Šuti, gluvo bilo

(nastavak)
Gledala sam ga u onoj Andrininoj vjetrovci. Tek je svanulo. Trčkarao je od stabla do stabla, saginjao se, ljutito šutao debla, ponovno se vraćao na isto mjesto. U jednom je trenutku skočio visoko. Učinio je to zaredom nekoliko puta. Radovala sam se što je pronašao uskršnje gnijezdo. Oduvijek su u našim krajevima gnijezda sakrivali u dvorištima. Roditelji su to činili noću, pod svjetlošću svijeće ili slabe baterijske lampe, a djeca su u nedjeljno jutro, na sam Uskrs, zahvaljivali zecu koji je darove odložio vani da noću ne bi budio ukućane iz tvrda sna. Lovro je sa zemlje podignuo gnijezdo ispleteno od mlade šibe i veselo potrčao prema novoj kući, prema meni da bismo zajedno pregledavali darove i brojali pisanice koje je  prethodni dan baka strpljivo našarala.  Oduvijek je želio da ja budem prisutna kad s darova skida ukrasne vrpce i nestrpljivo gužva papir i da s njim iščekujem sadržaj. S radošću je izgovarao: Vidi, Katarina moja, sadržaj ovog poklona. Rekao je to i one večeri poslije rođendana kad smo razodjenuli malenu kutijicu i kad je iz nje ispao zlatni križić.

O-la -la- la, otelo mi se.

            – Nisam se to od tebe nadao, prekorio me. Ista si ko oni glupani. Uspio me postidjeti, ali sam ga, u odgojne svrhe, morala prekoriti upitom: Kako to sa mnom razgovaraš?

            Ali, odjedanput, uz strašni prasak, nestao je u prašini i komadićima zemlje koji su počeli letjeti na prozor s kojega sam ga cijelo vrijeme promatrala njegove pokrete. Samo nekoliko centimetara od mjesta na kojem je složio kamenčiće u obliku groba, mučeći se satima oko dorađivanja bridova i kosinama nalik kosinama stećka. U gornji dio, onaj koji se naslanjao na stablo, ugurao je mali križ sačinjen od dvaju prutića povezanih bakrenom žicom.

             Probudila  sam se u kakanjskoj bolnici. Ne znam koliko dana poslije i ne znam koliko metara dalje od napisa SRETNO. Nije ni važno. Vrijeme, za mene ionako više neće postojati.  Pokraj mene je sjedila Andrina.

            – Sahranili su ga?, promucala sam.

            – Jesu, odmah sutradan, na uskrsni ponedjeljak, odgovorila je.

            – Znam sve, položili su ga pokraj fra Lovrina groba. Tamo gdje je u mojoj izmišljenoj priči ležao njegov otac. Heroj. Jakov. Znam sve, Andrina moja, znam, znam, znam ponavljala sam.

            – Lovro pokraj Lovre, šta bih ti rekla, plakala je Andrina.

            – Samo mi nemoj reći da nisam trebala doći, odgovorila sam joj i zaurlala. Ona mi je otvorila suhu šaku, plavu od uboda igala, i u nju stavila zlatni križić. Bila sam joj zahvalna što je to učinila bez dodatnih riječi.

            Na Lovrin grob došla sam tek dva mjeseca poslije. Otac i gvardijan pridržavali su me ispod ruke, onako kako se pridržavaju djeca koja prave tek prve korake. Majka je stajala iza mene. Otkako sam se vratila kući, sklanjale smo pogled jedna od druge. Ona je razumjela moje urlike, moje rečenice o krivici, o laži koja mi se osvetila, o grijehu izdaje koji je on umjesto mene platio, a ja sam se plašila da će me pogledom i očima  podsjetiti da to shvaća zbog boli koja je ne prestaje gušiti nakon Marijine i Bernardinove smrti, neprobuđene njezine djece. I zbog ona tri stećka na kojima smo generacijama odrastali.

            Na grobu svoga sina zapalila sam svjećice koje sam, umotane u šarene vrećice, pronašla ispod Lovrina bosanskoga kreveta. Bile su skinute s njegove rođendanske torte. Ponio ih je iz Italije, zaključivala sam, da bi ih stavio na grob oca svoga Jakova. Kad sam ih utiskivala u tvrdu ilovaču, s njihovih donjih rubova otkidali su se komadići biskvita. Gorjele su uskim i visokim plamenom, prilagođene dječjem dahu koji ih u svečarskim trenucima, dok rođaci i prijatelji navijaju, pobjedonosno gasi, pod svjetlima fotografskoga blica. Najedanput se pred mojim očima stvorila slika one crnokose djevojčice, njezina radosna lica, crta ponosnih na Lovru kojem uspijeva u jednom potezu ugasiti svih devet.

            Toga su jutra pokraj naše kuće razvukli plastične narančaste trake na kojima je crvenim slovima pisalo Oprez mine. Vraćajući se s Lovrina groba, zaustavio me muškarac koji je nogom gurao kolut ispred sebe. Stotine metara, za moj život prekasnih oznaka upozorenja, usmjeravao je prema sljedećoj površini u kojoj se, nakon Lovrine pogibije, sluti skrivena  eksplozivna opasnost. 

            – To je bio vaš sin?, upitao me tonom kojim je od mene mogao zatražiti i kilogram visočkih medenjaka.  Majka  i otac samo su se pogledali, iščekujući u strahu moju reakciju.

            – Moj, samo moj, da moj… odgovorila sam, opraštajući unaprijed ravnodušnost kojom je pitanje postavljeno. Otac je izvukao svoju ispod moje ruke.

            – I moje je dvoje nastradalo od Gavrilovićke. Zazvučalo je to kao isprika za ravninu rečenice kojom mi se obratio, ali i kao nemoćna roditeljska utjeha.

            Gledala sam za njim dok je, onako mršav i pognut, stao trčati za kolutom pred kojim se ukazala nizbrdica. Njegova leđa sličila su na Irfanova. Bila je to slika koja je podsjećala na zemlju u kojoj sam rođena. I čija sudbina prati sve one u čijim se genima nađe i jedno slovo iz njezina imena, blago i eksplozivno u isti mah. Ali vjekovima ponovljivo, prepoznatljivo i čudesno jakog mirisa. Onog što sliči na svježinu divljeg karanfila koji će i dalje prkosno, nadgledajući potragu jednog devetogodišnjega dječaka za jednim ocem herojem, rasti i cvjetati u kanjonu  Bukovice.

(kraj)

21+