Snježna fotografija

Kad sam bila mala, snjegovi su bili bjelji od ovih današnjih. A ja sam se nadala da će jednoga dana naići još blistaviji i još čišći. Ljudsko je biće, čak i onda kad bojama prekriva sjedine, sklono vjerovati da ga velike životne priče još čekaju, da su se negdje skrile od neprijatelja i lažljivaca, i da će u jednom trenutku iskočiti pred njega i svojom čudesnošću nadoknaditi propušteno i poništiti krivo učinjeno.

I zato se ono često osjeća kao da je na početku, kao da će najznačajnije do njega tek stići, kao da će se još dogoditi ono o čemu je u djetinjstvu maštalo; kao da ima još puno, puno, ili barem dovoljno vremena. Za Božić ne posjećuje svoje starije jer će to učiniti dogodine, na susret s prijateljima ne odlazi jer je njihov poziv za kavu stigao u  prebukiranom danu. Ipak, biće vjeruje da će mu sljedeći tjedan biti puno lakši i planira u njemu sve nadoknaditi. Ono sluša rečenice koje mu izgovaraju njegovi bližnji, njegovi susjedi i poznanici. Dok  ćuli uši, planira ih jednoga dana zapisati, kako bi  uveselio vlastitu starost i potomku u naslijeđe ostavio najvažniji miraz; riječ koja će pojasniti s čijeg mu je lica preslikana tjeskoba i nekoliko bora previše. A onda, oni koji su trebali svjedočiti, nenajavljeno odsele, teško se i bez dijagnoza razbole, ušute u ljutnji i povrijeđenosti.  Da sam bar njihove priče zabilježio na vrijeme – pomisli ljudsko biće, zažali na trenutak, a potom se dosjeti da je u događaju što ga je namjeravalo uskoro zalediti tekstom, sudjelovao još jedan njegov rođak, čak i važniji sudionik.  Pušta vrijeme da ponovno prolazi, ni nove priče ne unosi u svoje računovodstvene životne knjige. Samo čeka početak  pravog života; drukčijeg, boljeg, predanijeg, sa sviješću o sebi i onima prije. Vijest da je toga i toga dana preminuo planirani sugovornik, jedan od onih posljednjih što su sudbonosna vremena gledali vlastitim očima – a to je valjalo oteti zaboravu – ljudsko biće primi s gorčinom i kajanjem. I tako se sve iznova ponavlja; iz dana u dan, iz mjeseca u mjesec, iz desetljeća u desetljeće. Onih na čiju se priču računa ima sve manje, dok ljudsko biće, prepuno nadanja, nenajavljeno ne postane jedno od onih za kojim će drugi žaliti jer ga nisu, opčinjeni društvenim ljestvicama, padom dionica i medijskim spektaklima, stigli saslušati i opisati. Prolaznost se tiče nekih drugih, a ne nas samih, tvrdnja je koja stoljećima struji istim bojama. Naivni smo kao što samo odrasli mogu biti. U ovom trenutku jedna sam od njih.

Listam naslijeđeni obiteljski album i ljutim se na pretke koji uz fotografije nisu ispisali imena snimljenih likova, nisu ostavili sitnu brojku koja će upućivati na godišnje doba i godinu. Ljutim se što nisu progovorili o prigodi. Ljutim se, iako slutim da su to namjeravali učiniti; čim tišinom usitne prve trenutke pravog života. Poslije su zaboravili, a onda priznali  da se detalja više i ne sjećaju. Pristali su na odustajanje. Nemam ih pravo kriviti jer i sama činim isto. Svakodnevno kamerom zaustavljam kćerkin pogled, snimam prvi ručak u vrtiću, prvi boravak u bolnici, prvi korak kroz vrata glazbene škole, i pamtim, i čekam samo jedan poseban smiraj dana. Vjerujem, sigurna sam, da ću baš tada sjesti i svakoj fotografiji dati pravu opremu; uz datum napisati i mali komentar. Da bi malena, kad bude željela znati, mogla poticati maštu, da ne polemizira sa mnom kao što ja činim s ovima koji se s nebeskih promenada smiju mojim drskim mislima – počinjem razmišljati. Sve dok ne začujem telefon i  sređivanje prošlosti ne prepustim budućem trenutku.

Godinama sam tetu J. htjela pitati  zašto je s fotografije, na kojoj se ona onako radosno smiješi, izrezala nekoga tko je stajao do nje. Bio je muškarac, zaključila sam vidjevši na njezinu desnom ramenu nisko opuštenu veliku šaku. Bio je visok muškarac. Njezin je zimski kaput bio prepun snijega. Ziher te netko navaljao – znala sam joj reći. Ona se pravila da ne razumije što je time želim pitati. Jesi li bila ljuta na njega; Ma tko je bio on; Tvoj muž nije, kažu da je bio niži od tebe…– pripremalo se u meni, željelo istrčati među nas dvije, ali  ni iz jednoga smjera nije dobivalo zeleni signal. Fotografija je bila crno-bijela, preciznije bi bilo reći zeleno-sivkasta. Na desnom donjem rubu stajalo je foto Varga, prezime uglednog  fotografa našega gradića. Obiteljski je obrt njegov sin izveo iz ateljea na ulicu i proširio ga terenskim snimanjem rođendana, svadbi, krštenja i sprovoda.  U pozadini tetine figure vidjela se zgrada i okićena jelka.

            – To je Radnički dom, tamo smo odlazili na ples,  samo do mraka, čak i drugi dan Nove, bila su to poštena vremena – govorila je.

            – Baš me briga za dom, daj, reci – molila sam je. U sebi.

            Svaki put kad bi teta J. zatvorila album, ja bih sebi dala u zadatak da ću sljedeći put, čim me pozove da zajedno prelistavamo njoj drage uspomene, skupiti snage i postaviti uvjet: Hoću, ako mi kažeš koga si i zašto izrezala. A zatim joj sasuti: Zar ti stvarno misliš da ja ne znam kako nas dvije pregledavamo ovaj debeli kožni album samo zbog te jedne osakaćene slike?

Doista, punina albuma bila je u praznini nastaloj lišavanjem drugog dijela snježne fotografije.

Teta J. umrla je prije nego što sam se ja usudila išta reći. „O sebi je govorila malo, kao da su je zavjetovali šutnjom“, rekla mi je njezina jedina prijateljica kojoj sam se, drugoga dana J. ispraćaja, usudila odaslati ono ukiseljeno, prastaro, umorno pitanje o nekome koga nema a bio je tamo.  „Mogla bih pitati staroga fotografa Vargu, možda se sjeća“, bilo je to više molba za odobrenje poteza, nego upit upućen gospođi koju sam površno poznavala. „Tako je kad stvari pustimo, ne pitamo dok je prigoda. Mislimo da smo vječni. Mi i oni. I,  preko noći više nemaš koga pitati“, izgovorila je i kao opomenu, i kao komentar, i kao istinu.  

            – Sjećam se, snimio sam gospođu J na snijegu – stari Varga govorio je polako. Moj ga je dolazak obradovao. Odmah mi je priznao svoju nevjericu.  – Zar postoje mladi koji žele slušati priče starih? – ponovio je nekoliko puta. U rečenici je bilo skromnosti i blagosti. Pamtio je naočitu gospođu J, pamtio je da se s nekim ludirala po snijegu, da su bili kao balavčad, a je li to bio muškarac, to nije  znao. Naglasio je da je fotografije mojoj teti J. poslao poštom. Spominjao je teška vremena, glad, komšije kojima se nije smjelo vjerovati, kradljivce šarana, loše sagrađen bazen i nekvalitetnu menzu u kombinatu. U prvoj većoj stanki, pitala sam ga:

            – Poslali ste više fotografija?.

            – Da, siguran sam – odgovorio mi je tonom kakvim profesori zaključuju novu nastavnu jedinicu. 

Tajnu sam otkrila sama. Nekoliko mjeseci nakon smrti J., moja mi je majka, njezina sestra, dopustila da pretražujem ladice u tetinu stanu. U psihi spavaće sobe stajala je plava koverta. Bila je zalijepljena. Otvorila sam je. Njezin je sadržaj činila samo jedna fotografija; zelenkasto-sivi snijeg, s kulisom Radničkoga doma i krispanom u pozadini. Na fotografiji je bilo naštampano foto Varga, a na poleđini tetinim je rukopisom pisalo Badnjak 1955. U bjelini su se ocrtavale dvije figure. U djetinjstvu smo to zvali slikanjem u snijegu. Pustili bismo se na površinu snijega okrenuti leđima, raširenih ruku i nogu. Nakon dvije-tri minute počeli bismo se podizati. Činili smo to oprezno;  da ne urušimo sklad. Bilo je jasno da se teta  J slikala s nekim tko je bio puno viši od nje. I da je ta fotografija nastala neposredno prije one albumske, unakažene.

Život tete J. doista je sličio na trag ostavljen u inju. Bio je čist, a skrivao je puno toga. Njezini bližnji nisu imali snage donijeti u njega zatopljenje i otkriti sve ono što snježna blistavost prekrivala. Nisu znali čak ni da je one crne krojačke škare, koje je svima posuđivala, J. upotrijebila samo jedanput;  da s njima  struže ledenice s muškarčeva kaputa a potom da muškarca kirurškim zahvatom odvoji od sebe. Osjećala sam da moram nastaviti traganje. Vjerovala sam da je druga polovica negdje sakrivena u stanu. I da već, sjećajući se nekadašnjih snjegova, osjeća južinu koja se širi mojim dahom.              

+28