Šuti, gluvo bilo

(nastavak)
Ali, on je pobio naše i tvoje, Kato. Oprosti, Katarina. U snu, tako pričaju.

          – Ne, njega je raznijela mina, Andrina. Zapamti to! Pašteta, Gavrilovićka. Sjećaš  se one kutijice narančaste po kojoj je mirisala naša čajna kuhinja? Ti si se radovala tvorničkom kruhu i pašteti. Ja sam više voljela miješanu marmeladu iz bijelih plastičnih kadica.       – U redu, izgovorila je Andrina, puno tiše nego prije devet godina, kada je pitanjem o vjeri otrčala od mene. Izvadila sam ruke iz kose. Prsti su mi ostali zgrčeni. Bili su još kraći i još tanji. Počela sam strahovati da ih svaki odlazak na moje tjeme, među korijene kose koja je počela sijediti, čini manjima i neženstvenijim. A njihovo putovanje više nisam mogla kontrolirati. Bivalo je sve češće, sa sve povoljnijim povratnim kartama. Moja je nervoza postajala njegov najuspješniji turoperator kakvog bi poželio baš  svaki ministar turizma.

Sjećaš se onoga kad se Irfan potukao zbog užine? Bilo je to pitanje koje mi je Andrina uputila da bi prekinula nelagodu i  izravnala  moje prste.  

 – Da, pamtim to. Stajala sam ispred njega, ostalo je još samo dvije kriške, a nas je bilo još troje u redu. Amir je bio posljednji i kad je vidio da za njega više neće biti, oteo je moje parče. Iz ruku mi. A onda je ….

        – Što je to, parče, uzviknuo je Lovro.

        – Kad si se ti vratio, Lovro, trgla se Andrina.

        Umjesto odgovora dodao je: “ Taj je te dečko volio“?

        Uspjela sam se nasmiješiti. – Je, volio me.

        – A ti si volila tatu, jel da, nisi njega?

        – Da, ja sam voljela samo tvoga tatu, sine.

        – Znao sam, odgovorio mi je.

      Na trenutak smo promijenili uloge. Lovro se ponašao kao preplašeni otac koji želi dobiti uvid u ljubavni život svoje nezrele kćeri. A ja sam osjetila djevojačku radost zbog činjenica da nisam iznevjerila njegova očekivanja. Andrina je ionako znala što se dalje dogodilo između Irfana i Amira pa je  krenula prema vješalici na kojoj je odložila svoj ručno pleten kaput. Crni sa srednjobosanskim  motivima, skinutim s nošnji u kakvima žene, one koje su dolje ostale i one koje su se tamo vratile, još uvijek, kao nekada, odlaze na nedjeljne jutarnje mise. Tkana pregača na kojoj se izmjenjuju bordo i žute pruge opheklana je crnom vunom i zavezana na bijelu uštirkanu konopljenu rubinu.

            Na izlazu mi je rekla: A jesmo li taj dan jeli paštetu ili pekmez? – Ne sjećam se kako je parče izgledalo, odgovorila sam joj. Poljubila me u desni obraz i čvrsto obećala da će, zbog mene, doći na Lovrin rođendan. Bila sam joj unaprijed zahvalna. Odlazak izvan uobičajenoga dogovorenog termina, zahtijevalo je Andrinina mukotrpna objašnjenja i isprike poslodavcima. Ali njezina najava značila je to da je, u stvaranju slike rođendanske trpeze, Lovro bio u pravu. I da se na njoj, uz grickalice i palačinke, mora naći i naša krompiruša. S jednim š i čak dva r. Malo pri krajevima zagorjela. Samo zbog toga da bi je i slavljenik, pred svjedocima, poželio kušati. Po drugi put.

Lovro je te večeri bio radostan. Pretpostavljam i zbog toga što mu je Andrina darovala fotografiju moje srušene rodne kuće. Izraz njegova lica otkrivao je da ipak nije čuo rečenicu u kojoj mi se moja prijateljica, nakon duga vremena, obraća i mojim pravim imenom. Onim koje sam, dolaskom u Italiju, promijenila. Nadala sam se da ću za dvadesetak godina jednu od svojih unuka zvati imenom Katarina, imenom kraljice ispod čijih smo razrušenih dvora brali ljekovite trave od kojih su naše majke, prema receptima starih fratara, spravljale čajeve. Pred goste bi ih iznosile u svečanijim ibricima, smiješile se i stidljivo izgovarali rečenicu: – Ovaj čaj od devet trava liječi devet različitih bolesti.

            Nekoliko dana poslije uvećala sam fotografiju. Stabla šljive u pozadini svojom su gustoćom doista podsjećala na pravu šumu. I kad sam zatekla Lovru kako je iz onog istog naslonjača ponovno razgleda, očekivala sam da će me upitati: Je l’ se to dogodilo ovdje? Bila sam spremna na potvrdan odgovor. Međutim, šutio je. U lijevoj je ruci držao ljubičastu keramičku olovku. Tek kad je izašao iz kuće, otkrila sam razloge zbog kojih je to činio. Na srednjem je stećku, nakon njegove intervencije, sjedilo dvoje ljudi; muškarac i žena; nacrtani dječjom rukom. Podsjećali su na skice. Ipak, dovoljne jasne da se iz njih može zaključiti kako muškarac svoju ruku drži na ženinu desnom ramenu. Iznad njih su se našla i dva štampana slova, veliko J i veliko K povezani aritmetičkim znakomplusa. Početno slovo moga imena prelazilo je preko magaze u kojem je krajem ožujka 1993. Lovro začet. Potražila sam crveni okvir u koji sam namjeravala položiti fotografiju. O izložbenom će mjestu, ionako, odlučiti moj sin.Kada sam namještala žućkasti paspartu, primijetila sam da je u desnom uglu nekakva  mrlja. Da bih je odgonetnula, morala sam staviti naočale. Bilo je to nekoliko linija vođenih sa željom da se iz njihovih spojeva prepozna lice djeteta. Pokraj djela prepoznatljive autorske ruke stajalo je jedno malo L.

            Sutradan ujutro, još krmeljiv i nepočešljan, upitao me jesam li zaboravila staviti papir između fotografije i rama. Odgovorila sam mu kratko:  Jesam

         – Dobro je, možda bi prekrio šumu.

       – Ne, prekrio bi tebe. Bilo je to ono što sam željela, ali nisam uspjela izgovoriti. O njegovim se likovnim intervencijama, ionako, šutjelo. A imala sam potrebu upitati ga zbog čega je odabrao baš srednji stećak. Jer, on je i meni bio najdraži. Na njegovu pročelju, zdesna na lijevo jahalo je pet vitezova; svi u oklopu, naoružani mačem i kopljem. Po pozadini, ukrašenoj nejednako razmještenom ornamentikom, i po ostacima prikaza drveća, zaključivala sam da povorka jaše kroz šumu. Iako su na stećku bila samo tri drveta za koje je otac tvrdio da su hrastovi. Mene su, međutim, podsjećali na stabla iz našega šljivika. Iznad njih su sjale kamene zvijezde složene u kružnicu. I one noći, kad je Irfan dotrčao do moga prozore, one su na trenutak izgubile sjaj.

(nastavak sutra)

12+