Šuti, gluvo bilo

1.

Sina Lovru rodila sam šest mjeseci nakon što sam izbjegla iz  sela. Za samo dvanaest dana moj će dječak navršiti devet godina. Bit će to na blagdan Svete Lucije. Redovito se toga dana sjetim vremena kada smo se  mi djevojčice, nakon večernje mise, okupljale u dvorani za vjeronauk i na dvanaest papirića, zaklanjajući ih svojim slabašnim tijelima, ispisivale imena dvanaestorice dječaka.

Presavijene ceduljice odnosile bismo kući i skrivale ispod pernatih jastuka. Svako jutro, ubrzo nakon što bi se u šparetu podložila vatra, svaka bi od nas, u svome domu, jedan neotvoreni bacila među cjepanice koje su još mokre, a samo dan prije, izvađene ispod snijega, cvilile u narančastocrvenkastom plamenu. Na Božićno jutro otvarale  bismo onaj jedan, jedino preostali, nesagorjeli. I čitale na njemu krasopisno ime.

            Godinama sam se pridruživala  predblagdanskom ritualu,  unatoč tome što mi je ishod unaprijed bio poznat. Naime, na mojih dvanaest ceduljica, izrezanih iz lista iskinutog iz geometrijske bilježnice, dvanaest se puta ponavljalo isto ime. I premda je to bilo tako, redovito bih se, čim bih pročitala njegovo, ukrašeno nespretno nacrtanim srcima i cvjetićem, razveselila i umirila. Osjećala sam da mi oči, dok gledam kako latice lijepo pristaju uz brižljivo oblikovana slova njegova imena, nekako neobično svjetlucaju. I da njihov odsjaj mogu vidjeti na ispruženom dlanu svoje desne ruke čiji prsti još dugo, dugo uspijevaju mirisati po nacrtanoj, ali prepoznatljivoj svježini divljega karanfila procvaloga u kanjonu Bukovice.

            Lovro već danima brižno popisuje uzvanike za svoj dječji party. Sam izrađuje pozivnice i iz svoje mi sobe, ubacujući pokoju talijansku riječ,  predlaže sliku rođjendanske trpeze. Iz nje se lako da primijetiti kako bi, grickalicama i zalogajčićima što se reklamiraju u dopodnevnim televizijskim terminima, htio ugoditi prijateljicama prijateljima iz razreda i susjedstva, ali pri tome, kavalirskom pažnjom, ne zanemaruje ni moj ukus, kao ni gastronomske užitke ljudi moga kraja. Stoga mi nekim čudnim tonom predlaže da  napravimo  i  pravu našu domaću pitu od krumpira. Nespretan je u izgovoru krompiruša, ali vrlo vješto izgovara riječ našu. Zamjenicu izusti, i nikada ne znam čini li to namjerno da mi ugodi ili ta visina izlazi iz njega spontano, puno glasnije i meni poslije toga, još dugo, dugo odzvanja ono njegovo šššššš, kao da je došlo sa susjednoga brijega; samo nešto sporije i  mekše, onako kako su do moga dvorišta i moje magaze, u kojoj sam, sklanjajući očev alat i boce sa šljivovicom, osvajala prostor i gradila svoje svjetove, stizala slova svih pisama što su, činilo mi se oduvijek, letjela iznad krova naše stare kuće.

                                                                       *

        Naziv toga jela, uobičajeno, poprati smješkom.  – Puno joj je bolji okus nego što sam mislio, rekao je prije tri tjedna teti Andrini, mojoj prijateljici iz gimnazije koja nas, u posljednje četiri godine, redovito posjećuje u našem domu, u gradiću smještenom uz planinsko jezero na sjeveru Italije. Dolazi k nama redovito svakog prvog vikenda u mjesecu. Živi nedaleko, u glavnom mjestu pokrajine, kamo je došla na moj nagovor i gdje se brine o ostarjelom profesorskom bračnom paru. Slobodne dane, kada osamdesetogodišnji gospodin i njegova dvije godine mlađa supruga odlaze u posjete svojoj kćeri,   Andrina provodi s nama. Tijekom njezina posljednjeg boravka, Lovro se, baš pred njom, a nakon toliko godina nutkanja, udostojio probati, ne prestajući buljiti u mene svojim smeđezelenim očima, jedan komadić okrajka.  – Ne sviđa ti se riječ krompiruša? upitala ga je Andrina,  pogledavši, istovremeno, mene nekako sažaljivo. – Zvuči grubo, a i ima dva r, za mene previše, odgovorio je moj sin koji se upravo spremao na govorne vježbe k profesorici iz susjedstva. Bila je to nova prigoda za pokretanje protestne note vezane uz njegovo ime.

      Vežući cipele, mrmljao je u ritmu jezika u kojem se osjećao sigurnijim: – A otkud da baš ja postanem neki Lovro. Nitko se na svijetu tako ne zove osim mene. Nitko, nitko. E, Lovro, e, moja majko

        – Dobro je govorio otac, započela sam rečenicu gledajući u tom trenutku Andrinu. Osjetila sam da Lovro stoji uz vrata i ne želi izaći iz kuće dok ne dočuje moju rečenicu … Da djeci ne bi trebalo davati imena dok se sami ne mogu nazvati.

       I što je predlagao čiča Bono? ubacila se Andrina.

       – Vodio bih ih pod brojem, pa nek balavci sami odaberu,  kad postanu punoljetni.

        – To je zbog toga što si i ti promjenjivala ime. Ima moj djed pravo, doviknuo je. Otvorio je vrata, okrenuo se na pragu, skinuo s desne ruke već navučenu smeđu vunenu rukavicu, čiji je palac bio ispleten bordo, i poslao nam leteće puse. Puhao je iznad ispruženoga dlana. Vidjela sam samo tu blijedu šaku s dugim prstima. Iako još dječja, obećavala je da će se prometnuti u ruku za čijim će dodirom čeznuti djevojke iz školskih klupa. Lovro je otišao vježbati svoje nespretno r.

           Da Andrina nije izvadila fotografije, što ih je nekoliko dana prije primila iz našega rodnoga kraja, zasigurno bih u svom pamćenju, sve do sinovljeva povratka kući, tražila slike koje upućuju na veliku sličnosti između njega i njegova oca, dječaka, pa mladića u kojeg sam bila zaljubljena onoliko godina koliko sam poznavala i sebe samu. Živio je u zaseoku koje se naslanjalo na naše selo. Cijelo je školovanje sjedio u klupi iza mene. – Da bih te gledo u zatiljak, govorio je. Darivao mi je prve, još ledene visibabe i iz svojih džepova, po povratku s nastave, vadio rumene kolačiće koje je ujutro kradom, za nas dvoje, izvlačio iz škanicla pripremljenog za jednu gradsku slastičarnicu, nadaleko poznatu po posebnim medenjacima. I načinu na koji se u njima uživa. Preko slatke površine prelijeva se pravi domaći kajmak, žut i masan, serviran u zemljanim posudicama. Zalogaji moraju biti brzi i odlučni kako se mliječni dodatak ne bi počeo razlijevati po prstima i slijevati niz laktove. Medenjake je svake noći pekla njegova baka, a u grad ih je odnosio najstariji mu brat koji je kući, umjesto naručenog šećera i brašna, najčešće vukao pivo i cigarete.

         Svoje sam osjećaje povjeravala ispovjedniku u našoj župnoj crkvi Svete Barbare, zaštitnice rudara. On ih je godinama primao kao grijeh vrijedan ozbiljne djevojačke pokore. I nakon molitve, još polusagnutih koljena, pripremajući se za trenutak  pričesti, gutala sam svoju tajnu, tjerajući je još dublje u sebe sa željom da je sakrijem i obložim svojim tijelom, da načinim sigurnu prepreku izmedju nje i hostije koju ću uskoro primiti. Otkrila sam je Andrini nekoliko dana prije svog devetnaestoga rođendana. – A vjera, kako možeš prijeći preko toga? Još u ovim vremenima? prošaptala je i ubrzala korak. – Kojim vremenima i kakve to veze ima s njim? izgovorila sam dovoljno glasno, ali ne toliko da bi to čula ona koja je od mene otrčala brzinom sigurne olimpijske rekorderke u utrci na četiri stotine metara. Kao da zbog preboljele žutice već godinama nije bila oslobođena tjelovježbi na koje smo, kroz cijelu gimnaziju, odlazili dva putra tjedno i nerijetko se razbolijevali u  nezagrijanoj i neožbukanoj dvorani; izgrađenoj iz sivih betonskih blokova i to – pisalo je na mjedenoj pločici lijevo od glavnih ulaznih vrata – sredstvima samodoprinosa jamskih kopača.

                                                                    *

            Redovito, kada bi izgovorio ime svoga djeda, a ono u kombinaciji svojih slova nije sadržavalo r, Lovro je to činio toplinom kakvom meni nikada nije uspjelo izgovoriti imena svojih roditelja i svojih bližnjih. I kako je rastao, sve je rjeđe zapitikivao  kada ću ga odvesti u selo u kojem sam rođena i iz kojeg je moj otac, a njegov djed, svakodnevno odlazio, da bi poslije dva sata jakoga hoda prošao kroz okno na kojem se, u dva pisma, gotovo zapovjedno ponovljala riječ SRETNO. U dječjoj enciklopediji pronašla sam sliku ugljenokopa, vrlo sličnog očevu radnom mjestu. Bilo mi je to puno lakše nego prizivati vlastita sjećanja i približavati sebi samoj prošlost koju sam htjela zaboraviti. Osjećala sam da Lovro, uz mene i uz moja nezadovoljstva, prebrzo odrasta i da mu  zbog svojih nelagoda uskraćujem pitanja na čije je odgovore, samim svojim rođenjem, stekao pravo. Dok su njegovi najbolji prijatelji, koji su k nama dolazili najčešće subotom poslijepodne – da bi uz  nove igrice i navijanje pred play-stationom, uživali u palačinkama s nadljevom od oraha i čokolade, prelivenim marmeladom od marelica – ponosno govorili o svojim očevima, pretvarajući njihove vozačke vještine u podvige ravne kaskaderskim, moj je Lovro, grimasama na licu, i neprestano šuteći, davao na znanje kako je zadivljen pričama svojih prijatelja.  – Moj bi tata još bolje. On bi sigurno i ronit mogao. Uvjeren sam i po zimi,  rekao mi je prošle subote, pružajući mi, nakon što je ispratio svoje goste, tanjure na kojima su bili jedva vidljivi svjetlosmeđkasti tragovi širine površine dječjih prstiju. – Vjerujem mi, mogao bi.  Bilo je to sve što sam uspjela reći.

            A Lovro je i dalje vjerovao da se njegov otac zvao Jakov i da je kao najhrabriji borac našega kraja, predvodeći svoju diverzantsku grupu, nastradao u šumi, odmah uz kuću u kojoj sam rođena.

                                                           *

             – Od toga je umro moj tata, čula sam kako se povjerava svom prijatelju Stefanu. Bilo je to u danu u kojem se svijet sjećao tragično nastradale Lady Di, a televizijske kuće treću godišnjicu njezina odlaska opremale snimcima koji su svjedočili princezinu ustrajnost u borbi protiv pješačkih mina. – Želio je spriječiti neprijatelja da ne dodje do kuće moje mame, objašnjavao mu je. A sitno mu je lice blistalo ponosom.     

            – Možda sam mu trebala smisliti neko drugo ime, neko s barem jednim ili još bolje s dva  r. Da ga ne ponavlja prečesto. Ionako je i ovo izmišljeno, razgovarala  sam,  gotovo svake noći, sa samom sobom. I u prijelazu subote na nedjelju postajala sigurnom kako ću mu na doručku, uz njegovu omiljenu voćnu kašicu, izgovoriti očevo pravo ime. I tim činom priznati kako je otac bio na onoj strani. Ustajala bih nenaspavana, s podočnjacima koji su mom izgledu priskrbljivali dodatnih desetak godina, pregrijavala voće i nakon polusatne šutnje, zahvaljivala sinu koji bi me, onako iz mirisa pidžame, počeo zapitkivati o mojim planovima za nedjeljno popodne. Pokušavala sam, dok je on vrtnjom žlice, rashlađivao doručak, proniknuti u njegove misli i krišom promotriti sliku koju je, uz pomoću mojih škrtih obavijesti i snagom sinovljevske želje, izgradio o svom ocu. Slutila sam da je želi skloniti što dalje od mene. Da sam uspjela doprijeti do nje, ona bi mi, izmiješanim svijetlim i tamnim bojama, iznova posvjedočila o ocu heroju, njemu  kojeg je raznijela pješačka mina; nedaleko od sobe u kojoj je spavala mlada trudnica, šaka položenih na stomak, grijući njima, u prvim danima gladi i rata, glavicu tromjesečnoga bića u utrobi.  Njegovu, Lovrinu. I vidjela bih ponovno svoga Jakova, njega koji leži na groblju pokraj spomenika franjevca i  sveca na čiji su grob hodočastile žene s bolesnom djecom, uranjajući u molitvama kratkoodsječene nokte u mokru ilovaču. O tome sam, dok je bio još sasvim mali, pričala svome sinu. Dok je vani padao snijeg kojemu su se radovali stanovnici ovoga kraja. I ja zajedno s njima. Jer, obećavao je dolazak bogate klijentele na skijališta i u luksuzni hotel čije sam sobe počela pospremati godinu dana nakon Lovrina rođenja. Socijalna radnica, moja daljnja rođakinja koja je u Italiji živjela već tridesetak godina, još uvijek nije prestala brinuti o nama. Nakon što mi je preko Crvenoga križa, prije devet i po godina,  organizirala dolazak i smještaj, nakon što je bdjela nad mojom trudnoćom i životom godinu dana poslije, na Lovrin mi je prvi rođendan pronašla stalan posao, stan i mjesto u jaslicama. I sredila papire, kako su to uobičajili reći mlađi ljudi našega kraja, oni koji su po kruh odlazili preko grane i nisu željeli ponavljati kopačku sudbinu svojih prerano umrlih očeva i djedova.

            Lovro, osjećam to, vjeruje kako Jakov čeka dan kad će mu on, rođen stotinu i sedamdeset dana poslije očeve pogibije, on – Lovro – njegovo jedino dijete, zapaliti prvu svijeću; bijelu, sitnu, nagorjelu i pri svom kraju još sasvim, sasvim slatku. U takvu je sliku vjerovao Lovro. I dodatno je, dok sam ja pred njim šutjela, ukrašavao novim detaljima, sličnim onima kakvima su u subotnje večeri obilovale priče njegovih prijatelja.

                                                           *

        – Krompiruša, rekao je umjesto pozdrava, s jasnim r, još svježim od  završenih govornih vježbi. Skočio je prema fotografiji koju sam držala u ispruženoj desnoj ruci i odmicala je od sebe prema svjetlu.

Šta je to, šta je to, kaži mi, uzviknuo je Lovro, ne čuvši moje pitanje- Kako je bilo kod profesorice.  – To je kuća u kojoj je rođena tvoja mama, Lovro, odgovorila mu je Andrina. Točnije, to je bila kuća u kojoj je rođena i tvoja mama. Oteo mi je fotografiju, otrčao do stolice iz koje je najradije, unatoč svim mojim protivljenjima, mijenjao televizijske programe, sjeo i promatrao je desetak minuta.

            Na fotografiji je stajao upisan datum. Na njoj nitko nije pozirao, na njoj nisu  snimljena živa bića. U desnom kutu fotografije vidjela su se dva visoka jablana,  s čijih su grana visile ledenice, u središtu je bila srušena kuća na kojoj su se u snježnoj bjelini plavili okviri prozora, a ispred kuće, u prostoru dvorišta ispod snijega probijala su se tri kamena ležeća spomenika. U samom dnu zabilježen je prvi red stabala iz našeg šljivika.

             – A što je ovo? upitao je Lovro u jednom trenutku. Nije ustao, nije nam donio fotografiju, nije ju čak ni okrenuo prema nama dvjema. Obje smo znale da misli na stećke, one preko kojih smo Andrina i ja preskakale, iza kojih smo se skrivale i o kojima smo, u vremenima dugih sijela, slušale priče prepune ljubavnih zapleta i izmišljenih bića.  – Stećci, ali ti si premalen da to razumiješ. Odmah sam se pokajala zbog uvredljivoga objašnjanja.  – Nisam, imam skoro devet, pobunio se i, u trenutku kad je izgovarao broj svojih godina, ljutito ustao.  Stvarno je visok za svoje godine, pomislila sam. Već sada je viši od mene. Izgovorila sam to gotovo prigušeno. Spomenula sam sebe, samo da ne bih rekla – Na oca je.  – A zašto niste snimili šumu u kojoj je mina raznijela moga tatu? upitao je gotovo zapovjedno, ne mičući se iz stava mirno. Andrina me samo pogledala. Ne sjećam se jesam li u njezinim očima vidjela prezir, očaj, razočarenja ili, naprosto, sažaljenje. Moglo je biti i sve to u istom trenutku. Jer, ona je znala, iako joj nakon onog priznanja njega više nikada nisam spomenula, da je Lovro Irfanov i moj sin. I samo je ona znala da se u kombinaciji slova Irfanova imena krije riječ prepoznavanje.  Ali nije znala da je te posljednje noći došao uz moj otvoren prozor i šapnuo mi: – Bježi, moji stižu, čuvaj naše dijete, ja ću te već naći.

             – Idem se spremiti za školu, sutra je ponedjeljak, rekao je Lovro stvorivši se iznenada pokraj mene. Na Andrininu licu vidjelo se olakšanje u trenutku kad je Lovro zatvorio vrata dnevne sobe. 

*

             – Ali, on je pobio naše i tvoje, Kato. Oprosti, Katarina. U snu, tako pričaju.

          – Ne, njega je raznijela mina, Andrina. Zapamti to! Pašteta, Gavrilovićka. Sjećaš  se one kutijice narančaste po kojoj je mirisala naša čajna kuhinja? Ti si se radovala tvorničkom kruhu i pašteti. Ja sam više voljela miješanu marmeladu iz bijelih plastičnih kadica.

      – U redu, izgovorila je Andrina, puno tiše nego prije devet godina, kada je pitanjem o vjeri otrčala od mene. Izvadila sam ruke iz kose. Prsti su mi ostali zgrčeni. Bili su još kraći i još tanji. Počela sam strahovati da ih svaki odlazak na moje tjeme, među korijene kose koja je počela sijediti, čini manjima i neženstvenijim. A njihovo putovanje više nisam mogla kontrolirati. Bivalo je sve češće, sa sve povoljnijim povratnim kartama. Moja je nervoza postajala njegov najuspješniji turoperator kakvog bi poželio baš  svaki ministar turizma.

             – Sjećaš se onoga kad se Irfan potukao zbog užine? Bilo je to pitanje koje mi je Andrina uputila da bi prekinula nelagodu i  izravnala  moje prste.    – Da, pamtim to. Stajala sam ispred njega, ostalo je još samo dvije kriške, a nas je bilo još troje u redu. Amir je bio posljednji i kad je vidio da za njega više neće biti, oteo je moje parče. Iz ruku mi. A onda je ….

        – Što je to, parče, uzviknuo je Lovro.

        – Kad si se ti vratio, Lovro, trgla se Andrina.

        Umjesto odgovora dodao je- Taj je te dečko volio?

        Uspjela sam se nasmiješiti. –Je, volio me.

        – A ti si volila tatu, jel da, nisi njega?

        – Da, ja sam voljela samo tvoga tatu, sine.

        – Znao sam, odgovorio mi je.

      Na trenutak smo promijenili uloge. Lovro se ponašao kao preplašeni otac koji želi dobiti uvid u ljubavni život svoje nezrele kćeri. A ja sam osjetila djevojačku radost zbog činjenica da nisam iznevjerila njegova očekivanja. Andrina je ionako znala što se dalje dogodilo između Irfana i Amira pa je  krenula prema vješalici na kojoj je odložila svoj ručno pleten kaput. Crni sa srednjobosanskim  motivima, skinutim s nošnji u kakvima žene, one koje su dolje ostale i one koje su se tamo vratile, još uvijek, kao nekada, odlaze na nedjeljne jutarnje mise. Tkana pregača na kojoj se izmjenjuju bordo i žute pruge opheklana je crnom vunom i zavezana na bijelu uštirkanu konopljenu rubinu.

            Na izlazu mi je rekla: A jesmo li taj dan jeli paštetu ili pekmez? – Ne sjećam se kako je parče izgledalo, odgovorila sam joj. Poljubila me u desni obraz i čvrsto obećala da će, zbog mene, doći na Lovrin rođendan. Bila sam joj unaprijed zahvalna. Odlazak izvan uobičajenoga dogovorenog termina, zahtijevalo je Andrinina mukotrpna objašnjenja i isprike poslodavcima. Ali njezina najava značila je to da je, u stvaranju slike rođendanske trpeze, Lovro bio u pravu. I da se na njoj, uz grickalice i palačinke, mora naći i naša krompiruša. S jednim š i čak dva r. Malo pri krajevima zagorjela. Samo zbog toga da bi je i slavljenik, pred svjedocima, poželio kušati. Po drugi put.

Lovro je te večeri bio radostan. Pretpostavljam i zbog toga što mu je Andrina darovala fotografiju moje srušene rodne kuće. Izraz njegova lica otkrivao je da ipak nije čuo rečenicu u kojoj mi se moja prijateljica, nakon duga vremena, obraća i mojim pravim imenom. Onim koje sam, dolaskom u Italiju, promijenila. Nadala sam se da ću za dvadesetak godina jednu od svojih unuka zvati imenom Katarina, imenom kraljice ispod čijih smo razrušenih dvora brali ljekovite trave od kojih su naše majke, prema receptima starih fratara, spravljale čajeve. Pred goste bi ih iznosile u svečanijim ibricima, smiješile se i stidljivo izgovarali rečenicu: – Ovaj čaj od devet trava liječi devet različitih bolesti.

                                                           *

            Nekoliko dana poslije uvećala sam fotografiju. Stabla šljive u pozadini svojom su gustoćom doista podsjećala na pravu šumu. I kad sam zatekla Lovru kako je iz onog istog naslonjača ponovno razgleda, očekivala sam da će me upitati: Je l’ se to dogodilo ovdje? Bila sam spremna na potvrdan odgovor. Međutim, šutio je. U lijevoj je ruci držao ljubičastu keramičku olovku. Tek kad je izašao iz kuće, otkrila sam razloge zbog kojih je to činio. Na srednjem je stećku, nakon njegove intervencije, sjedilo dvoje ljudi; muškarac i žena; nacrtani dječjom rukom. Podsjećali su na skice. Ipak, dovoljne jasne da se iz njih može zaključiti kako muškarac svoju ruku drži na ženinu desnom ramenu. Iznad njih su se našla i dva štampana slova, veliko J i veliko K povezani aritmetičkim znakomplusa. Početno slovo moga imena prelazilo je preko magaze u kojem je krajem ožujka 1993. Lovro začet. Potražila sam crveni okvir u koji sam namjeravala položiti fotografiju. O izložbenom će mjestu, ionako, odlučiti moj sin.Kada sam namještala žućkasti paspartu, primijetila sam da je u desnom uglu nekakva  mrlja. Da bih je odgonetnula, morala sam staviti naočale. Bilo je to nekoliko linija vođenih sa željom da se iz njihovih spojeva prepozna lice djeteta. Pokraj djela prepoznatljive autorske ruke stajalo je jedno malo L.

            Sutradan ujutro, još krmeljiv i nepočešljan, upitao me jesam li zaboravila staviti papir između fotografije i rama. Odgovorila sam mu kratko:  Jesam

         – Dobro je, možda bi prekrio šumu.

       – Ne, prekrio bi tebe. Bilo je to ono što sam željela, ali nisam uspjela izgovoriti. O njegovim se likovnim intervencijama, ionako, šutjelo. A imala sam potrebu upitati ga zbog čega je odabrao baš srednji stećak. Jer, on je i meni bio najdraži. Na njegovu pročelju, zdesna na lijevo jahalo je pet vitezova; svi u oklopu, naoružani mačem i kopljem. Po pozadini, ukrašenoj nejednako razmještenom ornamentikom, i po ostacima prikaza drveća, zaključivala sam da povorka jaše kroz šumu. Iako su na stećku bila samo tri drveta za koje je otac tvrdio da su hrastovi. Mene su, međutim, podsjećali na stabla iz našega šljivika. Iznad njih su sjale kamene zvijezde složene u kružnicu. I one noći, kad je Irfan dotrčao do moga prozore, one su na trenutak izgubile sjaj.

2.

            Na svoj rođendan, čija je proslava scenaristički razređana do u sitne detalje, Lovro je najboljeg prijatelja odveo na kat, u svoju sobu, da bi mu pokazao jednu pravu sliku, kako je rekao. Čim su se spustili u slavljenički prostor, ukrašen samo narančastim balonima, Stefano me isti čas upitao:

        Stvarno vi, teta, nemate tamo groblje? Zašto mrtvaci leže u  dvorištu?

       – Pričat ću vam jedaput o stećcima, ali ne danas, na rođendan. Zamalo da sam rekla:  Kada se vratimo s putovanja. Tek tada mi je bilo jasno zbog čega je Stefano naručen pola sata prije ostalih uzvanika i zbog čega njegov dolazak nije izdvojen na protokolarni listić pohranjen na kuhinjskom stolu, ispod bilježnice s receptima zabilježenima po sjećanju. Jer, samo su odabrani i posebni imali mogućnost uputiti svoj pogled na fotografiju.

            Moja je uloga te večeri bila sporedna. Voditelji filmskih svečanosti opisali bi je ipak kao onu bez koje se ne može i na festivalu joj, na nagovor prosudbene komisije, dodijelili nagradu ravnopravnu glavnoj. Pojavljivala sam se u svojevrsnom prologu nazvanom postavljanje scene i u završnoj slici pospremanje rekvizita poslije odlaska gostiju. Na moje pitanje Nije predvđjeno ni jedno moje upadanje u predstavu odgovorio je kratko Bolje ne i pri tome brisao desni obraz navučenim rukavom nove pamučne zemnozelene majice. Činio je to uz smješak, kao da me želi upozoriti da je prevelik broj poljubaca suvišan čak i u rođendanskom jutru.  Budi negdje tu, u svojoj sobi, pričaj s Andrinom, savjetovao me, ali nije dodao: Ako te  zatrebam. Da si mi blizu. Tješila sam se da je na to barem pomislio.  Darove ćemo otvarati poslije, skupa, dodao je prije odlaska na tuširanje. O. K., odgovorila sam i spomenula mu novi gel koji je u kupaonici ostavljen na njegovoj polici. Otišla sam u kuhinju da bih pogledala na programsku satnicu. Podigla sam bilježnicu kariranih sjajnih korica. Uručivanje darova bilo je predviđeno nakon prve runde klope, pod rednim brojem dva.

                                                           *

            Andrina i ja sjedile smo u mojoj radnoj sobi i ispijale kavu; gustu i bez mlijeka.  Na stolu, među knjigama i papirima, stajao je pladanj na kojem je bilo nekoliko komada prepečene krompiruše. Svakog trenutka otkrivao se novi detalj na oslobodjenoj porculanskoj površini.

            – Baš je kao kod nas, ponavljala je Andrina, i uz svaki zalogaj prelazila dlanom preko vidljivog stomačića. Sliku je pratio tekst sačinjen od samo jedne rečenice Od sutra dijeta.

            – Ne nego, od ponedjeljka, ispravljala sam je i pridruživala se njezinoj akciji čišćenja fine tacne, čijoj bi eleganciji puno bolje pristajale sitne puslice od oraha ukrašene bijelom kuglicom istučenoga sasušenog bjelanjka. Kao što bi razvučenom tijestu filovanom sjeckanim komadićima krumpirima začinjenim lukom, solju i biberom, više odgovarala okrugla limena tepsija  kupljena na godišnjem vašaru u našoj  čaršiji. 

            Pogledavala sam na sat. – Odlučila sam predati mu svoj dar pred svima, priznala sam joj. Glas mi je podsjećao na glas maturantice koja moli za višu ocjenu iz matematike. 

            – A što je to? upitala je ravnim tonom. Kao što bi to učinila profesorica koju samo pet dana dijeli od odlaska u mirovinu i koja ne razumije u čemu je razlika izmedju jake četvorke i mršave petice.

            – Avionska karta za Sarajevo. U aprilu. Pred

            Nisam uspjela ni izgovoriti do kraja, a Andrina je skočila, pljesnula rukama i zagalamila: Usudiš se ići svojima? Ja ne bih. Na tvom mjestu.

            – Ako su se moji usudili vratiti u naše selo, onda to moram učiniti. I zbog Lovre. Pred Uskrs.  

             – Ali, tko ćete do tamo odvesti, hoće li te roditelji primiti? Nakon svega… Ušutjela je i naglo zaustavila rečenicu koja je pokazivala uzlaznu putanju.

             – Pokušat ću, izgovorila sam neobičnom mirnoćom. U trenutku kad sam joj htjela reći da sam oko puta u kontaktu s gvardijanom  i da on već priprema teren za moj dolazak, otvorila su se vrata sobe. Na njima je stajao Lovro. U uglu desne usnice visio je komadić tijesta i na njemu se njihao krumpirić.

            Daj, obriši se, slavljeniče, upozorila ga je Andrina. Vidjela sam da  mu njezin, pomalo zapovjedni ton, nije dobro sjeo.

            – Stara, ajd možeš stić. Ako imaš dar za mene. Počinjemo.

            – Samo ti idi, sad ćemo mi, uzvratila sam Lovri.

            – Požuri, odmah poslije prelazimo na gledanje videa. Sve je kako sam htio. Superica.

            Zalupio je vratima jače nego što je to običavao. Slavljenička nervoza, izgovorila sam okrenuvši se Andrini.

            Iako je koverta s kartom stajala u prvoj ladici stola na koji smo nas dvije odložile svoje šalice s kavom, trebalo je proći nekoliko minuta da se dosjetim gdje sam je spremila.

            – Ja ipak ne bih išla dolje, tko zna je li on živ, šapnula mi je na vratima. –    Šuti, gluvo ne bilo. Živ je, zašto ne bi bio živ, ali ne želim o tome, rekla sam još tiše. – I neće praviti problema. Ako uopće čuje da smo došli, iscijedila sam još tiše. Tako tiho da to moja prijateljica i nije mogla čuti.

                                                           *

            Sedam djevojčica i deset dječaka sjedilo je na podu, u polumračnom krugu. Glazba kojom su stvarali svoj ugodjaj bila mi je nepoznata. Lovro je stajao u sredini. Čudan običaj. Čestitanje  počinje tek kad se gosti dobro najedu i kad su sigurni da su došli na pravo mjesto.

            – Tko će prvi?, upitao je i pogledao na mene.

            Ne, ja želim biti zadnja

            Odmah nakon toga, ustala je crnokosa djevojčica. U desnoj je ruci  držala sasvim malu ružičastu kutijicu. Ola-la-la-la, odjeknulo je našim dnevnim boravkom. Uzvik je ubrzo popraćen prolomnim pljeskom. Sva sreća da nije bila upaljena središnja rasvjeta. Lovrino i djevojčicino lice blještali bi u crvenilu. Kada bi ta curica znala, pomislila sam, što djevojčice naših krajeva čine na današnji dan, ona bi ime moga sina ispisivala na način na koji sam ja ispisivala ime njegova oca. Dvanaest puta iznova, dodajući mu, svake godine, sve više ukrasnih motiva. U to sam bila sigurna. I poželjela sam tu sliku dviju dječjih šaka, jedne u drugoj, zalediti i osigurati im vječnost.

                                                           *

            – Dobro da si mi to dala na kraju, zbunila bi me. Komentirao je Lovro moj dar dok smo, uz Andrininu pomoć, u crne vreće bacali rodjendanske tragove.  – I stvarno ćemo ići za Uskrs? Ćutila  sam nevjericu u njegovu pitanju.

            –Kakvo pitanje? odgovorila sam.

            Andrina je bila šutljiva. Samo je prije odlaska na spavanje uspjela ispustiti:  Dobro je da sam mu kupila onu jaknu. Štiti od vjetrova. A znaš kako je kod nas i u četvrtom  vjetrovito. Kada  s Bobovca krene pirit prema nama.

3.

            U sarajevskoj zračnoj luci dočekao nas je sutješki gvardijan.

            – Nisi se promijenila, bilo je prvo što je rekao. Pozdravio se s Lovrom, pohvalivši njegovu visinu i cool jaknu, boje nekakvoga engleskoga nogometnoga kluba čiji naziv nisam upamtila. Fratrov smješak otopljavao je sivilo prostora; prozore kroz koje se jedva vidjelo, neveselost na licima osoblja, tanjurić na kojem se kockica roza ružina rahatluka, ponuđena uz pravu turskukafu, činila napuštenom i unatoč svojoj prozračnosti i krhkosti, nevoljenom. Nakon desetominutnog zadržavanja u kafiću, sjeli smo u zeleni Nissan i krenuli prema selu u kojem sam rođena. Lovro je naizmjenice gledao kroz prozor i vozača, koji ni po čemu sličio na svećenika zbog kojeg je Lovro, uz neizostavno Ne podnosim ga, odbijao odlaziti na nedjeljne mise, neprestano zapitkivao što je što. Gvardijan, vozeći pažljivo na davno izgrađenim i nikada popravljanim cestama, strpljivo mu je odgovarao. Činio je to čak s nekakvim dodatnim poučiteljskim tonom. A meni je kroz cijelo putovanje darovano pravo na šutnju, pravo na posljednju pripremu prvoga susreta nakon gotovo deset godina, susreta u kojoj osim Lovre i sebe donosim i svoju krivicu izgradjenu na strahu i sebičnosti.

            – Ne brini, sve će biti u redu. Bila je to jedina rečenica upućena meni, rečenica mog kolege iz razreda, a danas glavnog fratra u našem starom samostanu i župi koju političari spominju samo onda, ako je suditi po tisku koji je preko Andrine katkada dolazio do mene, kada posežu za sigurnim  dokazom hrvatska. Smanjivao je brzinu i zaustavljao džip. – Nisam ni primjetila kad je prošlo skoro dva sata vožnje. Ništa mudrije nisam uspjela smisliti. I dok sam ja, sa svoje lijeve strane, u ruševini plavom izbačenom okviru prozora i blatu što je izvirivalo kroz rupe od minobacača, prepoznavala svoju rodnu kuću, Lovro, sin oca Irfana, prepoznavao je motive fotografije obješene na zidu svoje sobe. Posvjedočio je to usklikom:  Vidi, ono sa slike! I istrčao iz automobila, ravno u zagrljaj svoga djeda koji je deset metara desno od trećega stećka stajao pred pragom svoje nedovršene kuće, izgradjene crvenom opekom, dobrotom hrvatske vlasti, kako je rekao u svojoj drugoj rečenici. Odmah nakon što me pomilovao po glavi i jedva izustio: Neka, neka, mi smo ipak svoji. I nakon što je njih dvoje ubijeno, ostali ste samo vi.

            Kad smo ušli u kuhinju, majka je bila sagnuta nad pećnicom iz koje je izvlačila veliku crnu tepsiju. Odmah ju se spustila na sivkaste keramičke pločice. Prebacivši kuhinjsku crvenokariranu krpu preko desnog ramena,  pokušala se ispraviti. Otac je isti čas skočio, uzeo hoklicu ispod stola i donio je do nje. Sjela je i popravila crnu suknju. Prišla sam joj i klekla pred njezine noge, pred kožne grube otvorene papuče ispod kojih su, na gornjem rubu, izvirivale priglavke ispletene od domaće vune. Spustila sam glavu na njezinu pregaču, poput djevojčice koja svoju glavu namješta u sigurno krilo i umiljato očekuje prvi prolaz češlja koji će spretnim rukama pomoći da se kosa uskoro nadje u sitnim i urednim pletenicama. Na moje su tjeme  pale njezine suze. Kažnjavale su me bez ikakvih riječi. Ruke nije spuštala. Jer na oprost, u čiji dolazak nikada nisam sumnjala, bilo je potrebno još malo pričekati. A umjesto njezinih, na mojoj glavi našli su se gvardijanovi prsti.

            – Ustani, ohladit će se. Moram poći, obaveze, veliki je četvrtak

            – Hvala ti, Vjeko, sine, rekao mu je moj otac na izlasku. Svidjelo mi se što gvardijana oslovljava samo imenom.

            Sjeli smo za nepokriveni stol, pred žute keramičke tanjure i započeli molitvu. Lovro je gledao u naše ruke i Očenaš molio na talijanskom. Prvi je krenuo prema još toploj janjetini. Sve je podsjaćalo  na  prijeratne dane, trenutke  u kojima smo slavili posljednju večeru.   Ali sada, na trpezi nije bilo vina.  A za stolom nisu sjedili moja, četiri godine mlađa, sestra Marija i moj mali brat Bernardin. Te noći kad sam čula da njegovi dolaze, pobjegla sam i nikoga prije toga nisam probudila. Istrčala sam sa svojom tromjesečnom mučninom, u spavaćici prema dolini u kojoj je čekao kamion. Nisam viknula: Ustanite, idu. Nisam se ni vratila da bih vidjela što je s njima. Tek sljedećeg dana, u splitskoj sportskoj dvorani, ležeći na plavkastoj tvrdoj strunjači, čula sam da je granata pala u sobu u kojoj je njih dvoje spavalo. – Tvoji su  ubiti, doviknula mi je nepočešljana žena, udaljena od mene desetak metara. Prepoznala sam u njoj podvornicu iz naše seoske pučke škole. Zanimalo ju je kako sam se uspjela spasiti i dotrčati do vozila. Umjesto odgovora, počela sam povraćati zelenu tekućinu.

            – Muslimani su, nakon što su prišli kući i vidjeli prašinu i dim, pretpostavili da više nema živih. Otišli su dalje.  Oca i majku  spasio ti je netko od naših i doveo ih do položaja, do onog mjesta odakle su i tebe prevezli na sigurno, rekla mi je Andrina na našem prvom susretu. Svojim je riječima oživjela moje roditelje. Sve do njezina dolaska u Italiju vjerovala sam da u nekim zelenim prostranstvima bdiju nad Marijom i Bernardinom i dive se njihovim licima kojima je one noći darovana anđeoska milina.

            Čim je pojeo, Lovro je skočio do prozora i zagledao se u prolistali šljivik. Mračilo se.

            – A vidi li se to mjesto? upitao me.

            – Ne vjerujem, prošlo je puno godina, Lovro.

            – A zašto? Ja ću sutra donijeti  kamenčiće i cvijeće. Bio je razočaran. Pretpostavljam da je očekivao kako će na mjestu pogibije svoga oca heroja ugledati minijaturnu mramornu kapelicu i na njenim vratima okačen lovorov vijenac sa zastavom.

            Kad smo se spremali na počinak, primijetila sam kako iz svoga ruksaka izvlači šarenu plastičnu vrećicu i stavlja je pod krevet. Odoljela sam majčinskoj znatižalji i nisam ga upitala što je u njoj.  Ni sutradan ujutro, kada je postelju napustio puno prije mene i ostavio me samu u sobi, nisam zavirila u njegov paketić. Dok sam se još izležavala i pokušavala zamisliti posteljinu iz naše stare kuće, Lovro je već sjedio za stolom i iz plavoga lončića pio svježe pomuženo mlijeko. Sa svojim djedom Bonom igrao je domine. Baka ih je pogledavala, držeći dlanove iznad ugrijane pločešpareta, dovoljno visoko da joj se kraj krunice ne bi previše zagrijao, potom otopio i nestao zajedno s molitvama upućenim za dušu dvanaestogodišnje kćeri i devetogodišnjega sina. Željela sam vjerovati da je barem u jednom obraćanju Majci moja majka  spomenula i ime svoga unuka. Bio je Veliki petak i sunce je iza stijene provirilo znatiželjnije nego inače.

            – Hoćeš li Kato i ti čaja i malo meda? upitala me. Nadala sam se da  je samo zbog mene prekinula molitvu. Kimnula sam potvrdno glavom. Para iz šalice ponašala se kao brana postavljena izmedju njezina i moga lice, ali ne dovoljno snažna da bi mi potpuno zamutila njezin izraz. Bore oko maminih usana bile su jutros pliće. Kao da su istjerane u glasnom izgovaranju priče koja je preda mnom trebala ovih dana biti premijerno izvedna. Svaka od nas je imala svoja pitanja i svoje odgovore, samo ni jedna nije imala snage s njima otpočeti.

                                                           *

            Lovro je uživao u pripremama blagdana, obilježavanju kojekakovih godišnjica, slavljenju dana zaljubljenih, prvog dana proljeća, posljednjeg dana nastave. Brižno je gledao u kalendar i pronalazio u njemu razloge zbog kojih bismo morali kupiti cvijeće, oprati prozore, ispeći kolače, pozvati u goste susjede i  prijatelje. I sada je, na komadiću papira ispisavao što se još sve mora obaviti do nedjelje, do odlaska na jutarnju misu a potom i na groblje na kojem leži njegov otac Jakov. Pobijediti Bonu u igri, prošetati šumom, pomoći baki u oslikavanju pisanica, šetati po selu, bile su to samo neke od natuknica koje su se već u petak do podne našle pod svojim rednim brojevima, u mješaviti ovoga i onoga jezika. Ali bilješke koja bi ga podsjetila na obilježavanje mjesta očeve pogibije, nije bila na papiru. Ona je svojom snagom nadjačavala sve ostale i nije joj bilo mjesto u običnom društvu. Zaključila sam to dok sam ga i u petak i subotu promatrala kako po cesti kupi kamenčiće i odnosi ih u šljivik, a zatim dolazi do srednjega stećka, odmiče se od njega, mijenja kut promatranja, pravi nova tri koraka, naprijed-natrag, naprijed. Za nekoliko sekundi ponovno trči do voćke u cvatu. Briše znoj sa čela, vraća se na cestu. I onda sve iznova.

            – Zamisli, pito me da prenesemo jedan stećak u šljivik, povjerio mi je otac u subotu naveče, dok je majka prala ruke u sirćetu, pokušavajući s prstiju skinuti boju nastalu spajanjem žute, crvene, zelene i plave. 

                                                           *

            Gledala sam ga u onoj Andrininoj vjetrovci. Tek je svanulo. Trčkao je od stabla do stabla, saginjao se, ljutito šutao debla, ponovno se vraćao na isto mjesto. U jednom je trenutku skočio visoko. Učinio je to zaredom nekoliko puta. Radovala sam se što je pronašao uskršnje gnijezdo. Oduvijek su u našim krajevima gnijezda sakrivali u dvorištima. Roditelji su to činili noću, pod svjetlošću svijeće ili slabe baterijske lampe, a djeca su u nedjeljno jutro, na sam Uskrs, zahvaljivali zecu koji je darove odložio vani da noću ne bi budio ukućane iz tvrda sna. Lovro je sa zemlje podignuo gnijezdo ispleteno od mlade šibe i veselo potrčao prema novoj kući, prema meni da bismo zajedno pregledavali darove i brojali pisanice koje je  prethodni dan baka strpljivo našarala.  Oduvijek je želio da ja budem prisutna kad s darova skida ukrasne vrpce i nestrpljivo gužva papir i da s njim iščekujem sadržaj. S radošću je izgovarao: Vidi, Katarina moja, sadržaj ovog poklona. Rekao je to i one večeri poslije rođendana kad smo razodjenuli malenu kutijicu i kad je iz nje ispao zlatni križić.

            O-la -la- la, otelo mi se.

            – Nisam se to od tebe nadao, prekorio me. Ista si ko oni glupani. Uspio me postidjeti, ali sam ga, u odgojne svrhe, morala prekoriti upitom: Kako to sa mnom razgovaraš?

            Ali, odjedanput, uz strašni prasak, nestao je u prašini i komadićima zemlje koji su počeli letjeti na prozor s kojega sam ga cijelo vrijeme promatrala njegove pokrete. Samo nekoliko centimetara od mjesta na kojem je složio kamenčiće u obliku groba, mučeći se satima oko dorađivanja bridova i kosinama nalik stećkovim. U gornji dio, onaj koji se naslanjao na stablo, ugurao je mali križ sačinjen od dvaju prutića povezanih bakrenom žicom.

                                                           *

             Probudila  sam se u kakanjskoj bolnici. Ne znam koliko dana poslije i ne znam koliko metara dalje od napisa SRETNO. Nije ni važno. Vrijeme, za mene ionako više neće postojati.  Pokraj mene je sjedila Andrina.

            – Sahranili su ga?, promucala sam.

            – Jesu, odmah sutradan, na uskrsni ponedjeljak, odgovorila je.

            – Znam sve, položili su ga pokraj fra Lovrina groba. Tamo gdje je u mojoj izmišljenoj priči ležao njegov otac. Heroj. Jakov. Znam sve, Andrina moja, znam, znam, znam ponavljala sam.

            – Lovro pokraj Lovre, šta bih ti rekla, plakala je Andrina.

            – Samo mi nemoj reći da nisam trebala doći, odgovorila sam joj i zaurlala. Ona mi je otvorila suhu šaku, plavu od uboda igala, i u nju stavila zlatni križić. Bila sam joj zahvalna što je to učinila bez dodatnih riječi.

                                                           *

            Na Lovrin grob došla sam tek dva mjeseca poslije. Otac i gvardijan pridržavali su me ispod ruke, onako kako se pridržavaju djeca koja prave tek prve korake. Majka je stajala iza mene. Otkako sam se vratila kući, sklanjale smo pogled jedna od druge. Ona je razumjela moje urlike, moje rečenice o krivici, o laži koja mi se osvetila, o grijehu izdaje koji je on umjesto mene platio, a ja sam se plašila da će me pogledom i očima  podsjetiti da to shvaća zbog boli koja je ne prestaje gušiti nakon Marijine i Bernardinove smrti, neprobuđene njezine djece. I zbog ona tri stećka na kojima smo generacijama odrastali.

            Na grobu svoga sina zapalila sam svijećice koje sam, umotane u šarene vrećice, pronašla ispod Lovrina bosanskoga kreveta. Bile su skinute s njegove rođendanske torte. Ponio ih je iz Italije, zaključivala sam, da bi ih stavio na grob oca svoga Jakova. Kad sam ih utiskivala u tvrdu ilovaču, s njihovih donjih rubova otkidali su se komadići biskvita. Gorjele su uskim i visokim plamenom, prilagođene dječjem dahu koji ih u svečarskim trenucima, dok rođaci i prijatelji navijaju, pobjedonosno gasi, pod svjetlima fotografskoga blica. Najedanput se pred mojim očima stvorila slika one crnokose djevojčice, njezina radosna lica, crta ponosnih na Lovru kojem uspijeva u jednom potezu ugasiti svih devet.

                                                           *         

            Toga su jutra pokraj naše kuće razvukli plastične narančaste trake na kojima je crvenim slovima pisalo Oprez mine. Vraćajući se s Lovrina groba, zaustavio me muškarac koji je nogom gurao kolut ispred sebe. Stotine metara, za moj život prekasnih oznaka upozorenja, usmjeravao je prema sljedećoj površini u kojoj se, nakon Lovrine pogibije, sluti skrivena  eksplozivna opasnost. 

            – To je bio vaš sin?, upitao me tonom kojim je od mene mogao zatražiti i kilogram visočkih medenjaka.  Majka  i otac samo su se pogledali, iščekujući u strahu moju reakciju.

            – Moj, samo moj, da moj… odgovorila sam, opraštajući unaprijed ravnodušnost kojom je pitanje postavljeno. Otac je izvukao svoju ispod moje ruke.

            – I moje je dvoje nastradalo od Gavrilovićke. Zazvučalo je to kao isprika za ravninu rečenice kojom mi se obratio, ali i kao nemoćna roditeljska utjeha.

            Gledala sam za njim dok je, onako mršav i pognut, stao trčati za kolutom pred kojim se ukazala nizbrdica. Njegova leđa sličila su na Irfanova. Bila je to slika koja je podsjećala na zemlju u kojoj sam rođena. I čija sudbina prati sve one u čijim se genima nađe i jedno slovo iz njezina imena, blago i eksplozivno u isti mah. Ali vjekovima ponovljivo, prepoznatljivo i čudesno jakog mirisa. Onog što sliči na svježinu divljeg karanfila koji će i dalje prkosno, nadgledajući potragu jednog devetogodišnjega dječaka za jednim ocem herojem, rasti i cvjetati u kanjonu  Bukovice.