije koja nas, u posljednje četiri godine, redovito posjećuje u našem domu, u gradiću smještenom uz planinsko jezero na sjeveru Italije. Dolazi k nama redovito svakog prvog vikenda u mjesecu. Živi nedaleko, u glavnom mjestu pokrajine, kamo je došla na moj nagovor i gdje se brine o ostarjelom profesorskom bračnom paru. Slobodne dane, kada osamdesetogodišnji gospodin i njegova dvije godine mlađa supruga odlaze u posjete svojoj kćeri,   Andrina provodi s nama. Tijekom njezina posljednjeg boravka, Lovro se, baš pred njom, a nakon toliko godina nutkanja, udostojio probati, ne prestajući buljiti u mene svojim smeđezelenim očima, jedan komadić okrajka.  – Ne sviđa ti se riječ krompiruša? upitala ga je Andrina,  pogledavši, istovremeno, mene nekako sažaljivo. – Zvuči grubo, a i ima dva r, za mene previše, odgovorio je moj sin koji se upravo spremao na govorne vježbe k profesorici iz susjedstva. Bila je to nova prigoda za pokretanje protestne note vezane uz njegovo ime.

      Vežući cipele, mrmljao je u ritmu jezika u kojem se osjećao sigurnijim: – A otkud da baš ja postanem neki Lovro. Nitko se na svijetu tako ne zove osim mene. Nitko, nitko. E, Lovro, e, moja majko

        – Dobro je govorio otac, započela sam rečenicu gledajući u tom trenutku Andrinu. Osjetila sam da Lovro stoji uz vrata i ne želi izaći iz kuće dok ne dočuje moju rečenicu … Da djeci ne bi trebalo davati imena dok se sami ne mogu nazvati.

       I što je predlagao čiča Bono? ubacila se Andrina.

       – Vodio bih ih pod brojem, pa nek balavci sami odaberu,  kad postanu punoljetni.

        – To je zbog toga što si i ti promjenjivala ime. Ima moj djed pravo, doviknuo je.

Otvorio je vrata, okrenuo se na pragu, skinuo s desne ruke već navučenu smeđu vunenu rukavicu, čiji je palac bio ispleten bordo, i poslao nam leteće puse. Puhao je iznad ispruženoga dlana. Vidjela sam samo tu blijedu šaku s dugim prstima. Iako još dječja, obećavala je da će se prometnuti u ruku za čijim će dodirom čeznuti djevojke iz školskih klupa. Lovro je otišao vježbati svoje nespretno r.

           Da Andrina nije izvadila fotografije, što ih je nekoliko dana prije primila iz našega rodnoga kraja, zasigurno bih u svom pamćenju, sve do sinovljeva povratka kući, tražila slike koje upućuju na veliku sličnosti između njega i njegova oca, dječaka, pa mladića u kojeg sam bila zaljubljena onoliko godina koliko sam poznavala i sebe samu. Živio je u zaseoku koje se naslanjalo na naše selo. Cijelo je školovanje sjedio u klupi iza mene.

Da bih te gledo u zatiljak, govorio je. Darivao mi je prve, još ledene visibabe i iz svojih džepova, po povratku s nastave, vadio rumene kolačiće koje je ujutro kradom, za nas dvoje, izvlačio iz škanicla pripremljenog za jednu gradsku slastičarnicu, nadaleko poznatu po posebnim medenjacima. I načinu na koji se u njima uživa. Preko slatke površine prelijeva se pravi domaći kajmak, žut i masan, serviran u zemljanim posudicama. Zalogaji moraju biti brzi i odlučni kako se mliječni dodatak ne bi počeo razlijevati po prstima i slijevati niz laktove. Medenjake je svake noći pekla njegova baka, a u grad ih je odnosio najstariji mu brat koji je kući, umjesto naručenog šećera i brašna, najčešće vukao pivo i cigarete.

         Svoje sam osjećaje povjeravala ispovjedniku u našoj župnoj crkvi Svete Barbare, zaštitnice rudara. On ih je godinama primao kao grijeh vrijedan ozbiljne djevojačke pokore. I nakon molitve, još polu sagnutih koljena, pripremajući se za trenutak  pričesti, gutala sam svoju tajnu, tjerajući je još dublje u sebe sa željom da je sakrijem i obložim svojim tijelom, da načinim sigurnu prepreku između nje i hostije koju ću uskoro primiti. Otkrila sam je Andrini nekoliko dana prije svog devetnaestoga rođendana. – A vjera, kako možeš prijeći preko toga? Još u ovim vremenima? prošaptala je i ubrzala korak.

Kojim vremenima i kakve to veze ima s njim? – izgovorila sam dovoljno glasno, ali ne toliko da bi to čula ona koja je od mene otrčala brzinom sigurne olimpijske rekorderke u utrci na četiri stotine metara. Kao da zbog preboljele žutice već godinama nije bila oslobođena tjelovježbi na koje smo, kroz cijelu gimnaziju, odlazili dva putra tjedno i nerijetko se razbolijevali u  nezagrijanoj i neožbukanoj dvorani; izgrađenoj iz sivih betonskih blokova i to – pisalo je na mjedenoj pločici lijevo od glavnih ulaznih vrata – sredstvima samodoprinosa jamskih kopača.

(nastavak sutra)

29+