Smije li žena biti u sukobu sa svojim tijelom?

Mirna Orlović svako jutro čuje dječji plač. Živi u neboderu i s prozora stana gleda Dvorac koji treba biti denacionaliziran i vraćen njezinoj obitelji. Odlazeći ujutro u kupaonicu, osjeća duboku razornu mržnju. Mržnja se utapa u opću mržnju koja dolazi preko televizijskih ekrana i novinskih stupaca. Međutim, dok je ta opća mržnja još uvijek nekako apstraktna (napadi oružjem još nisu započeli),  njezina mržnja  je osobna, ženska, mračna i bez nade.

Skidanje spavaćice i gledanje svoga tijela predstavlja trenutak i doslovnog i metaforičkog razotkrivanja: Skinula je spavaćicu i na trenutak okrznula okom svoje tijelo u golemom kupaoničkom ogledalu koje je njezin bivši muž postavio u vrijeme kad ju je dolazio gledati gdje se tušira i kad je i sebe volio vidjeti u zrcalu. Odmah je okrenula glavu, ne zbog uspomene na muža, nego zbog toga što je mrzila svoje tijelo. Prisilila se da ga ponovo pogleda: nije izgledalo nimalo loše za svojih trideset i osam godina, ali ga je Mirna svejedno mrzila. Mrzila je pogled na njega, mrzila je njegov izgled, njegove signale, njegove prohtjeve. Željela ga je ušutkati, zaboraviti, poništiti. A znala je da je to strašno i da će je to vjerojatno stajati života, jer će joj prije ili poslije donijeti rak. Žena ne smije biti u sukobu sa svojim tijelom, nego ga mora voljeti, to je Mirna znala ne samo kao liječnica, nego i kao žena. Žena mora uživati u svom tijelu, kakvo bilo da bilo, mora ga s ljubavlju njegovati, mora se njime baviti kao najdražom igračkom, mora mu ugađati, mora stalno na njega misliti. To je prirodno stanje, i to donosi zdravlje i sreću. Žena ne smije mrziti svoje tijelo kao što ga ona mrzi.

(Pavao Pavličić, Devet spomenika“, Zagreb 2006.,str. 261.)

56+