ŠTO JE LEON MISLIO I GOVORIO TRI DANA PRIJE PUTOVANJA, ILI: PETAK

Danas je podjela svjedodžbi. Petak je. Prvi dan u mjesecu srpnju. Na školskom hodniku susreo sam voditeljicu debatnog kluba. Nisam još rekao da se ona zove Smilja. Kad je već toliko spominjem, trebamo joj znati ime. Nije baš zaslužila, ali nek joj bude. Bio bi sad red, ovoga, da onda otkrijem, ovoga, i svoje.

Ime mi je  Leon, a prezivam se Antunović Žurić. Prvo prezime je mamino, a drugo tatino. Mama se zove Neda, a tata Ivan. Ona je početak, a on kraj priče. Obgrlili su me početnim slovima svojih prezimena. Bolje ugušili. Boli glava. Profesori me prozivaju samo očevim prezimenom: Daj, Žuriću ovo, daj, Žuriću ono.

Mami to ne smijem ni reći. Sigurno bi se odmah zaletjela do ravnatelja. Pobijedila bi u doskoku čak i Tinkinu mamu. Podigla bi, ovoga, stručnu službu na noge. Tati sam priznao. On se, u svom stilu, samo nasmijao.

– Ma, nema tu ništa. To ti je zato što si ti meni mali usporenko, pa im je onda moje prezime kao neko oružje da te malo razdrmaju – tata je imao svoju teoriju. Svaka čast. Možda je i u pravu.

Tata je baš faca. I mama je. Nije da nije. Ustvari, ovoga, ona je super. Samo kad ne bi u svemu, ovoga, tražila neku skrivenu poruku. Boli glava. I kad ne bi po sto puta dnevno tatu pitala: A kako to misliš, Ivane?

Smilja mi je otela svjedodžbu i pohvalnicu. Fakat otela. Ne muljam.

– Nisi na moru još?- upitala je. Koji poredak riječi. Pravi hrvatski standard, pomislio sam.

– Nisam, idem za tri dana – pristojno sam odgovorio.

– A kam? – bila je znatiželjna. Pogled nije skidala s mojih ocjena.

– U ljetni kamp na otok Prvić – odgovorio sam mrzovoljno. Nije mi se dalo razgovarati s njom, a i na taj Prvić mi se nije išlo.

– O,o, izvrsno, moraš se malo odvojiti od mame, izvrsno. A otkud četvorka iz hrvatskog? Nedopustivo. E, debata može pomoći, samo da se malo potrudiš, može, može… S ovom četvorkom su ti već sada vrata elitnih gimnazija zatvorena – nastavila je brbljati.

U tom trenutku naišla je mama jedne djevojčice iz šestog razreda. U kratkim traper hlačicama, ovoga, i u crvenoj majici bez rukava. Fakat, ni naše cure iz škole ne smiju se tako odijevati. Ni to neću reći doma. Možda mame ipak smiju takve ući u školu. Pogotovo ova. Ona glumi u svim domaćim sapunicama. Boli glava. Smilja mi je isti čas vratila, ovoga, moje papire i odskočila prema skromno odjevenoj mami.

–  Divna vam je bila prošla teve novela. Nisam propustila ni jednu epizodu. Tako se to radi. A glumci, kasting za pet, dikcija odlična. Čestitam. Hoće li se nastaviti sljedeće sezone? – Smilja se topila od ljubaznosti. Dosljedna sebi. Boli glava. 

– Hvala vam, ne znam, ovisi o producentima – precizno i jasno je odgovorila glumica.

Nisam, ovoga, mogao vjerovati. Ista ta debatkinja na vježbama je navijala za grupu koja je bila protiv gledanja sapunica. Iskreno, sad sam tek shvatio da je Tinka, ovoga, u pravu. Nikad nisam mislio da ću to reći. Boli glava. Ona tvrdi da na debatu uopće ne treba ići. Školskim pravilnikom bi zabranila debatne klubove. Ne ići ni pod koju cijenu.  Uvjerena je da je debata smišljena za vježbanje neiskrenosti. Kako je meni teško, ovoga, priznati da je ta matematička luzerica u pravu. A možda je stvar samo u tome što na debati nije smjela, ovoga, upotrebljavati previše ukrasnih pridjeva? Ipak, ne, nije. Kad ponovno razmislim, Tinka ima sto posto pravo. Učiteljica Smilja ti odredi temu i podijeli djecu, ovoga, u afirmacijsku ili negacijsku grupu. I nitko se ne pita što djeca stvarno misle. Jesu li za gledanje, ili su protiv gledanja, eto, na primjer, sapunica.

– Morate ući u glavu onog drugog – ponavlja voditeljica.

I od tog trenutka ja više ne moram biti ja. Užas. Boli glava. Za poludit. Bitno je da si uvjerljiv, a za ostalo, koga briga. Mama me u tome, ovoga, ne razumije. Kaže da se na debatnom klubu vježbaju govorničke vještine. Ispisivanje s debate ne dolazi u obzir. Ni u osmom razredu. I da se tema ispisivanja stavi na kućni dnevni red, tata bi šutio. Jednom mi je rekao da, ovoga, sinovi poštuju volju svojih majki. Majke najbolje znaju što je dobro za njihove sinove. Boli glava. Kao da ne vidim koliko često, ovoga, moj tata odlazi svojoj majci. A nije da ne znam koliko ga bakuta željno očekuje. Bakuta je, ovoga, moja baka.  

I jedina osoba koja me fakat razumije.

Bakuta ne stanuje s nama. Živi sama u Vukovaru. S njom se svaki dan čujem telefonom. Nazovem je kad mama i tata nisu doma. Redovito se požalim na mamim odnos prema mojoj debati. Onda ona kaže: Nek te puste na miru. Tvoja mati nije išla na tu debatu, nije toga nekad ni bilo, a sad mi odlajava na svaku. Neš ti bit političar da se već od malih nogu učiš govorit ono šta ne misliš. Umišlja si da je popila svu pamet svijeta ak joj je dragi Bog dao lijepu boju glasa. I šta čita vijesti na radiju.

To je tatina mama. Mamina živi u Njemačkoj. Nikad je nisam vidio. Kad pitam mamu zašto je tomu tako, ona kaže da sam premalen da to ovoga razumijem. I zamoli me da to, ovoga, više ne spominjem. Obećala mi je da će mi se ispričati kad za to dođe vrijeme. O maminom odrastanju i njezinoj obitelji, ovoga, baš ništa ne znam. Boli glava. Imam četrnaest godina. Koliko puta to moram ponoviti. Završio sam, ovoga, sedmi razred. Njemački učim u školi stranih jezika. Subotom od devet ujutro. Kod bake u Njemačkoj naučio bih za mjesec dana više nego što sam naučio sve ove godine. I još uvijek ne znam, ovoga, kako se na njemačkom kaže upropašten vikend.  

Za tri dana trebao bih krenuti na Prvić. Prije dva mjeseca nisam ni znao da postoji otok tako zafrkantskog imena. Mama je u ožujku počela vrtjeti po internetu ljetne škole za djecu do sedamnaest godina. Znam da je tata bio protiv toga. Ona je ipak pobijedila. Kao i uvijek. Za poludit. Danima je uguglavala, bilježila, dopisivala se mejlom, tražila ponude, zvala, ovoga, prijateljice čija su djeca već odlazila sama. Potpuno samostalni. Za razliku od mene koji ništa ne mogu odlučiti bez mamine pomoći. To mama nije rekla, ali je mislila. I na kraju, odluka je pala. Prvić. Polazi se s autobusnog kolodvora. Petnaestero djece iz Zagreba pridružit će se djeci iz Osijeka. Koliko sam shvatio, oni će doći u Zagreb, ovoga, svojim busom. Mi Zagrepčani ćemo se ukrcati k njima. Bit ćemo smješteni u samostanu. Budit će nas crkveno zvono. O tom motivu buduća hrvatska spisateljica mogla bi, ovoga, napisati barem pet stotina riječi. Mislim na Tinku. Nadrobila bi to u jednom potezu.

Škola će trajati od ponedjeljka do subote. Povratak je planiran u nedjelju. Svako jutro, prije doručka, ići ćemo na misu. Glavna faca škole je profesorica s Filozofskog fakulteta u Osijeku. Polazit ćemo radionice i slušati predavanja. Smjet ćemo se i kupati u čistom moru. Boli glava. Na moru će nam dopustiti da se i okupamo. Za svaku pohvalu. Bravoooo. Planiran je i izlet na otočić Tijat. To nije tako loše. Katastrofa je što je ljetna škola namijenjena, ovoga, kreativnom pisanju i govorništvu. Opet neka debata. Fakat će mi se prvo jutro s oltara ukazati Smilja. Nosit će svoju slavnu ogrlicu oko vrata. Nije mi samo jasno kako se moja mama, ovoga, odlučila za samostansku varijantu. Ona je ateistkinja. Zar joj toliki problem predstavlja što ja u govor ubacujem poštapalice. Ne činim to, ovoga, prečesto. Samo kad sam, ovoga, malo uznemiren. Ne vjeruje mi da isto rade, ovoga, i druga djeca iz mog razreda. Za tatu mi je jasnije. On je u mojim godinama bio ministrant u najvećoj vukovarskoj crkvi.

Prvićki samostan smješten je, ovoga, uz Memorijalni centar Fausta Vrančića. I taj tip je djetinjstvo provodio na Prviću. Rodio se u Šibeniku. Znači, bakuta je u pravu kad tvrdi, ovoga, da su pravi genijalci potekli iz malih sredina.

Sve je detaljno razrađeno. Kupljene su mi nove tenisice, majice, hlače, ruksak, toaletna torbica, sunčane naočale, bilježnica i, ovoga, olovka piši-briši. Mama je pripremila čak i knjigu koju ću  čitati u slobodno vrijeme. Alkar i druge pripovijetke Dinka Šimunovića. Bila je milostiva. Ne moram druge. Samo naslovnu priču. Kod moje mame nema iznenađenja. Odabrala je, u moje ime, prvu lektiru s popisa za osmi razred. Nije izgovorila svoju omiljenu rečenicu: Saberi se, Leone dragi. Imaš četrnaest godina, druga djeca u tvojim godinama već čitaju grčke epove.

Nadam se da je to priča o Sinjskoj alki. Nju obožavam gledati. Sigurno će mi to iskustvo pomoći u razumijevanju pripovijetke. Ipak, postoji jedan mali problem. Ja se naježim čim pomislim na ponedjeljak. Tu sam morao, ovoga, staviti zamjenicu ja. Sad se i meni, nakon tolikog Smiljinog tupljenja, čini da rečenica bez ja bolje zvuči. No, prisiljen sam naglasiti da se u ljetnu školu, ovoga, ne ide baš meni. Ja se naježim jer su mene prisilili. Mene nisu ništa pitali, a o meni se radi. Ne oni, nego ona.

Ja ne bih, ovoga, išao na Prvić.

Ja moram, ovoga, ići u ljetnu školu.

Ja i samo ja.

Danas je petak. Imam ja svoj plan. Opet to ja. Koga briga sad je li suvišno ili nije. Ovako.  Počet ću se isti čas pripremati za put. Uzet ću, čim čujem mamine korake na stubištu, tablet i upisati Faust Vrančić. Mama će se razveseliti. Pomislit će kako sam postao odgovoran. I da mi odlazak ne pada teško. Koristim njezine riječi. Tako ona govori svojim prijateljicama. Nije skužila da, ovoga, prisluškujem njezine razgovore.

–  Mislim da je dobro prihvatio i da mu ne pada teško – hvali se svojim prijateljicama.

U subotu navečer uhvatit će me mala glavobolja. Noću će se pojaviti i mučnina. Pred zoru će postati neizdrživo. I mama neće imati srca ukrcati me u autobus. 

I bioprognoza mi ide u prilog. Osjetljive osobe osjećat će se preko vikenda lošije. Mamine tablete su na uobičajenom mjestu. Pa da vidimo hoće li sa zagrebačkog autobusnog kolodvora u ponedjeljak ujutro, ovoga, krenuti baš sva djeca s popisa. Jesss. Uvijek je upalilo. Nema razloga da ne upali i ovaj put. Ne mislim na, ovoga, stvarnu vatru. Radi se, ovoga, o prenesenom značenju. Ali, to je Tinkino područje. Zamalo sam rekao Virđinijino. Da sam je barem nastavio tako zvati, sad bih možda bio u popravnom domu. Bolje i to nego sam na otoku. U popravnom te roditelji barem mogu posjećivati. Na Prvić te pošalju kao da si paket.  Nije ih briga što se, ovoga, zbiva u duši sina jedinca. Sad vidim da se pisac postaje iz nevolje. Što mi je teže, to su mi rečenice osjećajnije. Fakat. Boli glava. Samo da se još riješim poštapalica.

(nastavak slijedi sutra)

[adrotate banner=”1″]