Srce

Kad sam pošao u gimnaziju, prvi put sam se susreo s petrarkističkom poezijom. I, moram vam reći da sam s njom imao priličnih poteškoća. Ne zato što mi se pjesme ne bi sviđale, nego zato što mi se činilo da ja nisam dovoljno pametan da ih na pravi način razumijem. Imao sam, naime, dojam da ja svojim čitanjem unizujem te tekstove i razbijam njihovu čaroliju. A sve to zato što bih se nad svakom petrarkističkom pjesmom redovito sjetio šivaćeg pribora svoje majke.

Taj pribor stajao je u kartonskoj kutiji za cipele i u njemu je bilo svakakvih zanimljivih stvari koje, međutim, djeca nisu smjela dirati. Ali, jedna od tih stvari često se pojavljivala izvan kutije, pa bi čak ponekad stajala negdje samostalno i mogli smo je promatrati. Bio je to jastučić za igle u obliku srca. Bio je velik otprilike kao dječji dlan i načinjen od tamnocrvenoga samta, a imao je i kratku uzicu uz pomoć koje se mogao negdje objesiti.

            E, taj je jastučić meni padao na pamet svaki put kad bih čitao kakvu pjesmu u kojoj se govori o tome kako ljubavne strijele probadaju nečije srce. Te strijele meni su se činile nalik na one materine igle i ja tu sliku nikako nisam mogao istjerati iz glave. A bio sam uvjeren da time banaliziram poeziju, kao da se s njom rugam. Zato sam jedno vrijeme izbjegavao petrarkističke pjesme. 

            Ali, zato sam čitao druge, recimo romantičarske, pa sam vidio da se i u njima spominje srce, doduše, ne više u vezi sa strijelama, nego na neki jednostavniji način, kao u Preradovića: Tko je, srce, u te dirno, da si tako sad nemirno. To mi je bilo mnogo prihvatljivije, jer nije vuklo na šivaći pribor.  O srcu se dakako, govorilo u mnogim pjesmama, pa sam se pomalo i ja, čitajući ustrajno, na njega naviknuo i tako se pripremio da se opet vratim petrarkističkoj poeziji.

            Ali, kad danas o tome mislim, nekako mi se čini da se tu ne radi samo o sazrijevanju moga odnosa prema pjesništvu, nego da je na sve to utjecao i svijet kakav je tada bio. U ono je vrijeme, naime, srdaca bilo oko nas mnogo više nego sad, viđali smo ih češće i za njih češće čuli, pa smo pojam srca i u poeziji lakše prihvaćali.      

            Postojao je tada, recimo, notesić u obliku srca. Nije bio veći od onoga materinog jastučića za igle, ali imao je tvrde crvene korice i unutra ružičaste listove. Ne znam točno čemu je služio, ali sam ga viđao kod djevojčica. Ne isključujem čak ni mogućnost da je to bila neka vrsta priručnog spomenara, jer veliki spomenari stajali su kod kuće, a u njima su se – po naravi stvari – također mnogo crtala srca.

            Onda, izrađivali su se ukrasni jastuci u obliku srca. Tada su, naime, bili uobičajeni veliki bračni kreveti koji su se svakoga jutra pomno namještali i prekrivali, a na njih se stavljala velika lutka iz Trsta, jedan valjkasti jastuk izvezen ružama, i nekoliko manjih jastučića u obliku srca. U spavaću sobu nije danju nitko ulazio, ali se ta dekoracija smatrala neizostavnom: gotovo kao da su ona srca svjedočila kako je u tom krevetu bilo ljubavi i garantirala da će je biti i ubuduće.

            Od predmeta u obliku srca spomenuo bih još djevojačke torbice i malene novčanike. Tih stvari svakako je bilo još, ali ja ih se više ne sjećam, premda imam jak osjećaj da sam u ono vrijeme bio okružen srcima. Možda to dolazi i odatle što su se srca pojavljivala kao dekoracija na različitim predmetima: uobičajena su bila na poleđini džepnih zrcala, pa na zaručničkim  fotografijama, a onda i na čašama i pepeljarama. Srce se smatralo jednim od najboljih ukrasa koji svuda mogu dobro doći.

            A to je donekle neobično. Srce, naime, simbolizira ljubav, kao što svatko zna. Ali, u ona se vremena nije baš mnogo govorilo o ljubavi. Ili, da kažem određenije, nije se govorilo u svakodnevnom životu, na mjestima gdje su se pojavljivali oni predmeti ukrašeni srcima. Jer, ljudi su tada bili zaokupljeni brigom za obitelj, novčanim nevoljama, koji put i političkim strahovima, a ljubav im se činila kao nekakva laka i uzgredna stvar, kao nešto što se tiče slobodnoga vremena, i to samo u jednoj životnoj dobi. Najviše što su sebi dopuštali, bilo je da poslušaju, ili i sami zapjevaju, kakvu sjetnu ljubavnu pjesmu, i to je bilo sve. Bili su sramežljivi, pa su zato ljubav jako rijetko spominjali. Ljubav se, zapravo, svodila na ono što se zbiva između djevojaka i mladića, a o bračnoj ljubavi, ljubavi prema djeci, ljubavi prema prijateljima, nije se uopće raspravljalo, niti je tko mislio da je to važno. I, ja nekako mislim da se ta odsutnost govora o ljubavi onda nadomještala svim onim mnogobrojnim srcima oko nas.

            A onda su ta srca počela nestajati. Počela su nestajati nekako baš u ono vrijeme kad se o ljubavi stalo govoriti otvorenije i češće. Pojavili su se prosvjetitelji koji su krasnoslovili o raznim oblicima ljubavi, o načinima da se ona unaprijedi i sačuva, a digao se i zastor nad spolnim životom i mnoge do tada nedodirnute teme ušle su u javni prostor. Odjednom se počelo činiti kako su sva ona srdašca oko nas ili previše priprosta ili previše slatkasta da bi mogla izraziti svu onu kompleksnu problematiku za koju smo odjednom postali svjesni da u ljubavi postoji. O ljubavi smo sad govorili na drugačiji način, možda pametnije, ali u isto vrijeme i grublje i izravnije. Počeli smo se s njome nositi kao s ozbiljnim problemom umjesto da joj se sentimentalno prepuštamo crtajući srca po svojim tekama.

            A ipak, ostala je čežnja za onim nekadašnjim jednostavnim i pekmezastim shvaćanjem ljubavi. Zato postoje prilike kad se tome shvaćanju vraćamo i kad se pretvaramo da još vjerujemo u njega. Te su prilike svadba i Valentinovo. Pa je li čudo što tada sve vrvi srcima, od papira, od tkanine i od kolača?

            A ja sam nastavio čitati poeziju i trebalo mi je mnogo toga čitanja da shvatim ono što mi je od početka bilo pred nosom: nema nikakva proturječja između petrarkističkog srca probodenog strijelom i onoga materinog jastučića za igle. Jastučić je, naime, i načinjen u osloncu na jednu poetsku konvenciju koja je vrlo davno započela. Bio je to zapravo petrarkistički jastučić.

(Pavao Pavličić, iz rukopisa „Ropotarnica“)

13+